Operni je pjevač, dirigent zborova, organizator glazbenih događaja, u duši – glazbenik. Ronald Braus, rođen 1973. u Rovinju, dobitnik je medalje grada Rovinja, a svoj je muzički trag ostavio u Rovinju, Zagrebu i Puli. U rodnom gradu već 25 godina organizira manifestaciju „Ronald Braus i gosti“, prije šest godina pokrenuo je festival „Art&more“ te vodi zbor crkve Svetog Franje, “Koralisti Svetog Franje”.
U Zagrebu, gdje je diplomirao solo pjevanje na Muzičkoj akademiji 2001. u klasi Dunje Vejzović, osnovao je prvo privatno operno kazalište „Opera b.b.“, a u glavnom gradu Hrvatske 20 je godina vodio zbor Svetog Blaža.
U Puli, uz stalnu suradnju s Istarskim narodnim kazalištem INK, vodi muški i mješoviti zbor KUD-a Lino Mariani u Circolu, pri pulskoj Zajednici Talijana.
Sa samostalnim umjetnikom upečatljiva i ugodna glasa razgovarali smo ne samo o njegovoj karijeri već i o dobrim i lošim stranama istarske glazbene scene, a stekli smo dojam da naš sugovornik nije jedan od onih koji će baciti kamen pa sakriti ruku. Naprotiv, iza njegovih kritika prepoznali smo želju stvaranja bolje „infrastrukture“ za mlade glazbenike, publiku i sve one koji uživaju u glazbi.
Zašto baš glazba?
Ja bih rekao da je prvi odgovor Rovinj, Rovigno, grad koji je definiran sam po sebi gradom glazbe, gradu u kojem je došlo do mog velikog i dugogodišnjeg druženja s Vladom i Bibom Benussi i koje je na neki način možda i potaknulo moje bavljenje glazbom. S njihovim sam sinom išao u razred pa je već samo to druženje, šetanje po rivi, svakodnevno Bibino uzvikivanje „Roni i krivo pjevaš, Roni nisi točan, Roni popravi“ je u meni možda izazvalo tu potrebu da se počinjem ozbiljnije baviti glazbom. Onda su se uplele časne Uršulinke koje su me prve naučile svirati, pa dalje muzička škola u Puli, no Pula nikad nije imala operu pa je to jedna velika rupa u tom mom nekakvom odgoju iz tog perioda. Potom sam upisao studij u Padovi gdje opet nije bilo operne kuće. Onda se pojavila Orijana Vozila, koja je nakon Liliane Budicin Manestar bila sljedeća naša pjevačica u HNK, i ona me odvela u Zagreb svojoj profesorici. Tu je krenulo dalje školovanje i stručno bavljenje glazbom.
Mnogi koju su pohađali muzičku školu svirali su u rock grupi, Liliana je pjevala pop glazbu. Kako to da ste vi odabrali klasiku?
Liliana se bavila pop glazbom ali i klasikom, nju sam gotovo bezobrazno cijenio, volio i poštivao i nekako sam se ja trudio baš u njoj vidjeti neki uzor. Često nastupam na Krapinskom festivalu baš kao što je činila i ona, tako da imam puno poveznica i sa njom i sa ti nekakvim odgojem iz Rovinja koji nam je svima dao tu ljubav prema glazbi. Točan odgovor na pitanje odakle ljubav prema klasičnoj glazbi nemam. Zaintrigirali su me prvo operni zborovi, Va pensiero“, „Traviata“ , pa smo to pjevali po Rovinju, pa možda malo i preko talijanske televizije razvila se ta ljubav prema opernoj glazbi. I zapravo ta iskra koja se tada probudila još dan danas tinja, a možda čak i sve jače.
Što je danas za vas glazba?
Glazba je za mene posao, hobi, život, ljubav, sve. S glazbom se budim, s glazbom liježem, glazba je ono što me hrani, često i rastužuje. Znači sve ono što nudi glazba, sve što ona može biti, meni je važno.
Kako gledate na istarsku glazbenu scenu, pogotovo iz tog rakursa klasične glazbe obzirom da nemamo ni ansamble, ni koncertnu dvoranu?
To je jedan gorući problem na koji upozoravam već godinama. Probao sam i sa sadašnjim gradonačelnikom Pule razgovarati, pa i s prethodnim i sa svima za koje sam vjerovao da mogu nešto učiniti po tom pitanju. Smatram da je Pula izgubila vlak: nemamo dramski ansambl u kazalištu, nemamo simfonijski orkestar, nemamo profesionalni zbor, nemamo operu, zapravo u tom pogledu nemamo ništa, a imamo veliki bazen talentiranih mladih glazbenika. Imamo jednu vrlo pristojnu glazbenu školu, sada već imamo muzičku akademiju, puno amaterskim zborova i divan teatar Ciscutti, odnosno INK Pula, no smatram da smo u velikom zaostatku u odnosu na neke regije u Hrvatskoj poput Dubrovnika, Varaždina, a o Rijeci, Zagrebu, Osijeku i Splitu neću ni govoriti. Dičimo se velikom kulturom i velikim kulturnim nasljeđem, a nemamo ni opernu sezonu u areni koju s kojom smo se mogli dičiti pa tamo negdje do 60-tih godina prošlog stoljeća.
U Istri nemamo ansamble, nemamo koncertnu dvoranu. To je jedan gorući problem na koji upozoravam već godinama. Probao sam i sa sadašnjim gradonačelnikom Pule razgovarati, pa i s prethodnim i sa svima za koje sam vjerovao da mogu nešto učiniti po tom pitanju. Smatram da je Pula izgubila vlak.
Kome je upućena kritika?
Svima. Svima onima koji odlučuju. Evo ja sam prošle godine gradonačelniku ponudio projekt simfonijskog orkestra koji bi djelovao pri INK Pula. Projekt je koštao bezobrazno male novce, no nije prihvaćen. Žao mi je da se stvari rade aljkavo i mislim da i dalje gubimo vrijeme.
Cijela Istra ima samo 200 tisuća stanovnika. Je li nam potrebna koncertna dvorana?
Itekako da je. Nekakvih polukoncertnih dvorana imamo, ali nijednu konkretno. Bila bi nam potrebna jedna od 150 mjesta, ne veća od Svetih srca, ali da je građena da bude koncertna dvorana. Sveta srca su galerijski prostor i bivša crkva, INK je kazalište, Dom branitelja je velika plesna dvorana i sve one služe svrsi, ali nedostaje jedan prostor koji bi bio koncertna dvorana kakvih sada u svijetu ima jako puno. Niti su preskupe, niti su prekomplicirane, a grad dobije na vrijednosti i važnosti.
No, nemamo opernu sezonu
Prije Drugog svjetskog rata, u doba Italije, postojale su velike koncertne sezone u Areni, nakon tog rata, dok nije bilo ni ceste kroz Gorski kotar, HNK iz Zagreba je 27 dana gostovao u Puli s 15 naslova. I šta sad imamo? Tu i tamo, povremeno, u sklopu velikog Pulskog ljeta, poneku operu, poneki balet, i to možda. Znači radimo stihijski. Uzor bi nam mogla biti Verona ili bilo koji grad koji je nama najsličniji po tom pitanju.
U Pićnu, i to u sklopu Etnografskog muzeja Istre iz Pazina, djeluje Centar za nematerijalnu kulturu Istre. Kakva nam je nematerijalna baština vezana uz glazbu?
Ona je često etno, i u etnu smo jako dobro valorizirali sve ono što imamo i mislim da smo tu na dobrom putu da Istra ostane prepoznatljiva i po svojim talijanskim govornim autonomnim izrazima, ali i slavenskim, hrvatskim, pa onda retomanskim i tako dalje. Mislim da tu radimo puno, tu je i odjel za kulturu Županije jako aktivan i mislim da se tu ne gubi vrijeme. Što se tiče ovog dijela valorizacije kulturne nematerijalne baštine mislim da smo po tom pitanju, etna i folklora, na dosta dobrom putu.
Ali kad konkretno pričamo o klasici, dakle o onome što je temelj i edukacije i svega, mi imamo studente koji ne mogu nigdje čuti simfonijski koncert, niti vidjeti operu. Studiraju solo pjevanje, studiraju klavir i razne instrumente, a nemaju se na šta uhvatiti, nemaju daljnju osnovu...
Organizator ste manifestacije „Ronald Braus i gosti“. O čemu je riječ?
Sve je počelo prije 25 godina, one godine kada sam diplomirao solo pjevanje time što sam ponovio svoj diplomski koncert u Rovinju, točnije u dvorcu na otoku Svetog Andrije, poznatim i imenom Crveni otok. Ljudi su se rado odazvali pa onda sam pomislio zašto ne jednom jednogodišnje okupiti drage sugrađane, drage prijatelje, kolege koji su u Rovinju i tako je nastao „Ronald Braus i gosti“ koji ove godine slavi 25 godina postojanja.
A gosti Ronalda Brausa kroz sve te godine bili su...?
Lidija Percan, Anica Zubović, Elda Viler, Beti Jurković, Ljupka Dimitrovska, Višnja Korbar, Zdenka Kovačiček, Zdenka Vučković, Toni Kljaković, Mirko Cetinski, Ksenija Erker, Hrvoje Hegedušić i više ni ne znam koliko zabavnjaka. Također, bilo je puno klasičara, puno solista iz opere, mnogi koji su se ili zatekli ili došli ciljano k meni. Pripadnici te starije generacije ili nisu više aktivni, ili nažalost, nisu više s nama, tako da polako već dajem šansu svojoj generaciji i mlađima da se pokažu. A iz tog projekta „Ronald Braus i gosti“ prije šest godina je nastao festival „Rovinj Art &more“ ponovno iz moje želje da doprinesem svom gradu koji ima veliki kapacitet s nadopunom kulturne ponude onog čega nema.
Na čemu je fokus festivala Art&more?
Fokus mu je na klasičnoj glazbi, na kazalištu, a uz to idu popratno i film, izložbe promocije knjiga i jedna bonvivan gastro i eno priča koju ljudi uvijek rado poprate. Festival je na programu ljeti, ove godine započinje 18. srpnja s velikim gostovanjem Zagrebačke filharmonije koja otvara festival ispred crkve Sveta Eufemije, a događanja će trajati baš do blagdana Svete Fume 16 rujna. Želim napomenuti da je festival ishodište raznih drugih projekata, kao što je bilo istraživanje iz kojeg je u suradnji s Annamariom Serda nastao mjuzikl o Carlotti Grisi, svjetski poznatoj plesačici rodom iz Vižinade. S tim mjuziklom sad idemo u na još jednu turneju i Italiji, Bosni i Hercegovini i Sloveniji i mislim da je to jedan od pravih načina valorizacije istarskih ličnosti na području kulture.
Dobivate li javnu podršku za festival?
Javnu podršku imam, ali se uglavnom baziram na privatne sponzore, na donatore, na mecene u kulturi.
Ima li mecena u kulturi?
Ima. Evo ja na mom osobnom primjeru mogu vidjeti da su ljudi benevolentni, dobronamjerni i sve se češće sami javljaju sa željom da pomognu festivalu.
Jesu li to pravne ili privatne osobe?
Tu su i firme i privatne osobe pa i inozemni donatori, znači ljudi koji se osjećaju dobro na tim koncertima i koji su shvatili da je to možda najbolji način da pridonesu gradu u kojem žive ili dolaze i da na taj način postanu dio jedne šire zajednice, da se upoznaju s ljudima, da se druže i da zapravo dožive svaku večer nešto lijepo.
Dakle kultura u Istri ide dalje i van institucionalnog kolosijeka.
Da. Festival Art & more stvarno nema veze s institucionalnom kulturom jer nismo vezani ni uz jednu ustanovu kao takvu u Rovinju, a mislim da smo postali najprepoznatljiviji festival u Rovinju, s do 15 događanja svake godine. Prošle smo godine odradili 14 događanja na osam lokacija i cilj mi je bio, recimo po uzoru na Dubrovačke ljetne igre, stvoriti uvijete za ambijentalni teatar, za ambijentalne koncertne večeri jer to je ono što ljude navečer izvlači vani i otkrivaju nove prostore. Primjera radi, da nije bilo naših koncerata puno ljudi ljudi ne bi znalo što sve skriva franjevački samostan u Rovinju, ili kako izgleda prostor ispred Svete Eufemije ili pak Crveni otok, pa park ispred Monte Mulinija, terasa Circola. Tu moram spomenuti i veliku podršku zajednice Talijana. Cilj je proširiti se na puno lokacija, i dalje raditi i dovoditi umjetnike i raditi instinktivno jer svaku sljedeću sezonu radim kroz svoj instinkt i kroz ono što mislim da bi se prije svega meni svidjelo, a onda nekako to pokušavam gledati i kroz oči građana i gosta Rovinja.
Osmislili ste i Operu B.B.
Ako je „Ronald Braus i gosti“ moje prvo, a festival „Arte&more“ moje treće dijete, onda je opera BB moje drugo dijete. Riječ je o prvom privatnom opernom kazalištu koje je nastalo prije 20 godina na moju inicijativu uz potporu maestra Vladimira Kranjčevića. Kroz sve te godine priredili smo dvadesetak opernih i operetnih premjera.
Dirigent ste muškog i mješovitog zbora KUD-a Lino Mariani pulske Zajednice Talijana. Kakva su vaša iskustva?
Jako dobra. Ja prije svega imam dobar odnos s ljudima, s članovima zbora sam u jako dobrom dobrom odnosu. To su i druženja i putovanja. Amaterizam nije diletantizam, amaterizam se radi s ljubavlju, ali se isto mora raditi točno i profesionalno. Razlika je u tome što amateri nemaju muzičku akademiju ili muzičku školu, ali je ljubav prema glazbi često veća, prisutnija i intenzivnija. Njihovi dolasci na probe su redoviti, točni, precizni, nauče note najbolje što mogu. Da bi zbor trebao pomladiti - trebalo bi. No, generalno amaterizam je u opadanju jer nedostaje ta jedna srednja generacija koja se možda čak i zbog ratnih zbivanja u našoj zemlji iz devedesetih pa kasnije i zbog Covida držala i drži po strani.
Kako privući mlade? Treba li „pomladiti“ repertoar zborova?
Pomlađivanje repertoara je ono što radi Perpetuum Jazzile u Sloveniji. Oni to rade fantastično a njihove su obrade sjajne. No, vratimo se nama: uvijek je problem međugeneracijsko spajanje. Navest ću primjer. Za veće projekte računam na ispomoć mojih dragih kolega i prijatelja s muzičke akademije u Puli koji rado dolaze, ali i zbog obaveza na akademiji ne mogu se obvezati na dolaske na svaku probu. No, njihovim dolaskom zbor živne i bude puno puno svježiji zvuk i sve ostalo. Ipak, osnovica su pjevači koji su vezani uz talijansku manjinu i koji žive s tom glazbom.
Koliko su za razna Circola u Istri bitni zborovi i tradicija pjevanja?
Ja mislim da su jako bitni. U Rovinju je jako bitan foklor, sa svojim bitinadama, pa i arie da nuoto i arie da contrada, stoga se rovinjski KUD Marco Garbin fokusira više na taj etno pristup. U Puli folklor nije prisutan u istoj mjeri, no mislim da svatko treba njegovati ono što voli, ono što najbolje zna raditi jer je bitno opstati i bitno je sačuvati manjinsku kulturu. A kako ljepše nego kroz pjesmu, kroz literarne sekcije, kroz sve ono što je Lino Mariani imao, ima ili će imati u nekoj budućnosti.
Rovinjež ste, ali volite Pulu.
Vezan sam uz Pulu od 1988. zbog kolega, zbog Akademije, zbog INK gdje sam odigrao sve uloge koje smo ikad postavili u Zagrebu. Zahvaljujući divnoj suradnji s Gordanom Jeromelom Kajić imao sam priliku sve to predstaviti i pulskoj publici. Ljubav prema Puli je intenzivna, velika, a s „Lino Mariani“ postala je još intenzivnija.
Dobitnik ste medalje Grada Rovinja. Je li vam bitna?
Ta mi je nagrada jako draga nagrada jer su prijedlog da upravo ja dobijem medalju inicirali moji sugrađani. Gradi je to prihvatio i uručena mi je na blagdan svete Eufemije i na Dan grada prošle godine tako da mi je jako važna, iako je možda došla čak i na neki način prerano. No, s druge strane, da nije došla sad pitanje je da li bi ikad došla, stoga, evo, ako je to za mojih 30 godina umjetničkog jedno lijepo hvala od mojih sugrađana onda hvala njima s moje strane. Ta će mi nagrada biti poticaj za daljnji rad.
