Glumica Judita Franković Brdar: "Ljudi iz pulskog kazališta čuvaju nas kao kap vode na dlanu"

Uoči sutrašnje premijere predstave "Hirošima, ljubavi moja" u 20 sati u pulskom INK-u, prema istoimenom scenariju Marguerite Duras za kultni film Alaina Resnaisa, autorski i izvođački tim predstavio je rad na ovoj 70-minutnoj predstavi, u režiji Rajne Racz, s kojom smo nedavno objavili intervju naslovljen "Ne bih imala dijete da nisam optimist".

U hotelskoj sobi u Hirošimi, 12 godina nakon atomske bombe, susreću se Francuskinja i Japanac, oboje u braku. Njihova kratka ljubavna avantura postaje prostor u kojem se otvaraju potisnuta sjećanja, osobne traume i kolektivna povijest.

Glumica Judita Franković Brdar  kaže da je njoj prekasno raditi s Rajnom Racz.

- Ona ima svijet koji danas ne vidimo toliko često u kazalištu. Ne plaši se baviti ‘velikim’ temama iako je današnji svijet distanciran od bilo koje emocije i eksperimenta, i jako je  ciničan, što i ne mora biti nužno loše jer spretniji ljudi i cinizam znaju pretvoriti u umjetničko djelo. Iako ih je sve manje, kaže i nastavlja.

- Ovo mlado biće ne plaši se zagrebati duboko i ponuditi  jedan kazališni vokabular koji se ponovno preispituje i donosi drugu vizuru stvari. Meni kao glumici jako je izazovno te fizički, pa i psihički intenzivno , ali ti mi procjepi omogućuju da i ja rastem kao glumica. Mislim da je ova predstava koja me svakako dodatno izgrađuje, kaže glumica.

Kazalište je, kaže, poseban mediji koji će nas sve nadživjeti, kolikogod sve odlazi u umjetnu inteligenciju i u virtualno - kazalište je fortress, kula.

- Predivno su nas ljudi iz pulskog kazališta dočekali, s nama su na probama, dišu za to. Zaista su nas prigrlili i čuvaju nas kao kap vode na dlanu. Jak sam uzbuđena što ćemo vam pokazati što smo napravili, zaključuje Judita Franković Brdar.

Njen glumački partner Marko Kasalo zadovoljan je cijelim procesom, koji je bio zahtjevan, ali istodobno vrlo ugodan jer je, veli, s Rajnom uvijek ugodno i lijepo raditi.

- Ne stvaraju se tenzije i ona s nježnošću pristupa uputama glumcu; da mi shvatimo što pojedinim scenama i cijelom predstavom želimo reći. Jer neke su scene dosta apstraktne koje na prvu možda nisam ni shvatio što se njima želi postići, ali sam vremenom shvatio i sada mi ih je užitak i izazov izvoditi, kaže Kasalo.

Redateljica Rajna Racz svoje kazalište naziva poetskim angažiranim kazalištem.

(Rajna Racz)

"Meni je dosta stravično to da se u svakodnevnom govoru, medijima i geopolitičkim kanalima pitanje nuklearnog oružja normaliziralo. Nisam htjela da mi u predstavi o tome politički dociramo. Marguerite Duras smatrala je da se nakon nuklearne katastrofe o njoj možda može govoriti jedino u hotelskoj sobi, koja desakralizira  tu katastrofu, uz bliskost dvoje ljudi", kaže redateljica koja je sad radila s Juditom Franković Brdar na svoje četiri predstave.

- Ako netko može igrati tu Francuskinju, koja je toliko slobodna i koja je simbolički princip Zapada koji nagriza svijet, onda je to Judita, koja ima tu  ‘ludost’ to odigrati s mjerom, zaigranošću i lucidnošću. Jako mi je drago da je uz nju ovdje Marko Kasalo, s kojim  sam radila predstavu "Simfonija/Turpituda" na Eurokazu. Radimo ljubavnu duo dramu u kojoj njihov toliko fin odnos titrajuće bliskosti nagriza bizarnost svijeta, kaže redateljica.

"Nećete gledati tipičnu ljubavnu priču već se iz scene u scenu kȏd kazališne glume raspada kao i društvo, a zatim se vraća. Vidjet ćete na premijeri kako ta trauma ostaje upisana u tijelu i kako  govor ne može prodrijeti i do nje", zaključila je redateljica.

Prevoditeljica s francuskog Lucija Klarić, koja uz redateljicu potpisuje i dramatizaciju uživala je, kaže, prevoditi original, posebno s obzirom na to da pojedini dijelovi nisu ušli u film Alaina Resnaisa.

- Nakon filma je, kao knjiga, objavljen scenarij Marguerite Duras, čiji pojedini dijelovi i bilješke nisu ušle u film. Nama je to otvorilo mogućnosti u dramatizaciji odnosno adaptaciji. Pored teksta ‘Hirošime’ bavimo se i dokumentarnim dijelom i stvarnošću nakon 60-ih godina, a vezani su za atomsku bombu.

Autor glazbe Marin Živković kazao je da u predstavi koriste arhivske snimke, kao i himne.

- Himna je ovdje simbol koju smo pokušali oblikovati da imaju nekakav dramaturški numor. Imamo, naravno, i glazbenike, a budući da su to 50-te godine, koketiramo s džezom, ali i sa slobodnom improvizacijom, kaže, dodavši da mu je, što se tiče ansambla, zanimljivo to što su džez i klasični glazbenici morali koegzistirati zajedno.

- Na kraju, dok ljudi izlaze,  čuje se vjetar.  To je arhivska snimka nakon detonacije nuklearne bombe, ostao je vjetar. Uu toj sceni kada ljudi izlaze van, imat će osjećaj mirnoće jer bomba je već puknula, zaključio je Živković.