U svojevrsnom 'prologu' sinoćnje premijere predstave "Mekoća" na Maloj sceni INK-a, glumac Kemal Rizvanović, inače 'najsnažniji i najhrabriji' od četiri brata, novinarima je na presici uoči premijere rekao da nikad nije vidio svog oca da plače, a volio bi da jest, zaključivši da patrijarhat ne odgovara ni muškarcima, jer se u toj 'farmi za uzgoj sinova', bilo ljudskih, bilo ekonomskih, na kraju stiže do finalnog čina militarizacije. Do rata kao petog brata.
O aktualnosti komada ne treba posebno govoriti. U jednom trenutku jedan od glumaca kaže da je Treći svjetski rat - tu.
Rizvanović je novinarima govorio kao autor, što on i jest u ovom kolektivno autorskom projektu koji, uz redateljicu Selmu Spahić i dramaturginju Eminu Osmanović, potpisuju i njegovi partneri glumci Alban Ukaj, Boris Ler te, u svom uvjerljivom, energičnom kazališnom debiju, Josip Stapić.
Reprize predstave su večeras i sutra u 20 sati na Maloj sceni INK-a.
Autorski projekt uvijek nosi svoje rizike, pogotovo kad ga kreira šestero autora, no ovdje je tim iznjedrio jako dobar tekst, dojmljivu scensku kemiju, toliko živu suigru, čije je dirljive dijelove rezao neforsiran pomaknuti (i originalan bosanski) humor, to najjače oružje protiv tiranije. Najbolji primjer za to Chaplinov 'Veliki diktator' iz 1940. godine.
U pratećem novinama o ovoj predstavi, među ostalim, citira se predsjednik SAD-a Donald Trump: "Dragi Jonase, s obzirom na to da je vaša država odlučila da mi ne dodijeli Nobelovu nagradu za mir iako sam zaustavio najmanje osam ratova, više ne osjećam obvezu razmišljati isključivo o miru".
Odlična gluma četvorke, fino redateljičino tkanje rada s glumcima, detalji u gestama ili efektnim rekvizitima na sceni, na koncu su izmamili čak četverominutni pljesak i ovacije publike.
Protočnost teksta i same izvedbe doprinijeli su da se komad svidi i publici nenavikloj na suvremeni teatar. Predstava je koprodukcija INK-a i Sarajevskog ratnog teatra.
Dokumentarno kazalište (mada u predstavi jedan od braće autoironično kaže: 'Ja sam mislio da će ovo biti dokumentarna predstava'), fokusiranost na intimnu historiju i dekonstrukcija patrijarhalnih narativa, obilježja su rada redateljice Selme Spahić.
Na sceni su četiri sina 'od istog oca i njegovog oca'. Prvi sin, mudar, lukav, čovjek od riječi, drugi sin preuzima odgovornost koju drugi izbjegavaju ('na mene je spalo'), treći je najhrabriji, najjači, mora primiti sav teret svijeta dok najmlađi sin mora proći inicijaciju.
Otkad su se rodili, drugi žitelji su od njih očekivali mnogo, a najviše da budu junaci i da nikada ne pokažu slabost, da budu hrabri. Sinovi su od malena živjeli pod pritiskom tog pogleda.

Glumac Kemal Rizvanović
Na kraju se pojavljuje rat kao krajnji i najbrutalniji izraz patrijarhalnosti, a dirljiva duga završna scena, koja slijedi nakon zborskog glumačkog pjeva "Hajmo početi sve iz početka", utjelovljuje spasonosnu ranjivost, brigu, nježnost, mekoću.
S impresivnim kreacijama velikih čupavih dobroćudnih bića kostimografkinje Manuele Paladin Šabanović i vrlo sugestivnom autorskom glazbom Draška Adžića, u toj odjavi više ne skrivamo ni emocije ni slabosti. Koje postaju snaga i pravi politički i etički odgovor na nasilje, bar u kratkoj kazališnoj utjesi.

Ovacije pulske publike
Predstava je i glazbeni događaj koji osim skladatelja Adžića, na samoj sceni kreiraju glumci - Josip Stapić na gitari te Alban Ukaj na saksofonu. Nije lako svirati uvjerljivo u tako fizički zahtjevnoj predstavi.
Jedna se gledateljica nakon premijere, ne referirajući se, bar ne svjesno, na motiv "Hajmo sve ispočetka", povjerila da bi zbog svog zla na svim razinama, od lokalne do svjetske, najviše htjela da - nakon nekog događaja - svi počnemo ispočetka. Poštujući (svačiji) život svetim. Njeno mišljenje danas i nije tako rijetko čuti, ponajviše zbog tuge i nemoći. I na ovom primjeru predstava je uspjela.
Nastala kroz kolektivni proces improvizacija, u kojem su glumci bili ravnopravni suautori predstave, komadu daje autentičnost. Sličan je način rada Selma Spahić primijenila i u svojoj predstavi "Hipremnezija" iz 2011. godine, dostupne na netu, no u kojoj humora baš i nema.
Uz pulsko-zagrebačku glumicu Jadranku Đokić, na premijeri su bili i gosti iz Rijeke - Damir Urban s suprugom Milicom, riječke glumice Ana Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, glumac Deni Sanković, redateljica Lenka Udovički, dramaturginje Vedrana Klepica, Ivana Vuković, Nataša Antulov kao i brojni kulturni djelatnici i umjetnici iz Pule - Magdalena Obradović, Slavica Čurković, Mauricio Ferlin, Edi Cukerić, Nataša Nefat, Irena Boljunčić, Lara Živolić...
Treba svakako navesti i preostali autorski tim. Scenografkinja je Paola Lugarić Benzia, oblikovatelj rasvjete Dario Družeta, koreografkinja Ana Kreitmeyer, a korepetitor Carlos Andrés Fagin.

Iza scene, tik nakon premijerne izvedbe
.
.