EKSKLUZIVNO Frontmen The Stranglersa: "Bili smo jedini punk bend koji je imao klavijature i pravog pjevača. I naravno, pjesme su bile vrlo melodične"

S Hughom Cronwell, frontmenom The Stranglers, ali i autorom najpoznatijih pjesama ovog kultnog benda kroz deset izvanrednih albuma uoči pulskog koncerta u Kotaču za deset dana, u subotu 25. travnja, razgovarao je naš vanjski suradnik Boris Bjelica, poznatiji kao DJ Bebeto.

Hugh Cornwell bitno je pomogao promijeniti oblik punka i postpunka u 16 godina sa Stranglersima.

Debitantski album The Stranglersa iz 1977., ' Rattus Norvegicus', s ključnim pjesmama Peaches, (Get A) Grip (On Yourself) i drugima – te sljedeći albumi 'No More Heroes', 'Black and White', 'The Raven' i 'The Gospel from the Meninblack' (koji Hugh navodi kao svoj omiljeni album Stranglersa) učvrstili su Cornwellov status jedinstvenog autora i glazbenika.

Njegovi stihovi za 'Golden Brown' s albuma 'La Folie' iz 1982., sa svojim višestrukim značenjima, predstavljaju vrhunac pisanja pjesama, a pjesma je dosegla drugo mjesto na britanskoj ljestvici singlova. Nakon objave posljednjeg albuma s bendom, "10", Hugh započinje solo karijeru.

Njegov prvi solo projekt bio je suradnja s bubnjarom Capt. Beefhearta, Robertom Williamsom, na izdanju Nosferatu iz 1979. godine – značajnom albumu hvaljenom zbog punk/gotičkog eksperimentalizma.

Njegov prvi pravi solo album 'Wolf' bio je posebno uspješan u Americi, osobito na alternativnim ljestvicama, kao i sva njegova kasnija solo izdanja. Inspiraciju pronalazi u različitim izvorima, a kao strastveni ljubitelj filma inspiraciju je pronašao u filmu Roberta Mitchuma za pjesmu 'Guilty’s Black Hair Black Eyes Black Suit'.

Godine 2022. objavljen je dugo očekivani deseti solo album Hugha Cornwella, Moments of Madness – album britkih, sažetih i duhovitih opažanja te društvenih komentara kroz deset jedinstvenih pjesama, koji potvrđuje Hugha kao pjesnika-laureata punk ere i šire.  'Moments of Madness' , pak, proglašava se najznačajnijim albumom u Hughovoj karijeri.

Kada se osvrnete na rane dane benda The Stranglers, što mislite da je bilo ključno za njihov jedinstveni zvuk i identitet?

Bili smo jedini punk bend koji je imao klavijature i pravog pjevača, i naravno, pjesme su bile vrlo melodične.

The Stranglers su često bili opisivani kao 'neuklopljeni' – između punka, rocka i popa. Jeste li se tada osjećali dijelom punk pokreta, ili više kao autsajderi?

Više kao autsajderi, ali uključenost u pokret izbacila nas je u središte pozornosti.

"Golden Brown" je postala bezvremenska pjesma, poznata po višestrukim značenjima. Kako danas gledate na njezinu poruku i trajni utjecaj?

Postala je 'zeitgeist pjesma' generacije Z, što se nije moglo predvidjeti. Htio bih znati zašto. Možda mi mlađi ljudi to mogu objasniti.

Postojala je jedinstvena dinamika između vas i drugih članova Stranglersa. Koliko je ta napetost bila kreativna snaga, a koliko prepreka?

Mislim da je bilo i izazovno i kreativno.

Nakon što ste napustili bend, vaš solo rad je zvučao drugačije - više osobno i introspektivno. Je li vam solo karijera donijela veću slobodu ili veću odgovornost?

Dala mi je oboje. I pozdravljam to.

Albumi poput Monster (2018.) i Moments of Madness (2022.) imaju snažan autorski pečat. Što vas danas najviše inspirira pri pisanju?

Moje pisanje pjesama je isto kao i vođenje dnevnika. Mogu se osvrnuti na solo album, poslušati ga i sjetiti se kako sam se osjećao u to vrijeme. Vrlo je vjerodostojno.

Što publika u Puli može očekivati od koncerta u klubu Kotač, više Stranglers materijala ili fokus na solo opus?

Pa, da sam došao u Pulu i samo odsvirao pjesmu Stranglersa, ne bi mi bilo baš zabavno, pa će to biti repertoarni miks oba opusa.

Koliko vam znači kontakt s publikom na intimnijim koncertima poput ovog u Puli, u usporedbi s velikim festivalima?

Naravno da je lakše komunicirati s manjom publikom nego s onom na festivalu, tako da u Puli možete očekivati ​​energičnije, neposrednije iskustvo. Volim se povezivati ​​sa svojom publikom... Nakon nastupa potpisivat ću merchandise.

Vaši tekstovi često su sadržavali i društvene i političke komentare. Kako danas gledate na odnos glazbe i politike. Ima li još snage za promjenu?

Budući da je ovih dana teže privući pažnju ljudi, ne mislim da glazba ima sposobnost toliko utjecati na njihovo ponašanje.

Kako gledate na današnju Britaniju: Brexit, mediji, nova generacija?

Volio bih da ponovno uđemo u Europsku uniju.

Nakon toliko godina stvaranja, jeste li bliži miru ili i dalje osjećate isti kreativni nemir kao u ranim danima?

Još uvijek imam kreativni nemir, ali se ne uzrujavam toliko kao prije kada stvari ne idu po planu. Život je promjena i morate prihvatiti promjenu. Vidimo se u Puli!