Enrico Pace - ime prožeto genijem glazbe

Glazbeno djelo, kao i svako umjetničko djelo, da bi bilo uspješno, potrebno je da bude stvoreno iz zanosa, ali onog istinskog zanosa, koji dolazi iz dubina stvaraoca.

O zanosu, njegovu utjecaju na oblikovanje onog lijepog u ljudskom svijetu pisao je još Platon, u nekim od svojih dijaloga, primjerice u dijalogu „Hipija“, ili u „Symposiumu“, odnosno „Gozbi“.

Proteklih smo tjedana, zahvaljujući ingenioznosti, hrabroj otvorenosti, zacijelo i entuzijastičkoj poduzetnosti dvoje pijanista i glazbenih pedagoga iz Pule, prof. Vesni Ivanović Ocwirk i Marijanu Đuzelu iz umjetničke organizacije IM Infinite Music, tijekom upravo okončanog Piano Poola Festivala, imali prilike slušati u živo, na pozornicama Pule odnosno Poreča, neke među trenutno cjenjenijim pijanistima današnjice, u Europi i svijetu.

Nizala su se tu imena koja su izvodila pijanistička glazbena djela za ne preveliku, ali svakako zainteresiranu publiku.

Publika, koja je dolazila na ove koncerte, a koji su uistinu bili pristupačni gotovo pa svakome, gledajući prema povoljnoj cijeni ulaznica, mogla je, slušajući te vrsne pijaniste, nizom sve bogatih biografija koje su pune zvučnih i značajnih nagrada, i koje puno znače u glazbenome svijetu, u smislu proboja i uspjeha, uspoređivati, postavljati si pitanja, razmišljati o mnogim stvarima.

Primjerice, jedno od pitanja koje si je čovjek mogao postaviti jest kako je to moguće da neki slavni pijanist - a bilo ih je proteklih tjedana u maloj Puli toliko, kao da je ona neka prijestolnica glazbenog života ovog dijela Europe (pa ako nije Europe, zacijelo, ispostavlja se, jest Istarskog poluotoka, a možda i ponešto šire - primijetiti ćemo skromno) - kako je to moguće da netko svira, interpretira glazbu značajnih kompozitora, koja je obilježila povijest glazbe tako besprijekorno, savršeno, jasno, čisto, svakako i virtuozno, a da nas istovremeno ta interpretacija iznutra ostavlja pomalo ravnodušnima?

Tonovi, melodije prolaze pored nas, ali ne i kroz nas, potičući naše reakcije, u obliku misli i osjećaja, preobražavajući nas – otvarajući u nama uvijek samo ono dublje, istinitije – možda teže i nelagodnije, ali zacijelo, svakako bolje.

Trajna su to djela, iskušana na tijeku vremena, koje je nemilosrdno propitivalo kakvoću njihove iskrenosti. Pa ipak, kako to - pitamo se - da je tek jedna do dvije kompozicije - najčešće samo jedna, sposobna da nas iznutra dirne, da nam potvrdu da dolazak na glazbenu večer nije bio uzaludan?

Energija se posreduje prostorom, gestom, bićem onoga koji glazbu interpretira – katkada smo svjedočili o energiji blistavoj po svojoj organiziranosti, po disciplini, po gesti, svakako i po umu, ali katkada se je zamjećivalo da nešto nedostaje, ili se tek kratko pojavi, i potom nestane.

Mnogi su odlični pijanisti bili istinski odlični tek u ponekim izvedbama - onima kojima su se predali, gdje izvedba glazbe nije bila puko odrađivanje još jednog koncerta u nizu. Tada bi pred slušatelja i gledatelja iskrsnula njihova istinska veličina, ne samo kroz melodije koje su najednom skrenule i počele ulaziti i u slušateljevo biće, nego i kroz fizički pogled na biće glazbenika pred klavirom, onoga koji svira.

U tim trenutcima glazbenici su postajali bića izvanredne snage, gotovo pa natprirodne, čedni i bezazleni dječaci preobražavali su se u zrele i snažne muškarce, one koji su sposobni izvući sve svoje snage kako bi pobijedili u divovskim bitkama života.

Istovremeno, vidjeli smo, čuli i osjetili - u takvim su trenutcima njihova bića u potpunosti bila podređena snazi, geniju glazbe, predana njemu, pretapajući se sa njime – postajući njegov dio.

No jedan je glazbenik tijelom ovog Piano Poola festivala iskrio glazbu već od prve sekunde svog ulaska na pozornicu, potom i od prvog tona, prve tipke klavira koju je dodirnuo. I tako sve do posljednje, do samoga kraja dugoga, nezaboravnog koncerta.

Njegovo je ime Enrico Pace, i potrebno je da i oni koji ne prate svijet suvremene glazbe podrobnije, ili pak ne uopće, čuju za ovo ime, da znaju da je to ime prožeto genijem glazbe.

Mi, koji smo imali tu čast i privilegij prisustvovati izvedbama ovog pijaniste, pedagoga, kompozitora, dirigenta – čovjeka predanog glazbi i glazbenom djelovanju iz mnogih uglova promatrano, mislim – čini mi se, da smo nedvojbeno bili svjesni činjenice da prisustvujemo trenucima istinskog glazbenog praznika, kojega je za nas – u maloj, i svakako, naspram svih prestižnih svjetskih prijestolnica odnosno pozornica po kakvima koncentriraju ovakvi glazbeni majstori, sporednoj Puli, priredio ovaj skromni pijanist, koji ne pravi razlika među pozornicama i publikom.

Jer on i ne nastupa zbog pozornica i zbog publike, zbog eventualnog honorara i slave, već zbog glazbe same - njezina uvijek nova uskrsnuća, oživljavanja u prostoru i u umu, u duhu čovjeka.

Enrico Pace nije ovakav pogled, pristup stvarima prigrlio k sebi odnekud izvana, opet iz nekog koristoljublja. Ne. Koristoljublja nema, i ne može ga biti, kod onoga koji služi, koji sebe predaje stvari samoj.

Njegovo je koristoljublje u tome da je njemu osobno dana prigoda da to čini, i on to čini, bez obzira na sve razlike, na ono izvanjsko što ga okružuje.

U tome je blistavost, trajno iskrenje zvijezde Enrica Pacea, glazbenog genija iz Riminija, spomen na čiji nastup, na čija oživotvorenja glazbe jednog Schõnberga, Schuberta, Respighija, Liszta će još dugo – dok je života i njegova trajanja, grijati srca i uši, još tople dlanove od iskrenih i dugih, srčanih aplauza mnogih iz publike, među kojima je bilo i dosta studenata Glazbene akademije Pula, ovog nesvakidašnjeg koncerta – svečanosti.