Eksterminator ’81 - spoj jazza, funka, elektronike i progresivnog rocka

Večeras Klub Kotač i Jazzbina donose domaću premijeru projekta Eksterminator ’81 iza kojeg stoji klavijaturist i producent Toni Starešinić. Poznat po svojoj sposobnosti spajanja jazza, funka, elektronike i progresivnog rocka, Starešinić ovdje ulazi u novo, konceptualno područje. Eksterminator ‘81 je zvučna fikcija – utopijsko/distopijsko putovanje kroz imaginarni svijet u kojem analogni sintesajzeri, pulsirajući ritmovi i truba stvaraju atmosferu retro-futurističkog filma.Uz njega su vrhunski instrumentalisti: bubnjar Janko Novoselić, čija preciznost i energija drže arhitekturu zvuka, te trubač Andrej Jakuš, koji melodijskim linijama probija gustu teksturu elektronike i ritma.Uoči večerašnjeg koncerta u klubu Kotač razgovarali smo s Tonijem Starešinićem.

Eksterminator ’81 zvuči kao koncept, gotovo filmski projekt – kako je nastala ta ideja “zvučne fikcije” i koliko ti je važna narativnost u glazbi?

Volim glazbu povezati s nekom meni zanimljivom pričom koja će se reflektirati na naslov albuma i naslove pjesama. To me jako zabavlja i dio je kreativnog procesa, i mislim da na neki način pokazuje odnos prema cijelom proizvodu - počevši od glazbe pa do naslova pjesama i omota, sve je bitno. Eksterminator će mnoge prvo asocirati na film, ali sam priču povezao sa stripom Enkija Bilala, vjerojatno njegovim prvim SF uratkom krajem sedamdesetih, dok je još bio jako pod utjecajem Moebiusa. Bilo mi je zanimljivo povući paralelu s današnjim vremenom, gdje je tehnologija preuzela sve aspekte našeg života, koji se sveo na mobitel i odrađivanje ostalog između mobitela. S obzirom na to da koncertni album predstavlja presjek moje dosadašnje instrumentalne glazbe, šalim se da je album i eksterminacija samog sebe - nešto moram završiti da bih mogao otvoriti nova kreativna vrata.

Projekt nosi retro-futuristički duh – koliko te inspiriraju 80-e kroz glazbu, ali i kroz širi imaginarij (film, strip, estetika, tehnologija)?

Ja sam dijete 80-ih i ranih 90-ih i taj futurizam koji kreće još sedamdesetih mi je jako drag. Mnogi od meni najdražih SF filmova nastali su u to vrijeme, a i strip je u tom periodu upisao mnoga svoja najvažnija djela. Tako da je logično da volim igrati se s naslovima koji asociraju na djela iz tog vremena.

Analogni sintesajzeri igraju veliku ulogu u ovom projektu – što te privlači tom “starom” zvuku i koliko on određuje atmosferu koju gradiš?

Analogni sintisajzeri zvuče najbolje - zvuče debelo, masno, prolaze kroz sve. Na njima je stvorena ogromna količina glazbe koju obožavam i koja me formirala. Analogni sintisajzeri se sviraju, oni ne sviraju vama. Dolaskom digitalnog doba mnogo toga se pojednostavilo i banaliziralo, tako da danas svatko može skinuti par VST sintesajzera, stisnuti ton i nešto će svirati samo od sebe. Tako za pola sata utipkavanja zvukova dobiješ neki generički glazbeni komad, ponoviš to još par puta, staviš ga na Bandcamp i imaš album.

S Andrejem Jakušem si surađivao u počecima grupe Chui, ali i s Jankom Novoselićem često radiš u formatu koji spaja improvizaciju i elektroniku. Što ovaj trio nosi novo u odnosu na ostale tvoje projekte?

U odnosu na ostale projekte u kojima trenutno sviram, u ovom triju imam najviše slobode, a i najviše doprinosim u cijeloj zvučnoj slici. Janko Novoselić je bubnjar nevjerojatne muzikalnosti i intuicije i može odsvirati i popratiti što god da se desi na pozornici. Uz to jako voli i elektroniku pa mu je jednostavno svirati na klik, što je ključno prilikom korištenja arpeggiatora, sekvencera i loopera koje obilato koristim i koji mi omogućavaju da na pozornici izgradim cijeli zid zvuka. Ja sviram jedini harmonijski instrument i bas, tako da imam kompletnu kontrolu harmonije i to mi daje slobodu da uvijek mogu otići u nekom drugom smjeru, kako osjetim u trenutku na pozornici. Na ovom koncertnom albumu baš ima takvih dijelova koji su se desili potpuno spontano. Nekad zvuče kao da su komponirana pjesma jer volim graditi improvizaciju u konkretnijim formama koje nekad podsjećaju na pjesme. Taj princip ste mogli čuti i u bendu Zmaj Orko Star, gdje su neke pjesme koje su nastale kao improvizacija zapravo zvučale kao skladane pjesme s A i B dijelovima.

Trubač Andrej Jakuš idealna je figura za zatvoriti ovaj trokut. Krasi ga također nevjerojatna muzikalnost i intuicija i obilato koristi elektroniku. Zapravo kod nas jako malo puhača koristi elektroniku na svojim instrumentima - Andrej je jedini koji to radi s trubom, a Andrej ima 54 godine, što nije baš pohvalno za našu mlađu jazz scenu.

Na domaćoj sceni često se govori o manjku prostora za ovakve hibridne projekte – imaš li osjećaj da publika ide ispred infrastrukture ili obrnuto?

Mislim da je generalno manjak prostora za jazz, a ovakvi hibridni projekti uspiju pronaći put i do alternativnih pozornica, okrenutiji su mlađoj publici i, s obzirom na moje iskustvo s Chuijem, definitivno imaju više publike nego što se čini.

Projekti poput Chui uspjeli su probiti granice jazza prema široj publici - misliš li da scena danas stagnira ili se samo fragmentirala na manje, zatvorenije krugove?

Iz zagrebačke perspektive scena izgleda poprilično dobro, mada sam dojma da je domaća scena došla do jednog plafona i dalje nema kamo. Domaći hype oko jazza, koji su uzrokovali prije svega Chui i Mimika Orchestra, lagano se ispuhao i nema više nekih neočekivanih situacija u pozitivnom smjeru. Putevi prema zapadu su jako zakrčeni, ali velikim dijelom to je i do samih glazbenika koji nisu u stanju napraviti neku mini turneju jer su, zbog financijske sigurnosti, ili negdje stalno zaposleni ili sviraju u hrpi bendova pa je svaki bend sretan ako odradi 12 koncerata godišnje.

Mladi nadolazeći glazbenici nemaju potrebnu klupsku infrastrukturu za razvoj. Vidim jako malo mladih jazz glazbenika ispod 30 godina koji su dio scene na konkretan način - da sviraju klubove, snimaju albume. Pojavljivanje na usputnom jazz sessionu u ponedjeljak nije baš nešto što će im puno pomoći u razvoju. Ako usporedimo s koncertima stranih jazz izvođača u Zagrebu, dosta toga što se tiče posjećenosti publike zna biti jako nategnuto ili poražavajuće za jednu europsku metropolu, a onda neki alternativni jazz izvođač privuče puno mlade publike.

Koliko je danas uopće moguće dugoročno razvijati autorski, eksperimentalniji projekt u Hrvatskoj bez kompromisa - i gdje ti osobno povlačiš granicu između umjetničke ideje i realnosti tržišta?

Ja sam sam sebi najveći kompromis (smijeh). Šalim se, ali često kod komponiranja osjetim posljedice ne odlaska na daljnje glazbeno školovanje nakon osnovne glazbene škole. U glavi se dešava svašta, ali prsti to ne mogu ispratiti. Mislim da je to prije svega stvar osobne strasti. U mom slučaju, realnost tržišta uopće ne dotiče glazbu koju stvaram u bilo kojem svojem autorskom projektu. Dapače, beskompromisno, uporno guranje svoje priče dovelo me u situaciju da mi se otvore i neka druga vrata koja su mi, u kombinaciji s mojom glazbom, donijela i financijsku zadovoljštinu. Suradnje s Josipom Lisac, Edom Maajkom, televizijom i kazalištem vjerojatno se ne bi desile da nisam ustrajao u autorskom, eksperimentalnijem projektu, mada je i upitno koliko je to sve stvarno eksperimentalno.

Jučer je na streaming servisima izašao live album Toni Starešinić - Eksterminatora ’81. Koliko ti je važno dokumentirati ovaj projekt u tom formatu i što live verzija otkriva što studijski ili probni kontekst ne može?

Ovaj live dokument desio se posve neplanirano, bez bilo kakve ozbiljne pripreme, a ispao je tako dobro da me napunio sviračkim samopouzdanjem koje je polako kopnilo u Chui, koji je postao jako izaranžiran bend, naravno s ciljem da bend kao cjelina zvuči bolje od skupine pojedinaca, i ponosan sam na taj period. Trebalo je vremena da se sve to posloži, ali uspjelo je i došli smo, rekao bih, do svojih kreativnih vrhunaca. Ali u takvom sustavu bilo je jako malo slobode za mene kao improvizatora – moja uloga tu se uglavnom svela na kompozitora i aranžera. S ovim triom sam pak napokon prodisao na pozornici. Djelomično se to dešavalo i sa Zmaj Orko Star triom, ali kako tamo nisam mogao koristiti toliko elektronike jer nismo svirali na klik i nisam jedini svirao harmonijski instrument, imao sam manje slobode. I priča tog benda bila je drugačija, okrenuta više prirodnim instrumentima Zorana Majstorovića i Borka Rupene. Za novi studijski materijal koji sada radim s ovim triom htio sam uhvatiti tu spontanost, uhvatiti kreativnost u trenutku, što opet ne znači, kako sam i prije odgovorio, da neke stvari neće izgledati kao skladane pjesme.

Dolaziš iz projekata poput Chuija i Mangroovea, no iako si djelomično već odgovorio, po čemu je Eksterminator ’81 najradikalniji iskorak u odnosu na ono što si dosad radio?

Rekao bih da se nastavlja na onaj stari Chui koji je bio puno hrabriji u lutanju glazbom i istraživanju. Sad sam puno iskusniji i okružen ljudima s kojima imam savršenu glazbenu kemiju i imamo još taj esencijalni bezobrazluk s kojim možemo biti i radikalniji - možemo svirati i pop, a možemo biti i underground u istoj pjesmi. I sve nas to jako zabavlja.

Radio si i s Josipom Lisac – kako iskustvo rada s tako snažnim autorskim osobnostima utječe na tvoje vlastite projekte poput ovog?

Josipa se tek nedavno upustila u autorske vode i publika i struka su odlično primili njenu Zamisli. Uvijek mi je izazov probati spojiti nečiji jaki, autentični vokalni izričaj s mojom glazbom. To nam je savršeno uspjelo na pjesmama Tebi putujem i Daleko i volio bih da snimimo još koju pjesmu – jednu možda i bez riječi, to me baš jako privlači. Također bih volio napraviti i suradnje s nekim drugim našim poznatim pjevačima, staviti ih u drugi kontekst, predstaviti publici jednu paralelnu stvarnost.

Što publika u Klubu Kotač može očekivati uživo – više koncert, klupski set ili neku vrstu performansa/putovanja?

Publika će definitivno doći na glazbeno putovanje. Uz pjesme koje smo snimili na koncertnom albumu probat ćemo odsvirati i neke nove koje tek snimamo. A stiže i CD izdanje Eksterminatora ’81. Vjerojatno ste do sada shvatili zašto 81 - moje godište proizvodnje.