Kultura

ZAGREBDOX 2022.

Dokumentaristi su fanatici života, fanatici istine

Prije nego izdvojim nekoliko filmova koji su meni zapeli za oko, moram primijetiti da je festival ove godine ukupno filmski slabije kvalitete. Možda zbog pandemije, a možda ima i drugih razloga. No, izuzetno je bitno da se održava, i to nas sve izuzetno veseli


 
7 min
Iva Sirotić
Iz filma "107 majki"

Prije nego izdvojim nekoliko filmova koji su meni zapeli za oko, moram primijetiti da je festival ove godine ukupno filmski slabije kvalitete. Možda zbog pandemije, a možda ima i drugih razloga. No, izuzetno je bitno da se održava, i to nas sve izuzetno veseli

Kao filmofilki kinematografije koja nije u struji glavnog toka, ZagrebDox mi je (uz Festival ljudskih prava), najdraži filmski festival u Hrvata.

Uz činjenicu da se može vidjeti pregršt izvrsnih filmova o mnogočemu što se ne može naći u medijima, posebno ne takvim tonom kakvim se informacije plasiraju u javnost, ima još jedan, meni bitniji razlog.

Dokumentarni film je autorski projekt u kojeg svaki autor utka toliko svoje krvi, znoja, poznanstva, "veza", odrađenih usluga i osobnih financijskih sredstava, koja mu se u najboljem slučaju - možda nekad, no u najčešćem slučaju nikad, čak ni ne sravne s nulom.

Nimalo nisam protiv bogatstva, kao ni obilja svake vrste, no dosad nisam upoznala nekog tko se dokumentarnim filmom materijalno obogatio. Ne znam zašto, ali još uvijek nekako želim vjerovati, da postoji i ta mogućnost. Posebno uz toliko kvalitetan dokumentarizam u Hrvatskoj; koji je u domaćem filmskom svijetu a i sveopćoj, pa tako i o filmu pomalo lakomoj ideji, prilično podcijenjen i preslabo zastupljen, a toliko nužan.

Dokumentaristi su fanatici humanizma. Fanatici života i fanatici istine, fanatici prikaza situacije ili osobe. S poslovne strane to je klimava postava nečega s čim se nitko ne želi baviti, nego onaj koji se ne želi baviti ama baš ničim drugim. Ono kad to toliko voliš, i kad ne znaš ništa drugo raditi tako dobro, a i ne želiš... bilo bi uzaludno dalje tražiti rješenja te jednadžbe, efikasnije je prionuti na posao.

Prije nego izdvojim nekoliko filmova koji su meni zapeli za oko, moram primijetiti da je festival ove godine ukupno filmski slabije kvalitete. Možda zbog pandemije, a možda ima i drugih razloga. No, izuzetno je bitno da se održava, i to nas sve izuzetno veseli.

Reportažu ovogodišnjeg ZagrebDoxa jedino kako mogu započeti je jednim od najvažnijih te izuzetno filmski aktivnim hrvatskim dokumentaristom, Goranom Devićem.

Dević ima tu sposobnost 'nanjušiti' priču, osjetiti gdje je neka dramaturška baza oko koje će izgraditi svoj uradak. Veliki humanist, čovjek koji prije svega voli ljude kako ga je i osobno najavio, te nahvalio direktor i osnivač festivala Nenad Puhovski. Dević je najnoviji film, prikazan u Regionalnoj konkurenciji, smjestio u rodni Sisak, nastavljajući svoj sisački ciklus.

Zgrada koja je nekad planirana kao arhitektonski suvremeno središte naselja danas se našla u ulici HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA. To je i naziv filma o jednom tjednu života stanara stambene zgrade, možda bolje rečeno stambenog kompleksa u kojem su nekoć živjeli radnici Željezare Sisak.

Poznata Devićeva dramaturška nezaokruženost ovdje poprima novi, sazreli oblik. U njegovom vizualno zadivljujućem uratku "Na vodi" ta je nedovršena dramaturgija vizualno nadograđena, što ukupno daje izvrstan poetično zaokružen koncept.

Ovdje izrazito precizan i koncizan pri izričaju, kroz razne je generacije dao cjelovit prikaz onoga što mi u ovim krajevima uzimamo zdravo za gotovo, a to je agonija postsocijalističkog društva malenog grada u kojem je nekoć bila jedna od najvažnijih tvornica bivše države. Kako sam kaže - sve je to učinio instinktivno.

Odlično uklopljena, režijski vrlo čista i jasna; in medias res ispričana hrvatska priča, s kratkim arhivskim uvodom o postanku zgrade. O ljudima koji u našoj zemlji žive u turistički vrlo neeksponiranom i neeksploatiranom, i posve negentrificiranom, siromašnom, gotovo zaboravljenom kutku, u kojemu je vrijeme stalo. Najtužnije od svega je što su svi ti stanari, kako navodi Dević, nakon velikog banijskog potresa krajem 2020.godine i oštećenja zgrade, iseljeni sa svoje adrese, te su još uvijek u privremenom smještaju.

LJETNE NOĆI emotivno je i tiho ostvarenje izraelskog redatelja Ohada Milsteina o događajima u ljetu prije nego će njegov sin krenuti u školu. Vizualno dojmljiv na velikom platnu, poetičan film, stilski nimalo ne nalikuje klasičnom dokumentarcu o nekoj osobi. Film se bavi odnosom i kakav bi on mogao biti, te koliko je strpljenja i truda potrebno da se razumijemo i podržavamo. Prekrasni kadrovi, toplijeg kolorita, s jakim osjećajem doma i emotivne podrške, grade film sporijeg ritma.

Vrijeme je nešto što prolazi pored nas, kao vjetar.

Svoj odnos sa sinom koji kreće u školu, redatelj uspoređuje te i nadograđuje svojim odnosom s ocem, kojemu je i posvetio ovaj film. Nelinearne naracije, zanimljivo montiran, skačući pomalo iz jednog ambijenta u drugi koji su spojeni narativno, može se djelomično nazvati i eksperimentalnim ostvarenjem, ovaj dirljivi dokumentarac hrabar je i iskren.

Teška, često i retorička pitanja koje dječak tematizira s ocem, kasnije i djedom, načas su tužna a slijedećeg trenutka već komična, jednostavna su i puna objašnjenja 'kompleksnih' životnih pitanja, kako bi ih mogla razumjeti i djeca. Iako je film pretežito namijenjen odraslima, neki su roditelji na projekciju doveli djecu i bilo im je zanimljivo. "Ljetne noći" prikazan je na ceremoniji otvaranja, kojoj se pridružio i sam Milstein, a film se natjecao u Međunarodnoj konkurenciji.

MARX MOŽE ČEKATI posljednje je, dokumentarno ostvarenje talijanskog i svjetskog veterana filmskog stvaralaštva, Marca Bellocchia. Obitelj kao svojevrsna prepreka ostvarenju životnih ciljeva pojedinca motiv je koji se već pojavljivao u Bellocchiovim filmovima. Ovdje je razradio osobnu traumu koja je bila dijelom traume njegove mnogobrojne obitelji.

Spretno je iskorištena filmičnost starih ljudi, njihova gesturalnost i mimika lica.

Odlično dramaturški ukomponirana zanimljivost njihovih životnih storija, koje kako se čini danas, nisu bile ništa lakše od onih koje pišu životi nas koji bismo mogli biti njihove kćeri ili unuci.

Ova priča tužnog glavnog motiva bavi se pitanjem odgovornosti o nečijem emotivno-psihičkom stanju, no film nije nimalo tužan. Ukazuje da je i u najbrojnijim obiteljima, koje prividno daju snažan oblik zaštite od surovog svijeta, svatko odgovoran za sebe. Svatko nosi svoje breme. Bellocchio ovim uratkom izvrsno oslikava ljepotu i čar toga, koje su u suštini i čar života samog.

Marco Bellocchio, ateist i nekoć izraženi marksist, sin je odvjetnika antiklerikalista i vrlo jake katoličke fanatistkinje. Upravo su bile potrebne sve ove godine kako bi autor mogao tragediju gubitka svog brata blizanca iznijeti na ovoliko iskren i hrabar način, te se u svojim osamdesetima prvi put pojaviti pred kamerom.

„Marx može čekati“ prikazan je unutar programa Majstori Doxa, a Puhovski ga je nagradio svojom nagradom Moje generacije. To je nagrada autorima koji su najčešće tiho i nenametljivo, kvalitetom svojih radova prisutni i presudni u dokumentarizmu godinama, najčešće i decenijama.

Lesja služi zatvorsku kaznu jer je ubila supruga zbog ljubomore, no ona je i majka malenog dječaka koji je s njom u zatvoru, kao i druga dječica majki zatvorenica. Nakon navršene tri godine života, dječak trebao otići negdje na skrb. No, ona ga nema kome dati, osim svekrvi koja traži da ga se odrekne zauvijek, tako on ostaje s njom u zatvoru. Zatvorska voditeljica - cenzorka čezne za majčinstvom, te se spontano počinje brinuti i odgajati dječaka koji je u zatvoru skupa s majkom. Film se u originalu zove „Cenzorka“, a jedna je od cenzorkinih važnih poslovnih zadaća cenzura pisama koja zatvorenice primaju, te ih ona otvara, uživljeno čita i križa nedozvoljeno.

107 MAJKI izvrsnog slovačkog dokumentarista Petra Kerekesa bio je ovogodišnji slovački kandidat za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Redatelj je stvarajući ovaj neobičan film godinama razgovarao sa zatvorenicama ženskog zatvora u Odesi. Ulogu zatvorske cenzorke igra profesionalna glumica, kao i ulogu njezine majke, te film zapravo izgleda, a i dramaturški je višeslojan i sistematičan, te zanimljiv i ritmičan poput igranog. "107 majki" natjecao se u Međunarodnoj konkurenciji.

Tehnički raditi dokumentarac vrlo je iscrpljujuće, prvenstveno zbog nedostatka financijskih sredstava, a radi se u uvjetima koji najčešće nimalo ne nalikuju na 'pravi' set igranog filma ili serije. Rad s ljudima koji nisu navikli na kameru i snimanje tona, a govore o nečemu što im je najčešće bolno, traumatično, šok ili sramota, ili čega se boje, zahtjeva veliko strpljenje i taktičan, empatičan odnos s ljudima, te izvrstan osjećaj za mjeru i "pravi trenutak". Teško da će se neki autor baviti nečime u ovoliko neisplativim uvjetima ako ga tema osobno ne dira ili ako sam nije žrtva događaja ili situacije kojom se bavi.

Iranskom redatelju Jafaru Panahiju vlada pokušava zabraniti snimanje filmova na 20 godina zbog antirežimskih aktivnosti. On u kućnom pritvoru, iščekujući konačnu odluku suda o služenju zatvorske kazne pri kojem, uz pomoć svog prijatelja, također iranskog redatelja Mojtaba Mirtahmasba, rekonstruira scenarij filma koji ne smije snimiti, sarkastično oslikavajući represiju iranskog sistema. OVO NIJE FILM prikazan je unutar Retrospektive, u programu Točke gledišta, nekome tko se ne bavi filmskom umjetnošću može biti pomalo dosadan, a ima i previše samog Jafara.

Najbolji dio je njegova kućna ljubimica, ogromna iguana Iggy koja je dugogodišnja članica obitelji te komični završetak filma u liftu s mladim domarom koji skuplja smeće po katovima.

Film je snimljen prije devet godina, a i bio je inspiracija omnibusu GODINA VJEČNE OLUJE (7 autora, inspiracija i začetnik je bio Panahi) prikazanog u Međunarodnoj konkurenciji.

Slična sudbina zadesila je i velikana društveno angažiranog filma, filmskog pjesnika humanizma Želimira Žilnika. Njegov je rad u Jugoslaviji ocijenjen kao nepodoban, te je on emigrirao u Njemačku, dok su se neki njegovi filmovi smatrali proročanstvima koja su najavljivala velike političke obrate u budućnosti. Žilnikovih pet filmova o gastarbajterima prikazano je unutar Retrospektiva, a sam Žilnik je prisustvovao projekcijama i razgovoru.

"Javno pogubljenje" Želimira Žilnika

Bitnost tema dokumentarnog filma te važnost prikaza upravo na način kako pojedini autor radi, izuzetno je umjetnički vrijedna te zahtjevna 'filmska disciplina'. Pomaže  nam razumjeti gdje i s kim živimo te kako možemo doprinijeti.

Povijesno - geografski, a posebno politički gledano, čitavi ovi prostori, pa tako i specifično lijepa naša u svojem je procesu od ekonomsko-pravne, pa sve do ideološko-mentalitetne tranzicije svakog pojedinca iz doba 'nekad' u ovo doba 'danas' izuzetna podloga i platforma za filmsku naraciju, posebice za dokumentarizam.

Koliko ljudi i koliko života, toliko tema i vizura. U svakoj čuči velika filmska vrijednost.

Bitno je ono što gledamo. Budimo humanisti i podržavajmo humaniste. Gledajmo dokumentarne filmove.


Nastavite čitati

Vjerovali ili ne: Služba općih informacija i telefonske govornice i dalje postoje. Stare će zamijeniti suvremene, s besplatnim internetom i dodatnim uslugama

Da bi opstale u vremenu nevjerojatno brzog tehnološkog razvoja, započet je i projekt zamjene javnih telefonskih govornica s multifunkcionalnim govornicama. Dosad ih je u Zagrebu, Trogiru, Zadru i Rovinju postavljeno nešto više od 30. Nude mogućnosti poput bežičnog punjenja mobilnih uređaja, informiranja o razini peludi u zraku i interaktivnu mapu na šest jezika koja nudi upute kako doći do određene lokacije

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.