Istarska kantautorica, ali i akademska glumica Elis Lovrić, s intimističkim skladbama na labinjonskoj cakavici kao svojim zaštitnim znakom, autorica je glazbe i izvođačica u predstavi "Istra ti mila materina" koja će se premijerno izvesti sutra u 20 sati u Istarskom narodnom kazalištu.
- Njezino glazbeno stvaralaštvo koje je neodvojivo od Istre, te Elis kao čovjeka koji Istru nosi duboko u svom biću, ujedinit ćemo u liku koji će biti postavljen kao personificirana Istra, pojašnjava uoči premijere redatelj Rok Olaf Pečečnik.
Dramaturginje Antonela Tošić i Tamara Damjanović pak kažu da glumci kroz specifičan izvedbeni kod stvaraju nukleus (fragmente narativa), KUD Mate Balota iskonsku tradiciju, a Elis Lovrić cijelim svojim bićem nosi Istru samu.
Je li takva uloga pretenciozna, je li vam teret? Kako ste se osjećali kad vam je ponuđen angažman?
Bila sam zatečena, ali sam se pogledala iznutra i vidjela da je to to. Imam u sebi tu Istru koja muči i kune, tu zatvorenost; mučat, ne reć, ili pak reć da te na prvu baš zgromi. Bilo mi je najvažnije obuhvatiti i spojiti ta dva ekstrema. Glumci to glume tijelom, šuteći. Moja glazba govori. Jako me sve dirnulo; vrlo osobno doživljavam to što glumim i pjevam Istru.
Je li vas iznenadila zrela autorska ambicija relativno mladog redatelja?
Kad me Rok nazvao, nisam mogla vjerovati da tako mlad čovjek tako emocionalno razmišlja o svim slojevima Istre. Kupio me odmah. Znao je svaku moju pjesmu, osjetio je taj moj spoj tradicije koji osjećam duboko u sebi i suvremenog. Osjećala sam se kao da su me redatelj i dramaturginje pročitale. Jer mi imamo dvije Istre, onu koja muči, 'sused ne sme videt niš, ku ti je teško, napravi delo pa pokle krepaj', i onu drugu Istru koja ti odmah odbrusi i opsuje. Redatelj je sve to uhvatio, tu duboku tradiciju. Posebno bih istaknula finoću duha i profesionalnost cijelog autorskog tima, kao i osjećaj ljudskosti iskazan prema glumcima i prema meni kao izvođačici i autorici glazbe.
U predstavi, osim govora tijela petero glumaca, jedino vi govorite?
Govorim tekst od Balote, pokazujući breme, svu tu prokrvljenost mukom koje ima puno u Baloti. Po prvi put ću izvesti s gitarom njegovu pjesmu "Moja mati". A u predstavi govorim i jedan tekst Drage Orlića. Sve je to unutra u mojim pjesmama, ali kao da izlazi na malo drugačiji način. Dio glazbe za predstavu čine pjesme s mog abuuma, a dio sam napravila posebno za predstavu, i ta glazba izražava unutarnji tok emocije.
Koliko će to biti univerzalno prepoznatljivo publici koja nije iz Istre?
Emocije su univerzalan jezik, kao i glazba koja ih prenosi. U ovoj predstavi muzika jako nosi pokret tijela, tim više što ova predstava nije toliko verbalna, koliko je iskazana emocionalno. Glumci interpretiraju svojim tijelom, bez riječi, a sukus mog teksta je na Baloti i Orliću, kao i na mojim pjesmama, poput "Merike"... I ki je reka da je srećo noša vajk onaisti ka je išće.
Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugim razdavala.
Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.
Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.
I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.
