GROŽNJAN: Sanja Simeunović Bajec i Denis Sardoz izlažu u galeriji Fonticus

 U subotu, 7. rujna, u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan / Grisignana otvara se izložba likovnih umjetnika Sanje Simeunović Bajec i Denisa Sardoza. Riječ je o dva samostalna likovna projekta, "Odjeci plavetnila" Sanje Simenuović Bajec te "Istraživanje identiteta" Denisa Sardoza.

Kustos izložbe, koja se otvara u 20 sati, je Eugen Borkovsky, koji tako (objavljujemo izvadke) predstavlja umjetnike.

Deniz Sardoz  ISTRAŽIVANJE IDENTITETA

Sardoz se laća portretnih situacija, a da uz to poznaje pravilo tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje slikar, a koja promatrači slike. To su formalni,  fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na karakter. Portret je poput znaka društvenih pravila. No, ovo nije izložba portreta. Lica su zamućena pa predstavljena situacija postaje fiktivna scena. Odmah je primjetno da se autor bavio očevidom sličnih modela, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Smisleno usuglašavanje ove kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.

Denis Sardoz, promišljajući interpretaciju, odlučuje se na višekratno otiskivanje obličja te multipliciranje dobivenih grafičkih artefakata. Tu su grupe portreta gdje razumijemo pojam, ali ne raspoznajemo osobe. Pojavljuje se i rad sa samo jednim portretom, problematiziranje urbanog, bez odmah čitljive oznake, ali i ponuda znaka petokrake koja označuje iskorak iz interesno nametnutog doživljaja osobnosti. Umjetnik, uz nizove fotografija lica, koristi poliesterske smole i lazure. Sam materijal izvedbe postaje objekt. Slika, zapravo odraz likova ostaje kemijski preslikan unutar slojeva. Ovisno o broju otiskivanja u poliesteru, originali portreta postaju „potrošeni“ te se kao takvi pojavljuju unutar razvoja projekta. Asocijacije su i na fotografije lica koja na grobovima s vremenom blijede.

Dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su fotografije i sintetična smola. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen nakanom davanja novog smisla, mijenja standard doživljaja. Promišljanje izabranog oblika i tehnologije smjerom autorove ideje, rezultira začudnim rezultatima. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu, autor se odlučuje na apliciranje gotovog slikovnog materijala – malih portreta kojima zamjenjuje standardne likovne elemente. On intervenira materijalom: aplicira ljudske likove djelomično transparentnom emulzijom. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao sociološko upozorenje. Propitujući artificijelnost umjetničkog jezika, autor ga izvrgava neuobičajenom likovnom gradbenom materijalu. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.

 Sanja Simeunović Bajec   ODJECI PLAVETNILA

Sanja Simeunović Bajec predstavlja recentne rezultate vizualnih promišljanja. Radi se o slikarstvu s povremenim intervencijama crtežom. Umjetnica progovara koloriranom gestom, kombinirajući ju linijskom građom, ponekad urezima u kolor a ponegdje povlačenjem olovkom. Polazište je uvijek reminiscencija na plavi pejzaž. Rezultat je uvijek unutarnje stanje.

 Panoramu, slikovni prikaz određenog teritorija, možemo pratiti od davnih vremena. Radovi Sanje Simeunović Bajec svojevrsni su kontrapunkt klasično obrađenim panoramama na koje smo naviknuli. Uvijek je to asocijacija na morski krajolik uz istraživanje ambivalentnosti omiljenog motiva. Iako radovi na prvi pogled djeluju apstraktno, pažljivim promatranjem zapažamo da autorica bira elemente i njima sklapa novu realnost. Sanja uvodi formacije nalik na ispružene vjenčiće listolikih formi, koje se nužno ne ponavljaju. Možemo prepoznati karakter prostora i stanje autorice: pomak od vidljivog ka skupu osjećaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. Oblici više ne odražavaju promatranu stvarnost, već nutrinu autorice koja izgovara svoj doživljaj. Viđenom krajoliku mijenja se bit i poklanja mu se nova razložnost postojanja. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje.

Prolazeći postavom kojim dominiraju plavi tonovi, radove možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja. Narativnost je svedena na minimum. Promatrajući slike, moramo zanemariti asocijativnost motiva. Ponuđeni artefakt pogledajmo čist, oljušten od hotimičnosti i predznanja. Trud se isplati: pred sobom imamo kolekciju izvrsnih „portreta“ osobnih stanja koja ne zanemaruju realnost okruženja. Insinuacija mogućeg materijalizira se u plošnom formatu slike.

Unatoč spontanosti izvedbe, umjetnica misli na promatrača pa mu se povremeno obraća prepoznatljivim znakovima koje treba iščitati. Ponuđene su pejzažne situacije, ali i određeni zapisi ornamentalnih oblika, linije, naznake atmosferskih karakteristika. Mnogi dijelovi kadrova su scene koje imaju otklon k apstrakciji. Očito je da autorica odustaje od doslovnog prikazivanja i usredotočuje se na doživljaj. Kadriranje i intenzivne raznorodne intervencije, strast igre, u dosluhu je s opažanjima fascinantne, ali promjenljive okoline.

Umjetnici je važniji znak od realističkog prikaza. Važnija joj je priča, doživljaj koji interpretira. Unutarnja snaga te nove realnosti oslanja se na perspektivna, koloristička, značenjska iznenađenja. Prijelazi realnog u nerealno izgovoreni su kombinacijom pojednostavnjenog iskaza i odnosa perspektive. Na istoj podlozi nalazimo nadodane grupacije motiva koji u završnici imaju logičnu dosljednost. U postupku materijal je tretiran kao nosilac oblika, a odnos autorice prema obama krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo

.