INTERVJU Mocenni: "Šolde za prve vodene boje dala mi je 1948. nona Tonina koja je prodavala na merkatu ono što je uzgajala u vrtu"

"Djelo srca i uma", velika retrospektivna izložba međunarodno poznatog pulskog kipara slikara i grafičara Gualtiera Mocennija otvara se večeras u 19 sati u pulskom muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca, u povodu njegovog 90. rođendana i 70. godina umjetničkog djelovanja.

Autor izložbu posvećuje nedavno preminuloj supruzi Alici, a s blizu 100 slika i preko 30 skulptura, izložba je po broju eksponata najveća retrospektiva ovog umjetnika.

Gualtiero Mocenni: "Najgori mi je nacionalizam"

U Svetim srcima bit će moguće vidjeti djela iz svih faza Mocennijevog rada, uključujući recentni slikarski ciklus "Put u Ugarit", a među kuriozitete izložbe spada prvo sačuvano umjetnikovo djelo, postimpresionistički akvarelom slikan pejzaž koji je nastao 1948. godine, u dobi kada je Gualtiero imao svega 13 godina.

Budući da je Mocenni u Istri prvenstveno poznat po velikim skulpturama u javnom prostoru, kojih je samo u Puli trinaest, a 90 diljem svijeta, ova dimenzija umjetnikovog rada bit će predstavljena velikim ekranom na kojoj će se nalaziti Mocennijeva "mapa svijeta" s koje će se moći vidjeti njegova monumentalna djela, a tu je i dokumentarni film o autoru s obiljem zanimljivog arhivskog materijala.

Centralni prostor izložbe zauzimaju djela vezana za njegovo lokalno najpoznatije djelo, skulpturu "Spomenik gradu Puli" na Vidikovcu, koju građani najčešće nazivaju "Brod".

Najpoznatiji "Brod" na Vidikovcu (1979.)

Od poznatijih je i djelo "Četiri elementa" na Valkanama, a manje je poznato da je, kao hommage Vivaldiju, kreirao rad dugog šanka s izdvojenim stupom "Četiri godišnja doba" u foajeu pulskog kazališta, tik do mozaika njegovog velikog prijatelja Eda Murtića.

S pokojnom suprugom upoznao se u Puli, vjenčali su se 1956. i koncem te godine otišli u Italiju. Jedno smo vrijeme proveli u "Campi profughi" na jugu Italije, da bi zatim preselili u Milano, tada svjetski centar za umjetnost, naročito za slikarstvo.

Snaga i vulkanski temperament

Njihova dva uspješna sina (nejednojajčana) blizanca su Simone koji s ocem dijeli slikarsku i kiparsku strast, a iako je akademski glazbenik, plodni je pjesnik i pisac te zajedno s tatom sada kreira u svom ateljeu u bivšoj pulskoj oštariji "Dobra kapljica", dok je brat Saša nagrađivani novinar koji je među prvima otkrio aferu Parmalat, slučaj tog agroprehrambenog diva koji se 2003. godine urušio pod teretom duga od 14 milijardi eura.

Užitak je razgovarati s ovim umjetnikom dječačke vedrine i vulkanske energije.

Rođeni ste 6. veljače 1935. godine.  Provjerio sam na internetu kalendar iz 1935. godine. Bila je srijeda.

Kako mi je mama govorila, rođen sam u 9 sati navečer na Velom Vrhu i tada je padao snijeg, veliki snijeg.

Što je mama inače radila?

Kad je bila mlada, radila je u tvornici srdela, tamo di je Mornar, zajedno s mamom Attilija Krizmanića (pokojnog pulskog arhitekta, urbanista i konzervatora, op. a.). Bile su velike prijateljice. I Attilio i ja smo bili veliki prijatelji, zajedno smo proveli cijelu mladost. U gimnaziji smo sjedili zajedno u klupi, zajedno smo i igrali košarku u drugoj ili trećoj košarkaškoj ligi. Igrali smo protiv Zadra, protiv zagrebačke ekipe 'Rade Končar'... Bio sam krilo, a Attilio bek.

Sve je spremno za večerašnje otvaranje izložbe u Svetim srcima

A tata Stefano?

On je radio u tvornici cementa neko vrijeme, a kasnije je postao kuhar. U ratu je bio u vojsci u Sardiniji. On i jedan Jukopila iz Štinjana pobjegli su barkom 8. rujna 1943. Zarobili su ih Englezi koji su ih odveli u logor u Aleksandriju. Pitali su ih: 'Hoćete li logor ili u borbu za oslobođenje?'. Moj tata i taj Jukopila tada su postali članovi škotske 14. Regimente The Highlanders, imam sve dokumente o tome. Proveo je ostatak rata na  tim brodovima po Jadranu. Trebali su se na kraju iskrcati blizu Barbarige, ali su dobili naređenje da ne idu u to jer su partizani već oslobodili Pulu pa su, umjesto u Barbarigu, otišli u Veneciju. Kasnije je u engleskoj uniformi krenuo od Monfalconea do Pule. Ja sam išao u školu u Šijani koja se tada zvala 'Francesco Petrarca'. Učiteljica mi je rekla: "Vratio ti se tata". Otišao sam na Monte grande (Veli Vrh) i vidio čovjeka, nisam prepoznao oca. Inače, tri mlada partizana htjela su ga strijeljati ispod Val Galante (predio od Mandrača ispod mosta na Velom Vrhu prema Tivoliju, op. a)., to je vidjela mama profesora Ferrija koji mi je kasnije predavao u gimnaziji i rekla im: "Nemojte, pa to je naš Stefano". Spasila mu je život.

Vaša nona Tonina bila je vaš prvi mecena. Kao 13-godišnjaku kupila vam je vodene bojice kojima ste naslikali dojmljivi pejzaž koji će također biti izložen u Svetim srcima.

U izlogu knjižare na Giardinima tih je godina bila izložena monografija od Tartaglie koja mi se jako svidjela. U to vrijeme je tvornica Aero iz Celja počela u Puli prodavati vodene boje. Nisam imao šolde da ih kupim, a moja nona Tonina (mama od moje majke Romane) prodavala je na merkatu ono što je uzgajala u vrtu. Prvo mi nije htjela dati šolde, ali me je pitala da joj pokažem što bih ja to htio. Mario Cocchetto mi je posudio akvarele, naslikao sam rad koji joj se svidio, pa mi je ipak dala šolde.

Lijevo je portret supruge Alice

Nakon 20 godina slikarstva i umjetničkog etabliranja u Milanu,  kipar ste postali tek u 40. godini svog života.

Da, ali već tijekom Drugog svjetskog rata, kad su kopali sklonište na Velom Vrhu, bilo je tu gline pa sam se s tom glinom igrao, počeo raditi. Bili su to počeci skulpture, iako nisam znao što točno radim. A nešto sam radio i u drvu kod strica u Lici, ali pravo bavljenje skulpturom počelo je 70-ih godina u Milanu i to zbog jedne oklade.

Jedan moj veliki prijatelj i kolekcionar, odvjetnik u Milanu, rekao mi je jednog dana da je kupio novi stan i da ima dupli ulaz, i da bi za to mjesto htio skulpturu te da mu, ako znam, preporučim nekog kipara. Rekao sam mu: "Pa ja ću ti napraviti". On je kazao: "Kako, kad nikad nisi to radio?". Rekao sam mu da moram nekako početi. Napravili smo si jedan neformalni ugovor kojim sam se, uz autorsku autonomiju, obvezao da ću dovršiti skulpturu do Božića 1975. godine. Sreo me malo prije isteka roka, a ja mu kažem da sam zaboravio na to. No, on me podsjetio da je on odvjetnik, kao i njegova supruga. I ništa, napravio sam svoju prvu drvenu dvometarsku skulpturu. Kad smo mu je donosili, našalili smo se i skulpturu omotali u crne vreće i vezali špagama. Kao umjetnik Christo koji je omatao spomenike i zgrade. Kad smo mu donijeli rad, on je zatražio da skinemo špage, na što sam mu ja uzvratio: "Kakve špage, to je skulptura". Otišli smo u drugu prostoriju večerati, a moj brat je u međuvremenu diskretno skinuo vreće sa skulpture. I kad je domaćin na koncu vidio skulpturu, rasplakao se dirnut. To je bio početak.

Prva skulptura iz 1975. nastala u Milanu zbog oklade

Vaši slikarski počeci vezani uz filmski festival u Puli početkom 50-ih?

Na prvoj Reviji domaćeg filma 1953. i na dva prva festivalska izdanja 1954. i 1955. slikao sam velike, 2x3 metra plakate ispred Arene. Sjećam se mog plakata za film "Djevojka i hrast". Kasnije me naslijedio pokojni profesor Ivan Obrovac, moj veliki prijatelj koji je, dok sam ja oslikavao plakate, bio kinooperater. Tada sam, usput, Obrovca savjetovao da ode na zagrebačku akademiju i srećom me poslušao.

"Četiri godišnja doba" u foajeu pulskog kazališta - hommage Vivaldiju

Je li crtež, osim kao baza, i autonomno umjetničko djelo?

Apsolutno! Ja nacrtam ogromnu količinu, uvijek i svugdje. Tek onda slijedi izrada makete. Maketa je realizirana ideja, a crtež je ideja. Dakako, u realizaciji skulpture treba imati tehnološka iskustva, znati težinu, gabarite, rizike...

U vašem najpoznatijem djelu "Brod" na Vidikovcu nema jasnih kontura broda?

Nema, ali ima brodogradilišta u ideji. Koncept je bio Arena kao prošlost i brodogradilište kao suvremenost. Znači elipsa Arene, a tehnologija brodogradilišta. I svaka elipsa ima veliku i manju os. Ima u sebi geometrijsku progresiju: beskrajno bi se mogao produljiti, i prema povećanju i prema smanjenju.

Postavljanje "Četiri elementa" na Valkanama