Kultura

reprizu možete pogledati 5. ožujka

Dokumentarac Igora Gala o Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli napunio kino Valli

Film progovara i o manje lijepim trenucima iz povijesti jugoslavenske kinematografije; od pokušaja da se festival preseli iz Pule u Beograd i zašto do toga nije došlo - a za što je zaslužan i sam Tito - o tome zašto je važan "kantun Arene" te što se događalo u danima kada je posljednji, već pripremljeni festival, naprasno ukinut tjedan dana prije samog otvaranja


 
4 min
Borka Petrović ⒸFOTO: Manuel Angelini

Film progovara i o manje lijepim trenucima iz povijesti jugoslavenske kinematografije; od pokušaja da se festival preseli iz Pule u Beograd i zašto do toga nije došlo - a za što je zaslužan i sam Tito - o tome zašto je važan "kantun Arene" te što se događalo u danima kada je posljednji, već pripremljeni festival, naprasno ukinut tjedan dana prije samog otvaranja

Na sinoć održanoj pulskoj premijeri dokumentarnog filma Puljanina Igora Gala"1991. Adio Jugo, film, adio Jugoslovenski filmski festival, adio Jugoslavija.... vidimo se u slijedećem ratu", kino dvorana bila je puna do posljednjeg mjesta.

Dugo vremena kino nije bilo toliko puno, posebice za prikazivanja domaćeg filma, a pljesak na kraju projekcije dugotrajan i uporan, pun odobravanja. Kako su neki od gledatelja na kraju komentirali "Film ih  je vratio u vrijeme sretne mladosti"

Kroz film, pun fantastičnog arhivskog materijala, a koji prati život Festivala jugoslavenskog igranog filma; od njegova rođenja 1954. sve do uzleta i naprasnog ukinuće '91., govori se zapravo u Puli. O gradu koji je, nakon razaranja i teških ratnih trenutaka, poput Feniksa uzletio upravo na krilima igranog filma.

Na pitanje kako je uopće moguće da se u gradu - koji tada u svim dijelovima nije imao ni pitke vode, a kamoli dovoljno turističkih kreveta za smjestiti mnogobrojne filmske ekipe - osmislio takav festival koji je dosegnuo vrhunske svjetske vrijednosti, nacionalni događaj s međunarodnom važnosti, odgovaraju glavni akteri festivala, od njegovog osnivača Marijana Rotara do svih presudnih direktora festivala, filmskih radnika, glumaca, režisera, producenata, ali i publike koja je tih godina živjela s festivalom u simbiozi.

O festivalu govore i Puljani Mirko Urošević, Matija Ćurić, Gorka Ostojić Cvajner, Bruno Langer, pokojni Luciano Delbianco i Martin Bizjak...

Kako se moglo čuti u svjedočenjima aktera festivala, ono što su Dubrovačke igre za Dubrovnik to je festival igranog filma značio za Pulu i Istru, njezine ljude, ali i njezin razvoj.

On je, kako se napominje, bio lakmus papir svih društvenih i političkih događaja koje su se tih godina događale i koje su, naposljetku, i dovele do njegova naprasnog ukinuća.
 

Posebice je upečatljiv dio filma koji publiku vodi u sjajne i glamurozne festivalske dane; od Zlatnih stijena na kojima su se tadašnje glumačke zvijezde iz cijele bivše države kupale i družile sve do kultne terase hotela Rivijera koja je tih desetak dana živjela punim plućima, tijekom dana i noći, pa sve do Brijuna gdje su Tita, koji je bio pokrovitelj festivala, ali i pasionirani ljubitelj filma, posjećivale najveće glumačke zvijezde tadašnjeg doba; od Sophie Loren do Elisabeth Taylor i Richarda Burtona.

Kako u jednoj od sekvenci prisjećanja na mnogobrojna gostovanja na festivalima napominje glumac Slavko Štimac Pula je tih dana bila nešto posebno, glamurozno, niti joj Cannes nije bio do koljena.

Ništa manje u dokumentarcu nisu atraktivne ni arhivske snimke iz devastirane Pule u prvih danima poraća i angloameričke uprave.

Film progovara i o manje lijepim trenucima iz povijesti jugoslavenske kinematografije; od pokušaja da se festival preseli iz Pule u Beograd i zašto do toga nije došlo - a za što je zaslužan i sam Tito - o tome zašto je važan "kantun Arene" te što se događalo u danima kada je posljednji, već pripremljeni festival, naprasno ukinut tjedan dana prije samog otvaranja.

Kako je na početku filma poručio Galo: "Film se ne treba tumačiti, on sam sebe predstavlja".

Stoga ga nećemo tumačiti ni mi, neka to učine filmski kritičari. Ono bitno sinoć je rekla publika, svojim dugotrajnim pljeskom odobravanja. To nije bio pljesak samo nostalgiji i žalu za nekim izgubljenim danima mladosti već slavljenje dana kada je Pula bila pozicionirana na svim svjetskim kartama kinematografije i kulture.

 - Tih godina egzistiralo je samo osam europskih festivala, među kojima je bio i ovaj naš u Puli. Ima nešto magično u krugu Arene, u njezinoj elipsi, koja naprosto očarava. Iako sam svjestan da se ovako nešto neće ponovo dogoditi, vrijedno je da ostane zabilježeno, jer ovo je film o nama, zaključio je Galo na kraju projekcije te poručio mladim ljudima da budu znatiželjni jer se samo iz znatiželje rađaju nove ideje.

Na kraju, oni koju su propustili priliku reprizu dokumentarca u kinu Valli mogu pogledati 5. ožujka u 17 sati. Naša je preporuka da karte kupite na vrijeme.


Nastavite čitati

Pula
 

VRIJEDAN SVAKOG CENTA Pulski pometač Anto Jokić: "Svaki sam posao odrađivao temeljito i odgovorno. Tako čistim i ulice, u petoj brzini"

Moja je odgovornost čak 18 ulica i dva parkirališta. Puno je tu stabala i lišća, ljeti velika koncentracija ljudi i turista, tu su škole, javne ustanove, puno je posla..., priča nam Jokić napominjući kako smatra da je rajon prevelik za jednog pometača. Bilo bi mu puno lakše, dodaje, kada bi u sezoni padanja lišća i usred ljeta dobio pomoć još jednog kolege. Posebice što je ljeti rad fizički zahtjevan radi sunca i visokih temperatura koje radnike na otvorenom jako troše i umaraju

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.