(FOTO) DOBRI DUH ROVINJA Izložba posvećena rovinjskom slikaru Antoniju Toniju Macchiju

Gianni i ja otišli smo na svečano otvaranje izložbe posvećene rovinjskom slikaru Antoniju Toniju Macchiju (1897-1981). Prostrana sala multimedijalnog centra (MMC) bila je prepuna Rovinježa, rijetko viđena količina publike za takve prilike.

Znakovit i dirljiv susret s umjetnikom dogodio se šezdesetak godina (1962.) nakon postavljanja samostalne izložbe u Zavičajnom muzeju te 42 godine nakon smrti autora. Članovi Zajednice Talijana i Udruge Giusto Curto uspjeli su u kratko vrijeme skupiti oko 65 slika majstora iz privatnih kolekcija građana.

Odaziv je bio začuđujući: vlasnici su oduševljeno i bezuvjetno predali slike. Zahvaljujući web mreži, na poziv organizatora, odazvali su se Rovinježi koji žive na svim kontinentima i poslali slike Macchijevih djela pa su sve skupljene na jednom CD-u i prikazane na ekranu uz muzičku pratnju rovinjskih bitinada.

Bez obzira na vremenske razmake izložba je dokazala da Macchi nije tek slikar već dobri duh Rovinja, oko njegovih slika izgrađen je mit o lijepom i savršenom gradu.

U biti Rovinj Antonija Macchija jača u meni uvjerenje da je vrijeme suština duše. Macchijeva platna nisu reprodukcije, nego predstave, stoga nam njegova uprizorenja donose priču o duši grada. Za neke od prizora koje je oslikao veliki starac mogu reći da sam ih vidio i doživio, dok druge mogu prepričati kroz zgode i priče iz sjećanja mojih prethodnika.

Promatrajući djela Antonija Macchija čovjek opaža kako u njima vrijeme i prostor jasnije ukazuju na neke odsutnosti, koje se danas uopće ne bi trebale zvati odsutnostima, nego bi bilo razumnije govoriti o svakidašnjoj „raspršenosti smisla“.

Veliki, ogromni rovinjski ribarski brodovi koji dominiraju na Macchijevim pejzažima nestali su, a na njihovom mjestu stvorena je neka nova morska zbilja, čak neka nova brodarska tradicija koja je pronašla u sitnoj batani vlastitu smislenost. Dogodio se kratki spoj između institucionalizirane memorije i povijesti, a nasljeđe Antonija Macchija služi kao dokazni materijal.

I tako, kad hodam prolazom Sottolatina, ne vidim današnju rivu, nego onu Antonija Macchija. Vidim njegove uličice, njegova polja, njegove kuće na osami. Čak je i vjetar isti onaj Macchijev, pa i tišina brodova koji plove na jedra… Vrijeme koje lebdi u zraku, gotovo kao san. Napredak je odnio zanate i vještine po kojima je Rovinj bio slavan: ribare, ratare, obrtnike, radnike…

Macchijeve su slike poput autohtonog dijalekta i glazbe: postoje kao svjedočanstvo. Gubimo prostor i vrijeme!

Antonio je Macchi čovjek Novecenta, stoljeća ratova, naglih raskida, ali i novih sloga koje poprimaju sve osobine razoružavajuće raspršenosti i rascjepkanosti. Zato, i ne čudi da na otvaranju izložbe nisu nazočili čelnici današnjeg Rovinja: gradonačelnik i pročelnik za kulturu nisu smatrali shodnim svojim institucionalnim prisustvom veličati prvorazredni kulturni događaj. Odazvao se dogradonačelnik koji je po funkciji predstavnik talijanske autohtone manjine no, Macchi pripada gradu, e ne etnicitetu.