Rođena sam u Petroviji, malom selu pokraj Umaga, od majke i oca Istrijana * I dalje se vrlo često ističe tko su "pravi" Istrijani, i kada je to relevantno i kada nije * Različitost je ono što svijet čini bogatijim * Postoji razlika u percepciji doseljenika iz regije i radnika iz Azije, kaže umaška umjetnica Tea Štokovac, autorica projekta 'Furešti', pozivajući sve koji su se doselili u Istru da podijele svoju priču
Rođena sam u Petroviji, malom selu pokraj Umaga, od majke i oca Istrijana * I dalje se vrlo često ističe tko su "pravi" Istrijani, i kada je to relevantno i kada nije * Različitost je ono što svijet čini bogatijim * Postoji razlika u percepciji doseljenika iz regije i radnika iz Azije, kaže umaška umjetnica Tea Štokovac, autorica projekta 'Furešti', pozivajući sve koji su se doselili u Istru da podijele svoju priču
Umjetnica Tea Štokovac iz Umaga, diplomirana fotografkinja i dizajnerica, pokrenula je hvalevrijedan umjetnički, ali i etnografsko istraživački projekt "Furešti", javno pozivajući (na: info@furesti.com) sve one koji nisu rodom iz Istre, koji ovdje žive i grade svoj život da podijele svoju priču.
Sudjelovanje uključuje razgovor i portretiranje u sigurnom, poštujućem i dijaloškom okruženju, uz punu pažnju prema osobnim granicama i kulturnom kontekstu. Projekt otvara prostor za osobne priče manjinskih zajednica i osoba koje su se doselile u Istru - bilo nedavno, bilo prije više generacija - i koji danas svojim životom, radom i odnosima sudjeluju u oblikovanju istarskog identiteta.
Kako nam Tea Štokovac kaže u uvodu razgovora, cilj projekta svakako nije etiketiranje, nije stvaranje podjela nego potaknuti na razumijevanje i senzibilizirati zajednicu, zapravo prikazati da su migracije raznolikost. Identitet nije nešto što se nasljeđuje isključivo rođenjem, već se gradi odnosima, iskustvima i svakodnevnim doprinosima zajednici.
Odabrane priče bit će predstavljene u sklopu javne izložbe u gradovima diljem Istre, kao i na digitalnoj platformi projekta, čime postaju dio šireg arhiva glasova koji svjedoče o Istri kao prostoru susreta, a ne isključivosti. Kvalitetu projekta obećava i činjenica da se projekt realizira u suradnji i pod mentorstvom vrsne teoretičarke i poznavateljice vizualne antropologije Tamare Nikolić Đerić te iskusne djelatnice u kulturi Tanje Šuflaj.
Projekt "Furešti" odobren je i financiran sredstvima Istarske županije (s deset tisuća eura) u okviru Javnog poziva za poticanje individualnog umjetničkog projekta u području kulture i umjetnosti.
Tea Štokovac svojim je radom i kroz projekte Centra za građanske inicijative Poreč, u Kući kaštela u Momjanu i Pučkom otvorenom učilištu Buje privukla pažnju svojim fotografijama, osobito portreta iz kojih se iščitavaju sudbine i priče ljudi i žena.
Što vas je osobno potaknulo na pokretanje projekta 'Furešti'? Je li postojalo konkretno iskustvo, susret ili pitanje koje je bilo okidač?
Projekt "Furešti" nije nastao iz jednog konkretnog događaja, već iz dugotrajnog promišljanja pojma koji je u Istri dio svakodnevnog govora, ali rijetko postaje predmet ozbiljnog razgovora. Riječ “furešt” često se izgovara gotovo usputno, no u sebi nosi slojeve identiteta, pripadanja i odnosa prema drugome. Zanimalo me kako taj pojam živi danas, tko ga nosi i kako ga pojedince osobe doživljavaju.
S vremenom sam postala sve svjesnija da, iako Istra njeguje sliku otvorenosti, postoji i određena razina stigmatizacije. Čini mi se da je odnos gotovo uvijek teži prema onome tko nam je dalji ili nepoznatiji. Upravo ti slojevi, od suptilnih distanci do otvorenijih oblika isključivanja potaknuli su me da temu istražim kroz fotografiju i osobne priče. Kroz osobne narative, ali i kroz širi povijesni i kulturološki kontekst, pokušavam otvoriti prostor za promišljanje i doprinijeti stvaranju društva u kojem ćemo biti svjesni da smo i sami, negdje i nekome, "drugi" ili "furešti".
Dolazite iz Umaga, kako je vaše odrastanje u Istri (od obitelji do zajednice) oblikovalo vaše razumijevanje pojma "furešt"?
Rođena sam u Petroviji, malom selu pokraj Umaga, od majke i oca Istrijana. Odrastanje u takvom okruženju, gdje se ljudi međusobno poznaju generacijama, dodatno oblikuje osjećaj pripadnosti. U Istri se nikada nisam osjećala kao furešt, moj identitet i moje mjesto ovdje nisu bili upitni.
Zanimljivo mi je promatrati kako se značenje pojma "furešt" mijenjalo kroz generacije u mojoj vlastitoj obitelji. Za moju nonu taj je pojam značio jedno, za moje roditelje već je imao drugačiju nijansu, a za mene danas nosi sasvim treće značenje. Upravo ta promjenjivost pokazuje koliko je identitet slojevit i koliko ovisi o vremenu, iskustvu i društvenim okolnostima.
Odrastanje u Istri, prostoru koji je kroz povijest oblikovan migracijama, promjenama granica i suživotom različitih kultura, naučilo me da je različitost sastavni dio našeg društva. Smatram da nijedna manjina, u bilo kojem društvu, ne bi smjela biti diskriminirana, ni u jednom obliku ni u jednoj situaciji. Različitost je ono što svijet čini bogatijim, dinamičnijim i kreativnijim prostorom za život. Upravo susreti jezika, kultura i iskustava grade njegovu slojevitost i ljepotu.
Istovremeno vjerujem da ljudi često diskriminiraju, i to ne samo strance, jer su takve obrasce ponašanja usvojili kroz odgoj, društvene norme i narative koje rijetko kada propituju. Diskriminacija često proizlazi iz straha od drugačijeg i nepoznatog. A taj strah, ako ga ne osvijestimo, čini društvo zatvorenijim i težim mjestom za život, za sve nas. Način na koji se odnosimo prema onima koji su u manjini ili su nam drugačiji zapravo govori o razini zrelosti i humanosti zajednice koju gradimo.
Jeste li se i sami ikada osjećali kao "furešt", u Istri ili izvan nje?
U Istri se nisam osjećala kao furešt, ali izvan nje jesam. Taj osjećaj sam najjasnije osvijestila tijekom studiranja u inozemstvu, kada sam dulji period živjela izvan svog primarnog okruženja. Tek kada negdje boravite dovoljno dugo, počnete dublje osjećati što znači biti dio, ali i izvan dominantnog konteksta.
Ljudi su me prihvatili srdačno i moje iskustvo nije bilo negativno. No, unatoč toj otvorenosti, ostaje činjenica da ste u novom prostoru uvijek u određenoj mjeri "drugi". Postoji jezična barijera, postoje suptilne kulturne razlike, nepisana pravila komunikacije i društveni kodovi koje tek trebate usvojiti. To su ti tihi, nenametljivi slojevi "drugosti". Naravno, sličan osjećaj može se pojaviti i tijekom putovanja, ali tada je on prolazan i ne nosi istu težinu. Kada negdje živite duže vrijeme, iskustvo postaje kompleksnije i dublje, tada "drugost" više nije samo prolazna epizoda, nego iskustvo koje oblikuje vašu percepciju pripadanja.
Je li projekt otvoren za radnike iz Azije i jesu li vam se neki od njih javili ili ste ih možda pitali?
Projekt je otvoren svima koji žive u Istri, bez obzira na to dolaze li iz drugih dijelova Hrvatske, iz susjednih zemalja, iz država Europske unije ili s drugih kontinenata. Radim i s ljudima koji su rođeni u Hrvatskoj, ali iz drugih regija, kao i s nekoliko “pravih” Istrijana, jer mi je važno razumjeti što riječ "furešti" znači iz različitih perspektiva. Zanimaju me percepcije, a ne samo formalne biografije.
Pitala sam i nekoliko osoba koje dolaze iz Azije i drugih udaljenijih zemalja, jer smatram da bi bilo neodgovorno izostaviti upravo one koji su danas možda najvidljivije percipirani kao "furesti". Kao što ću raditi s radnicima iz Europske unije, tako ću raditi i s onima koji dolaze iz trećih zemalja s različitih kontinenata. Važno mi je naglasiti da pristup svakoj osobi gradim pažljivo i etično. Ne želim nikoga koristiti kao simbol ili primjer, nego otvoriti prostor u kojem svatko može artikulirati vlastito iskustvo. Upravo ta raznolikost sudionika i sudionica omogućuje da pojam "furešti" sagledamo kao dinamičnu i slojevitu društvenu kategoriju, a ne kao jednostavnu oznaku podrijetla.
Uočavate li kao građanka razliku u odnosu domaćeg stanovništva prema "tradicionalno prihvaćenim" ex-yu (ili regionalnim) doseljenicima u Istru, spram odnosa prema današnjim stranim radnicima iz Azije u Istri?
Primjećujem da postoji razlika u percepciji. Doseljenici iz regije, osobito oni koji su dolazili u ranijim migracijskim valovima, s vremenom su postali dio “normalizirane” društvene slike. Oni su, barem koliko se meni čini, društveno integrirani čemu su sigurno doprinijele i inkluzivne manjinske politike, međutim i dalje se vrlo često ističe tko su "pravi" Istrijani i autohtone zajednice, i kada je to relevantno i kada nije.
S druge strane, radnici iz Azije ili drugih udaljenijih kulturnih konteksta još uvijek su često vidljivije označeni kao "drugi". Moramo otvoreno reći da fizičke dispozicije utječu na procese diskriminacije jer kako sam upravo rekla oni su vidljivi 'drugi' Razlika nije nužno uvijek otvoreno neprijateljska, ali se može očitovati u suptilnijim oblicima distance, stereotipa ili pretpostavki. Čini mi se da što je netko kulturološki, jezično ili vizualno "udaljeniji", to je proces prihvaćanja sporiji. Tu se jasno vidi kako funkcionira mehanizam drugosti, granice pripadanja nisu fiksne, nego se pomiču ovisno o društvenim okolnostima i kolektivnoj percepciji. Uvijek postoje oni manje ili više 'drugi' odnosno 'prihvatljiviji' ili 'manje prihvatljivi'. Upravo zato smatram da je važno o tim razlikama govoriti otvoreno, bez optuživanja, ali i bez uljepšavanja stvarnosti. Ne mislim da je istarsko društvo zatvoreno, ali mislim da, kao i svako drugo društvo, nosi određene obrasce koji proizlaze iz straha od nepoznatog. A taj strah je često naučen i prenošen, ne nužno svjestan. Prepoznavanje tih mehanizama prvi je korak prema odgovornijem i uključivijem suživotu.
Koliko je, po vašem mišljenju, istarsko društvo danas otvoreno prema novim dolascima?
Istarsko društvo ima snažnu povijest suživota, migracija i kulturnih ispreplitanja, i mislim da ta povijesna slojevitost stvara određeni temelj otvorenosti. U mnogo situacija vidimo primjere solidarnosti, pragmatičnosti i spremnosti na prihvaćanje.
Međutim, otvorenost nije trajno stanje, nego proces koji se stalno iznova potvrđuje ili dovodi u pitanje. Ne želim stvarati idealiziranu sliku. Postoje pozitivni primjeri integracije, ali postoje i iskustva distance, stereotipa ili tihe isključenosti. Posebno kada su u pitanju ljudi koji dolaze iz kulturološki udaljenijih sredina, proces prihvaćanja može biti kompleksniji. Čini mi se da istarsko društvo ima potencijal za visoku razinu otvorenosti, ali ona ovisi o našoj spremnosti da preispitamo vlastite obrasce i strahove. Ako prepoznamo da smo i sami, u nekom kontekstu, nečiji "furešti", tada se prostor za empatiju i uvažavanje prirodno širi. Otvorenost se ne mjeri deklaracijama, nego svakodnevnim ponašanjem, načinom na koji govorimo, zapošljavamo, komuniciramo i uključujemo druge u zajednicu. Upravo na toj razini vidim prostor za daljnji razvoj.
Vjerujete li da umjetnost može doprinijeti boljoj integraciji i smanjenju stereotipa i predrasuda?
Ne vjerujem da umjetnost sama može promijeniti društvo, ali vjerujem da može promijeniti perspektivu. A promjena perspektive često je prvi korak prema dubljoj društvenoj promjeni. Umjetnost ima sposobnost usporiti pogled. Ona nas zaustavlja pred licem, pričom, iskustvom. Kada migracije ili integraciju promatramo kroz statistike i opće pojmove, lako je zadržati distancu. No kada stanemo pred nečiji portret i čujemo osobno svjedočanstvo, apstraktna kategorija postaje konkretna osoba. U tom trenutku stereotipi postaju teže održivi. Kroz fotografiju i osobne narative pokušavam otvoriti prostor u kojem se "furešt" ne promatra kao prijetnja, nego kao ljudsko iskustvo. Umjetnost može stvoriti siguran okvir za dijalog, ne kroz nametanje poruke, nego kroz poticanje pitanja. Ako uspije barem malo pomaknuti način na koji promatramo druge, ako potakne nelagodu koja vodi prema promišljanju, tada već ima društvenu vrijednost.
Kao autorica projekta vi ste i izbornica prikupljenih svjedočanstava (kažete da ih ima već 40-ak). Hoće li video svjedočenja u kojima ljudi ukazuju detaljno na svoja negativna iskustva biti cenzurirani u ime 'dobre opće slike'? 'Vražja te kurijera dopeljala priko Učke' je najpoznatiji izraz ksenofobije, a često se može iščitavati na društvenim mrežama.
Ne vjerujem u "dobru opću sliku" ako ona podrazumijeva prešućivanje iskustava koja su stvarna. Uloga autorice za mene ne znači filtriranje stvarnosti kako bi bila ugodnija, nego odgovorno i promišljeno artikuliranje njezine složenosti. Projekt ne polazi od pretpostavke da je sve pozitivno, ali ni da je sve konflikt. On polazi od uvjerenja da društvo možemo razumjeti jedino ako prihvatimo njegovu višeslojnost. Negativna iskustva, ako su izrečena, dio su te stvarnosti. Cenzurirati ih značilo bi umanjiti autentičnost svjedočanstava i zanemariti iskustva ljudi koji su ih proživjeli. Izrazi poput "Vražja te kurijera dopeljala priko Učke" nisu tek folklorni relikti, oni su indikator da određeni mehanizmi isključivanja i dalje postoje u javnom prostoru. Ignorirati ih značilo bi negirati problem; kontekstualizirati ih znači otvoriti prostor za razumijevanje. Projekt ne želi naglašavati razlike kako bi stvarao podjele, već ih učiniti vidljivima kako bismo ih mogli osvijestiti. Jer tek kada nešto postane vidljivo, može postati predmet dijaloga. A bez dijaloga nema ni stvarne promjene.
Osim putem fotografije, uza svu njenu slojevitost i 'kazivanju više od tisuću riječi', namjeravate li svjedočanstva iskustva ljudi prenijeti gledateljima videom?
Uz fotografije idu i osobni narativi. Planiram raditi video materijale, ali u obliku pažljivo osmišljene montaže. Video će biti produžetak fotografskog dijela projekta, ali prilagođen digitalnoj platformi na kojoj će živjeti i biti dostupniji široj publici... Pratile smo komentare ispod raznih objava u različitim medijima. Možda ćemo i to uključiti u izložbu, jer i ti komentari mnogo govore o percepciji teme. No o tome ćemo odlučiti naknadno, ovisi hoćemo li ih uspjeti konceptualno povezati s projektom.
“U vremenu kada se tržište rada u turizmu suočava s izazovima, mi želimo pokazati da visoki turizam može biti održiv samo ako je ukorijenjen u lokalnu zajednicu”
Neki od jahača koji su tek dobili licencu već će nastupiti na svom prvom natjecanju daljinskog jahanja u Barbanu 07.ožujka uz mentorstvo iskusnih jahača iz kluba.
Najviša dnevna temperatura zraka i dalje u rastu
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
