Dnevnik prakse: Posveta borbi u kojoj je pokušaj pobjeda

Roman Dnevnik prakse Nebojše Lujanovića prati unutarnji glas gimnazijalca koji tijekom ljeta radi u kvartovskom dućanu u Splitu kako bi pomogao obitelji u skromnim financijskim prilikama. Među njegovim kolegama je i učenik trgovačke škole koji ondje odrađuje praksu, zbog čega mora voditi dnevnik rada. Budući da je nevičan pisanju, zastrašivanjem primora gimnazijalca da ga vodi umjesto njega. Tako se dnevnik, koji bi trebao služiti administrativnom bilježenju zadataka, postupno pretvara u zapis o društvenim odnosima i iskustvu odrastanja.

U tom mikrokozmosu vrijednost radnika određuje dehumanizirani sustav u kojem su ljudi svedeni na sredstva za ostvarenje kapitala, dok istodobno o njegovu radu sve češće presuđuje i subjektivna procjena korisnika. Knjigu žalbe, spor oblik prigovora, zamijenilo je trenutačno klikanje zvjezdica. Posebno su na udaru uslužne djelatnosti čija egzistencija nerijetko ovisi o impulzivnoj procjeni korisnika. Vrijedim li onoliko koliko sam javno ocijenjen? Na sud anonimne publike poslodavci reagiraju brže nego na stvarne okolnosti rada.

Zaplet započinje incidentom u kojem prodavačica izbaci mlade kupce u kupaćim kostimima iz trgovine, nakon čega oni dućanu ostavljaju negativnu recenziju na Googleu. Uprava zbog toga najavljuje otkaz radnici, no kolektiv staje na njezinu stranu i odlučuje smjene odrađivati u kupaćim kostimima kao čin podrške. Roman se time jasno opredjeljuje za interpretaciju društvenih sukoba iz perspektive rada i radničke solidarnosti, dok estetska razina teksta ostaje u drugom planu. Istodobno se oblikuje zreliji pripovjedni glas gimnazijalca koji povremeno prelazi u interpretaciju nalik produžetku autorova stava. Neobičan, gotovo karikaturalan oblik građanskog neposluha ubrzo preuzimaju i mediji te ga pretvaraju u spektakl. Kad priča izađe iz prostora dućana, prestaje pripadati svojim akterima te postaje predmet komentara, interpretacija i brzih osuda koje oblikuju čitatelji, mediji i algoritmi digitalnih platformi. Sam sukob tada počinje živjeti vlastitim životom, poput zvijezde na koncertu koja nakon skoka u publiku ostaje nošena na rukama mnoštva. 

Neimenovani pisac dnevnika pritom zrelo promišlja o predodžbama koje oblikuju i stalno mijenjaju društvo. Među njima je, primjerice, i nametnuta ideja idealne obitelji koju čine majka, otac i dvoje djece. Takav model društvo postavlja kao normu, zbog čega se svako odstupanje doživljava kao manjak ili anomalija. Uzimajući u obzir uvjete u kojima odrasta, njegovo se sazrijevanje može čitati kao prihvaćanje svijeta sastavljenog od nesavršenosti i kao postupno oslobađanje od nametnutih obrazaca. Ključni je trenutak kada napušta poziciju promatrača i uključuje se u kolektivni otpor, shvaćajući da je poštenje odgovornost svakog pojedinca, a ne samo onog izravno upletenog, čime sam pokušaj borbe postaje pobjeda. 

Roman nije bez slabosti. U pojedinim dijelovima ostaju nedovoljno razrađeni motivi, uz nekoliko uredničkih propusta koji ponegdje ostavljaju nejasne situacijske okvire. Ipak, ti su nedostaci sekundarni u odnosu na jasnu temeljnu poruku: da se protiv nepravde u sustavu mora boriti i onda kada se pobjeda čini nedostižnom. Takva borba podsjeća na Zenonov paradoks Ahileja i kornjače: cilj se stalno čini nadohvat ruke, ali se uvijek pomiče za korak dalje. No ni kornjača nije vječna. Sustavi koji se smatraju nepobjedivima često se održavaju na pretpostavci da im se nitko neće suprotstaviti. 

Naklada Ljevak, Zagreb, 2025., 176 str.