(FOTO) PIĆAN Prastari biskupski grad u srcu srednje Europe

Evo nas u nekadašnjem biskupskom gradu. Snimak pićanske crkve imponira, čini ti se kao da ulaziš u neko novo poglavlje barokne retorike.

Sve je zgusnuto, ali skladno

Kamena ploča čuva spomen na posljednjeg biskupa. Sve je prolazno, na platou ispred crkve simbolika smrtnosti je oblikovana jednostavno i snažno. Središte svjetovne vlasti je smješteno nešto niže, na trgu korak od ulaznih vrata u utvrđeni grad. Zgrada zrači nekom čudnom mistikom uspješnosti, uzleta, optimizma.

Ispod prigodnih zastava parkiran je auto s njemačkim registarskim tablicama. Labirint uličica i volti podsjeća me na Rovinj. Sve je zgusnuto, a ipak jednako skladno i funkcionalno raspoređeno.

Grad leži na stjenovitom brdu, iza njega na višoj je kvoti smješteno Gračišće. Općina do općine središnje Istre, svaka sa svojim uredima, načelnicima, općinskim vijećima, lokalnom birokracijom i lokalnim savjetnicima. Hiperbolični sustav mikroskopskih jedinica lokalne samouprave pripada povijesti Europe, broj stanovnika nije presudan, bitna je povijest, tradicija, identitet.

Sitne istarske općine

Pićan ima sve to, kao i Gračišće i ostale sitne istarske općine. Udruženje europskih gradova i općina promiče integraciju administrativnih poslova u cilju smanjenja troškova. Lik načelnika je jako bitan, žitelji drže i do vlastitog općinskog vijeća, do općinskih granica ali, vrlo su kritični kad je u pitanju trošenje proračunskog novca i zato se proces integriranja, spajanja administracije promiče.

Uz rub starog mjesta širi se neki novi gradić, nova stambena četvrt, uređena, čista, gotovo umjetna. Ne znam u kojem su odnosu dvije zbilje, trebalo bi neko vrijeme živjeti u njima i opipati bilo, dokučiti veze, izvagati emocije.

Uloga slučajnog prolaznika nije najprikladnija: urušena kuća, prozor na fasadi zgrade bez krova djeluje tmurno. Na preživjelom kantunu urušene kuće fiksirana je javna rasvjeta, ne znam kome svijetli jer je uličica skroz napuštena.

Seljakajući iz jednog u drugo mjesto ponekad me hvata sumnja da širim oko sebe neki nekrofilski nagon. U biti, ja i sin snimamo ono što vidimo, stanje u prostoru kakav u stvarnosti jest, a ne kako ga marketinške službe pokušavaju predstaviti.

Gianni je snimio tablu koja je postavljena na fasadi prazne kuće: posvećena je Anti Marčacu. To se prezime pojavljuje u Balotinoj knjizi o Staroj pazinskoj gimnaziji. Mislim da je Marčac bio pri kraju studija kada je Mijo Mirković 1910. upisao prvu godinu.

Ako se ne varam, stanovali su u istoj zgradi u Muntriljskoj ulici.

Prazna je i rodna kuća skladatelja istarske himne; u parku pred ulazna vrata u grad mještani su mu podigli spomenik. Brajša pripada istarskom preporodu, dio je istarske povijesti, dio je nečega što je ukošteno, ograđeno stranicama knjiga. No kad bi istarski preporod tumačili kao proces koji se linearno razvija u vremenu postavilo bi nam se pitanje na kojoj točki procesa se danas mi nalazimo?

Gdje smo u odnosu na Brajšu? Gdje smo u odnosu na Pićan, na prastari biskupski grad u srcu srednje Europe?