INTERVJU Autori knjige 'Istra pješice i biciklom': "Mi smo nostalgičari, naše rute zaobilaze turizam"

"U Istru smo počeli odlaziti još za studentskih dana, prije četiri i više desetljeća. Imali smo privilegiju doživjeti je i upoznati drugačijom no što je danas. Netko bi rekao da smo nostalgičari. Pa neka, rado se sjećamo onih dana kada smo putovali vlakom, autobusom, ponekad i biciklom. Tada nije bilo apartmana, interneta, Booking.coma i Airbnba. Noćili smo kod prijatelja, u unajmljenim sobama, u šatoru ili pod vedrim nebom".

- Zalazili smo u konobe koje su tada bile male i mračne, ponekad zadimljene, ali svakome pristupačne. U njima se nudila jednostavna i ukusna hrana, maneštra, fritaja, fuži, kobasice, ombolo, a vino je bilo domaće i točilo se ravno iz bocuna. Mještani su bili ljubazni i susretljivi, s njima smo lako sklapali poznanstva i iznova se vraćali na ista mjesta. Osjećali smo se sjajno, bili smo skromni, ali rado viđeni gosti. Vođeni tim uspomenama započeli smo pisati ovu knjigu", navode rođeni Zagrepčani Lara Černicki i Stašo Forenbaher u predgovoru svoje nove knjige "Istra pješice i biciklom", u izdanju Libricona, koja će se uskoro, koncem ovog mjeseca promovirati na pulskom Sajmu knjiga, u okviru bogatog programa Histrokozmos.

Iza sebe imaju tisuće prijeđenih kilometara, a ljubav prema otkrivanju hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine pretvorila ih je u njezine strastvene istraživače i zanimljive pripovjedače.

Za većinu opisanih izleta, kažu, nije potrebna osobita fizička sprema ni posebna oprema, već samo malo radoznalosti i dobre volje.

Lara, diplomirana polonistica i rusistica koja se bavi publicistikom, te Stašo, antropološki arheolog i inženjer građevinarstva zajednički razvijaju projekt u kojem su objedinili svoja profesionalna znanja i ljubav prema prirodi. On je stekao doktorat znanosti na Southern Methodist University u Dallasu (SAD), autor je osam znanstvenih knjiga s područja arheologije, znanstveno-popularne knjige "Spila Nakovana" (s Timothyjem Kaiserom), kao i stotinjak znanstvenih i stručnih radova od kojih su mnogi objavljeni u renomiranim međunarodnim časopisima.

Sve ono što otkrivaju tijekom pješačenja i biciklističkih izleta odlučili su zabilježiti i podijeliti s drugima. Tako je nastalo pet knjiga: Drvene crkve između Save i Kupe, Starim cestama do mora, Starim cestama preko Velebita, Kratke šetnje u prošlost i Kvarnerski otoci pješice i biciklom.

Prirodu vole odmalena, još su kao djeca s roditeljima odlazili na izlete. Njihove šetnje i biciklističke vožnje nisu natjecateljskog karaktera – vole lagan i opušten ritam, uz brojna zaustavljanja tijekom kojih promatraju, istražuju, fotografiraju i jednostavno uživaju u svemu što ih okružuje. Boravak u prirodi, ističu, za njih je poput hrane - nešto neophodno, bez čega ne mogu živjeti.

Koliko se i u čemu vaša knjiga razlikuje od neke turističke monografije?

Stašo: Znate odgovor. Ova se knjiga bitno razlikuje od reklamnih publikacija.

Lara: Ovo je naša peta knjiga iz serije sličnih knjiga. Mi to zovemo kulturni vodiči po lijepoj prirodi.

Stašo: Ne, kulturni vodiči za pješake i bicikliste.

Lara: U našim knjigama preporučujemo pješacima i biciklistima različite rute gdje će se provozati, vidjeti lijepe krajolike, pješačiti i ići od jedne do druge kulturno-povijesne zanimljivosti.

Čini mi se da je u knjizi više  karti za bicikliste nego za pješake.

Stašo: E, to je zato jer je Istra takva. Malo to i vara jer su biciklističke rute uvijek duže, po defaultu. Biciklom možete proći 50 km, a pješice 10 ili 15 km. Kad to stavite na kartu, onda izgleda da biciklističkih ruta ima puno više.

Uostalom, biciklističke rute mogu biti i pješačke?

Stašo: To sam upravo htio reći. Sve to što se da proći biciklom, da se proći pješice. Većina tih ruta ide zapravo po terenu koji se može proći pješice i biciklom.

Lara: Postoji i treća opcija: sve što  možete proći biciklom, možete  i autom. Ne voze se svi ljudi biciklom. Dobro, postoje električni bicikli pa je to puno lakše. 

Stašo: A imamo dovoljno godina da ih i mi koristimo (smijeh). Pojedine biciklističke rute idu malo po zemljanim šumskim putevima, ali do većine se da doći i autom.

(U uvodu knjige)

U Istru dolazite još od 80-ih godina prošlog stoljeća. Što se najviše promijenilo od te nekadašnje Istre koju, čini mi se, tražite i u ovoj knjizi?

Turizam je u Istri jako star. Još u doba Rimskog Carstva ugodna klima i pitom krajolik privukli su tadašnje uglednike i bogataše da ondje podignu svoje ljetnikovce... Turizam je prije 40-50 godina bio koncentriran na obalu, koja je danas kompletno podređena turizmu, puna hotela, kampova i turističkih resorta.

Da li ste zbog toga veliku većinu ruta prošli kroz unutrašnju Istru?

Stašo: Da, tu i tamo dođemo do obale, ali samo na par mjesta, Kamenjak, Savudrija.

Lara: Pogotovo luka i svjetionik na Savudriji.

Stašo: Posebno solane na slovenskoj strani Savudrijske vale, Piranskog zaljeva. Naša knjiga ne poznaje granice. Istra se ne može svesti samo na hrvatski dio.

Lara: Kad se biciklom Parenzanom spuštaš prema Savudrijskoj vali otvara ti se toliko romantičan i prekrasan pogled na stare solane, na bazene koji su još uvijek odijeljeni nasipima, na ruševine kuća u kojima su radnici živjeli u vrijeme kad se sol skupljala. Cijeli taj dio je zaštićen kao močvarno područje gdje se gnijezde ptice.

Što ćemo s turizmom?

Lara: Turizam se događa svugdje, i u Hrvatskoj i u Istri i u svijetu. Ne možeš ga zaustaviti, mada se mi u tome ne osjećamo dobro. Evo male anegdote: kretali smo se između Tinjana i Kringe i htjeli smo razgledati jedan mali zaselak s nekoliko starih, kamenih, lijepih kuća. Nije bilo nikog živog no pojavio se jedan dečko i pitao nas: "Jeste li vi kupci? Evo tu gazda prodaje, možete kupiti zemljište za  3 milijuna eura, tu možete podići 10 vila s bazenima".

Stašo: A pazite, to je centralna Istra. U tome je razlika. Kad smo prije 40 godina išli po središnjoj Istri, ona je bila stvarno čarobna. Sada se turizam jako širi. Ima još lijepih mjesta, ali treba ih prilično tražiti.

Lara: Ne možemo ih sačuvati, pokušali smo ih uhvatiti i prenijeti čitateljima.

Završje

Kako izgleda vaš zajednički istraživački rad, prije terena, na samom terenu i u naknadnom pisanju?

Lara: Ja prvo kopam po literaturi, starim kartama, Stašo je zadužen za kreiranje najboljih ruta  po cjelinama koje se mogu zaokružiti. U Istri nismo baš imali sreće s vremenom, u pet navrata smo išli na više tjedana. Sjedali za bicikle, vozili se autom i pješice, obilazili i fotografirali mjesta, crkve, muzeje radili bilješke.

(Lara: Ćićarija je meni u srcu! To mi je prava Istra")

Stašo: Mijenjali smo rute, mijenjali čak i ishodišta, pa onda ponovno. Pa u literaturi nađeš nešto što nisi vidio kad si bio tamo prošli put. To nije, ono, jedan put odeš i napraviš. Puno je iteracija, puno puta se vraćaš na isto mjesto.

Lara: Puno je tu posla. Po bilješkama i fotografijama sastavljali smo tekstove. Koristili smo puno literature.

Stašo: Lara više piše, a  ja više radim karte. Morate znati da je naše sve što vidite u knjizi: tekstovi su naši, fotografije su naše, kartografija je naša, a i prijelom knjige koji je u suštini dosta složen. Na koncu ga damo profesionalnom grafičaru. 

Odabrane lokacije stavili ste u povijesni i kulturni kontekst, od prapovijesti, antike, Mletaka, Austrije...

Stašo: Po struci sam arheolog i kad je u pitanju daleka prošlost osjećam se doma. Koristim i stručnu literaturu tamo gdje nisam baš 100 posto siguran. A ni kasnija razdoblja nam nisu strana, ni meni po mojoj struci, ni Lari po njezinim interesima. Koristimo stručnu literaturu koje je digitalizirana, hodamo po bibliotekama, pa i kad istražujemo prirodu. Interesi su nam prilično široki, tako da nam i to nije strano. Lara je napisala i knjigu o cvijeću ("Samoniklo cvijeće grada Zagreba", op. n.).

Lara: Neizostavan nam je bio Branko Fučić, koji je nakon Drugog svjetskog rata obilazio Istru i otkrio većinu glagoljskih natpisa na freskama. Osim što je bio stručnjak, lijepo je pisao.

Koliko ima nostalgije u vašoj knjizi?

Lara: Ima, ima (smijeh). Ono što je bilo prije gledate neobjektivnim očima: bilo nam je sve lagano, bili smo bezbrižni i sve nam je bilo lijepo. Ali puno toga i jest bilo lijepo. Recimo, prije 30-ak godina bili smo u Kotlima koje su bile napušteno selo. Đani se tada tek vratio iz Njemačke i to je ljeto otvorio konobu. Bili smo u šatorima i arheolozi su provodili istraživanje. Sprijateljili smo se s Đanijem koji nas je pozvao budemo njegovi gosti. Došli smo zimi. Dao nam je jednu sobu, normalno zabadava. Spremao nam je kajganu za doručak. 

Stašo: Jaja bi naručivao iz susjednih sela.

Lara: Više se to baš ne može doživjeti.

Od bilo koje moderne gradnje privlačnija mi je zapuštenost tradicionalne skromne gradnje. No, iza toga se skriva siromaštvo, koliko god mi to romantizirali.

Stašo: Pretpostavljam da ste čitali Balotinu knjigu "Tijesna zemlja".

Da, prije šest mjeseci je u pulskom kazalištu bila premijera predstave po tom romanu.

To je krasna knjiga. S toliko je osjećaja napisana. Proživljeno, toliko toplo. Kad to pročitaš, hvala Bogu da više nije tako. Romantika je jako zgodna kada ti gledaš izvana, ali kada si unutra... bilo je to strašno siromaštvo.

Tako je danas Ćićarija siromašniji dio Istre, a najljepši. 

Lara: Ćićarija je meni u srcu! To mi je prava Istra.

Postoji li potražnja za vašim  knjigama?

Lara: Našom prvom zajedničkom knjigom "Starim cestama do mora", kako se kaže, pogodili smo u žicu. Jako se dobro prodavala i još se prodaje.

Stašo: Mislim da je to red veličine oko pet-šest tisuća primjeraka.

Lara: I to nam je otvorilo vrata pa su se i sljedeće knjige prodavale dobro. Ljudi nas sada prepoznaju.

Stašo: Moram reći da imamo i izdavača koji se jako brine za svaku knjigu koju objavi, pa i za naše. Stvarno se trudi da te knjige budu izreklamirane, da ljudi čuju za njih, da budu prisutne svugdje. Bez toga nema prodaje. Mislim da smo mi obavili posao dobro, ali i da je naš izdavač obavio posao odlično i zato te knjige imaju prođu.

Libricon je specijaliziran za putopise, planinarenje, alpinizam i prirodu. 

Stašo: Mi smo sa Željkom Žarakom prijatelji još od prije 40 godina, kad je došao u alpinističku školu, u kojoj sam bio jedan od instruktora.

Koji vam je najviši vrh?

Stašo: Pa to se ne broji po najvišim vrhovima, ali penjao sam se puno, od  zapadne Azije do Južne Amerike. Ali to je već jako davna prošlost.