"Dragan Velikić iznosi svoju nutrinu, ali ne sofisticirano nego mesarski! Obračunava se ne toliko s Austrijom koliko sa samim sobom"

Opravdano hvaljen posljednji roman Dragana Velikića 'Bečki roman' (Meandarmedia), premijerno predstavljen prije četiri mjeseca na pulskom Sajmu knjige, sinoć je bio temom sadržajnog, na trenutke i polemičkog razgovora čitatelj(ic)a na drugom ovosezonskom čitateljskom kružoku u Klubu knjižari Giardini 2.

Ekskluzivno je bilo video gostovanje autorovog sina, neuropsihijatra Vida Velikića, čije je krajnje neugodno iskustvo za korone krize 2020. u Beču bilo predložak za ovaj slojevit očev autofikcijski roman o slučaju doktora Pavla Marića, 'trovača iz Hirschendorfa', psihijatra kojeg se optužuje da je sedativima u torti (koju je i sam jeo) pokušao otrovati  kolege te ga se smješta u zatvor prije no što mu je utvrđena krivnja.

Video veza s piščevim sinom

Vid Velikić pritom je istaknuo svoju vezanost za Pulu, što ne čudi s obzirom da mu je majka rođena Puležanka, a otac odrastao u Puli, gradu koji je od knjige 'Via Pula' do danas, kako je svojedobno napisao Miljenko Jergović, "glavni grad jednoga povelikoga književnog imperija".

Piščev sin kazao je da se kao čitatelj ovog romana osjeća subjektivno i da će ga još morati  čitati u perspektivi.

Razgovor je vješto, ne bez duha, vodio pisac, novinar i urednik Emir Imamović Pirke, kome je "Bečki  roman" najbolji roman  Dragana Velikića, rekavši da se, da nije bilo Mirka Kovača, mogao zvati i "Vrata od utrobe".

Pisac i novinar Emir Imamović Pirke

- Dragan Velikić u ovom romanu iznosi svoju nutrinu, ali ne sofisticirano, nego mesarski. On vadi iz sebe ono najdublje zakopano, obračunava se, ne toliko s Bečom ni sa Austrijom, koliko sa samim sobom, kazao je Pirke, rekavši da je Velikiću  Beč (u kojem je, usput, 2000-ih bio veleposlanik Srbije) bio najsretniji i najudobniji grad na svijetu. Pisac je dotad bio apsolutni fanatik Srednje Europe i  mitteleuropskog duha.

"U ovoj kafkijanskoj priči o ocu i sinu, sin je žrtva potpuno bizarnog sudskog procesa, odnosno krivične istrage koja neće dokazati ništa. Jer je od početka, kao u lošem krimiću, postavljena na traču, bez dokaza i na onom najstrašnijem - da je kriv ne zato zato što je možda nešto napravio, nego zato što je stranac. Dragan Velikić u tom procesu, koji je za njega bio stravično bolan, ruši sve svoje deluzije koje je imao o Beču", dodao je Imamović.

- Kad otac u priči shvati šta se krije za te fine slike, počinje njegov unutarnji raspad. Taj unutarnji sukob neki ljudi uspijevaju na vrijeme nadići. Recimo, Boris Buden, sada austrijski državljanin koji se odrekao hrvatskog državljanstva i živi u Beču, kad ga se pita o europskim vrijednostima, odgovara: "Prvo mi recite na koje vrijednosti mislite, na konvenciju o ljudskim pravima ili na plinske komore".

Tijekom zanimljivog, čak jednoipolsatnog  razgovora, kazalo se i to da se Austrija nije suočila sa svojom prošlošću, da nije do danas izvršila denacifikaciju, da je masovno prihvatila Hitlera, a da sada najvećom traumom smatra dolazak Crvene armije 1945. godine.

Intrigantan detalj pritom je  iznio je Imamović, kazavši da njegov prijatelj Židov (naveo mu je i ime)  živi u jevrejskom kvartu u Beču, i da sve njih čuvaju naoružani agenti izraelskog Mosada, te da u tom kvartu plaćaju bitno povoljniju stanarinu od svega 500 eura, koja u Puli nije dovoljna  ni za, kako se našalio Pirke, oronulu garažu.