Edo Popović u Puli: "Naša je stvarnost treš stvarnost, pa takav mora biti i krimić"

"Zovem ih špageti krimićima, po špageti vesternima, kazao je sinoć Edo Popović, predstavljajući u pulskoj Gradskoj knjižnici svoj novi roman "Hrvatski pasijans" u izdanju OceanMora, prvog dana manifestacije 'Mjesec hrvatske knjige'.

Njemu su, veli, uzor bili filmovi Quentina Tarantina i roto romani koje je čitao u mladosti, kada krimići nisu slijedili uzuse velikana tog žanra Conana Doyla, Agathe Christie ili Chandlera.

"Mene je više zanimao ovaj treš krimi jer smatram da je naša stvarnost treš stvarnost. Hrvatska stvarnost nema veze s jednom normalnom uređenom stvarnošću pa da sad unutra postoji normalno uređeni zločinac i normalno uređeni zločin gdje će ga normalno uređene institucije istraživati i sve će na na kraju završiti pravosudnim efektima. Mi već 30 godina svjedočimo da tome da nije tako i meni je potpuno besmisleno pisati jedan takav žanr koji ima smisla. Smatram da je današnja stvarnost besmislena i onda takav mora biti i krimić, mora biti potpuno uvrnut, jedan bastardni žanr", pojašnjava Popović, s kojim je razgovarala knjižničarka Karmen Damljanović.

- Meni je bilo divno gledati Tarantinove "Nemilosrdne gadove", koji 'hapaju' odvratnu Hitlerovu ekipu u Parizu pa ih sve pobiju. Znadem da to ne odgovara činjenicama, da tome nije tako, ali ja sam se stvarno jako dobro osjećao nakon tog filma. Mislio sam da život ima smisla. Čovjeku bude lijepo, lijepo se osjeća dan, dva, tri.  Takve sam romane pokušavao pisati, ne samo 'Hrvatski pasijans' i 'Poglavnikov pudl' nego i trilogiju "Igrači", nastavio je.

- U mojim prozama sam, neću reći škrt, ali nastojim se izraziti sa što manje riječi. Računam na inteligenciju čitatelja. Ne moramo mu baš sve objasniti. Treba ostaviti na maštu čitatelja. Mi smo u svijetu mašte, fikcije, veli.

Sinoć smo saznali da je on gastarbajtersko dijete, da mu je majka bila gastarbajter u Njemačkoj, a otac ostao ovdje, da je majka bila katolkinja i socijaldemokratkinja te da je u stanu držala dvije slike jednu do druge, onu Ivana Pavla II. i Wllija Brandta.

Naslovna strana novog Popovićevog romana

Po njemu, ljudima treba pružiti utjehu i ako nam stvarnost ne pruža štruca utjehu, umjetnost, literatura, film glazba, trebaju pružati nekakvu utjehu.

- U "Poglavnikovom pudlu" bavim se  hrvatskom desnicom koja je, kao što se vidi, ovakva kakva je. To su stvarno besprizorni likovi,  ne zato što su desničari nego zato što su glupi, tu nema mnogo pameti. Tako i u tim mojim likovima nema puno pameti, kaže on.

Ovakvi romani njemu su način da progovori izravnije, neposrednije o stvarnosti koju živimo i pri tome se, veli, uopće ne libi žrtvovati ono što mu kolege i kritika zovu umjetnost, književnost.

- Kog' briga za književnost? Pa nije književnost najvažnija stvar u životu. Mislim da je dobro progovoriti izravno, drito o nekim stvarima, pa neka onda i književnost malo pati. Patim i ja, patimo svi, pa zašto ne bi i književnost patila. Nije književnost najvažnija.  Meni je važnije što ću sura kupiti, pojesti. Literatura kojom se ja bavim nije literatura za vječnost. Ja govorim o današnjici. Današnjim ljudima.  A što će biti s mojim knjigama za sto godina, pa to se mene uopće ne tiče, i zašto bi me se ticalo. Ja ne pišem za vječnost. Pišem za današnje ljude. Ne za kritičara, profesora, teoretičara, baš me briga za njih, oni i tako parazitiraju na svemu onome što moje kolegice i kolege rade danas. Oni su paraziti. Mi proizvodimo kulturu, literaturu, a vi ste  publika kojoj se obraćamo. Ja se ne obraćam sveučilišnom profesoru, kritičaru ili, ne dao bog, članu žirija. Ja se obraćam vama. Ako netko to prepozna, bujrum. Ako ne, opet dobro.

- Ja imam svoj život. Doista ga imam. Trebalo mi je dugo, dugo, dugo vremena da shvatim da je jedino moj život meni važan, a ne ono što ja pišem. Ja stvarno imam svoj život sa svojim mačkama, na svom selu i meni je fantastično. Nisam još skupio jabuke za rakiju, kruške su već samljevene, i ja jedva čekam da se taj proces dovrši  i da sa svojim susjedima tamo pijemo prošlogodišnju ili pretprošlogodišnju rakiju i pečemo novu rakiju. Ilegalnom sve, naravno. Policija može doći tamo u naš kraj  samo u pratnji policije, našalio se Popović.

- Literatura mi je važna, zato pišem, ali nije to jedino za što se hvatam, dodao je.

Na pitanje iz publike da mu pojasni dinamiku njegova pisanja, Popović veli: "Ne pišem brzo. Pišem i i danju i noću. Ne pišem osam sati, nisam čato. Pišem zimi".

Edo Popović (1957.) studirao je komparativnu književnost, hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je romane: Kako sam brojio ružičaste robote (2021.); Poglavnikov pudl (2016.); Mjesečev meridijan (2015.); Lomljenje vjetra (2011.); Oči (2007.); Igrači (2006.); Izlaz Zagreb jug (2003.); eseje: Zapisi iz Stranice Gornje (2019., s Ljiljanom Đorđević), Čovjek i planina – kratki uvod u sjeverni Velebit (2018., u suradnji s Antom Vukušićem); U Velebitu (2013.); Priručnik za hodače (2009.); dnevnik: Kameni pas (2001.) te zbirke priča: Ponoćni boogie i druge priče (1987.); Tetovirane priče (2006., u suradnji s Igorom Hofbauerom); San žutih zmija (2000.). Knjige su mu prevedene na nekoliko jezika.