Nasilje je samo simptom svega potisnutog, neispoljenog i indoktriniranog. Meni je jedna od napotresnijih rečenica u predstavi ona koju izgovori glumac Kemal Rizvanović: "Što više plačeš, više ću te tući". U njoj kao da je sadržano sve čime smo se bavili * Kada smo krenuli u proces, inspiracija nam je bila pjesma mladog irskog pjesnika Daragha Fleminga koji, između ostalog, kaže da ako ikada bude imao sinove bit će opasni muškarci koji će se smiješiti psima, znati da je ranjivost snaga, neće se kriti u ponosu, niti nositi maske kada pate, znat će da su sasvim dobri takvi kakvi jesu, neće rješavati ništa nasiljem, preoblikovat će maskulinitet u nešto što će biti mekše na dodir. Bit će opasni, ali ne kako to društvo očekuje. I da, za društvo je ta vrsta muškarca opasna, jer ruši sve do sada uvriježeno
Nasilje je samo simptom svega potisnutog, neispoljenog i indoktriniranog. Meni je jedna od napotresnijih rečenica u predstavi ona koju izgovori glumac Kemal Rizvanović: "Što više plačeš, više ću te tući". U njoj kao da je sadržano sve čime smo se bavili * Kada smo krenuli u proces, inspiracija nam je bila pjesma mladog irskog pjesnika Daragha Fleminga koji, između ostalog, kaže da ako ikada bude imao sinove bit će opasni muškarci koji će se smiješiti psima, znati da je ranjivost snaga, neće se kriti u ponosu, niti nositi maske kada pate, znat će da su sasvim dobri takvi kakvi jesu, neće rješavati ništa nasiljem, preoblikovat će maskulinitet u nešto što će biti mekše na dodir. Bit će opasni, ali ne kako to društvo očekuje. I da, za društvo je ta vrsta muškarca opasna, jer ruši sve do sada uvriježeno
Uoči večerašnje posljednje pulske izvedbe predstave "Mekoća" na Maloj sceni INK-a, čija je premijera preksinoć na koncu izmamila četverominutni pljesak i ovacije publike, razgovarali smo s višestruko nagrađivanom redateljicom Selmom Spahić. Riječ je o prvoj koprodukcijskoj suradnji između pulske kazališne kuće i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u kojoj igraju Alban Ukaj, Boris Ler, Kemal Rizvanović i Josip Stapić, ujedno i suautori projekta uz redateljicu Spahić i dramaturginju Eminu Omerović.
Selma Spahić (1986.) potpisuje 30-ak kazališnih režija. Predstave su joj višestruko nagrađivane, te bilježe sudjelovanje na renomiranim međunarodnim festivalima poput BITEF-a u Srbiji, Neue Theater Stücke aus Europa u Njemačkoj, Kontakta u Poljskoj ili Culturescapes u Švicarskoj. Od 2012. do 2017. bila je umjetnička direktorica Internacionalnog teatarskog festivala MESS, za koji još uvijek selektira dio programa. Predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Predstava "Mekoća" snažno se uklapa u sezonu INK čija je tema Mir. U svijetu koji kontinuirano reproducira nasilje, vi predlažete 'radikalnu mekoću' kao mogući odgovor. Je li to utopijska ideja ili konkretan politički i umjetnički stav - i može li kazalište doista biti prostor u kojem se takav svijet barem privremeno iskušava?
Mekoća jeste utopijska ideja, ali i politički i umjetnički stav. Nije lako primjenjiv čak ni na svakodnevan život i najobičniju komunikaciju, a kamoli na sistemska pitanja, ali je i samo nastojanje da u međusobnom ophođenju primjenjujemo strategije brige i pažnje veliki korak. To ne isključuje niti negira nijedan od problema svijeta u kojem živimo, ali nudi alternativu kako da se s njima nosimo.
Trudili smo se da otkrivamo obrasce koji zaustavljaju mekoću u patrijarhalnom svijetu i da ih teatarski rasvjetljavamo. Predstava nema namjeru da nudi odgovore, niti ih imamo, čini mi se da ih nema nitko, ali ste potpuno u pravu, teatar je mjesto gdje se takve utopijske slike mogu iskušavati. Zahvalnost na prostoru da se uputimo u takvu istraživačku avanturu prije svega dugujemo Matiji Ferlinu koji nam je dao potpunu kreativnu slobodu.
U predstavi propitujete pritiske maskuliniteta i modele muškosti koji su duboko ukorijenjeni u patrijarhalnim obrascima. Koliko je, po Vašem mišljenju, nasilje povezano s tim rigidnim očekivanjima od muškaraca - i na koji način se kroz kazalište otvara prostor za drugačije, ranjivije i nježnije modele muškosti?
Nasilje je samo simptom svega potisnutog, neispoljenog i indoktriniranog. Meni je jedna od napotresnijih rečenica u predstavi ona koju izgovori glumac Kemal Rizvanović: "Što više plačeš, više ću te tući". U njoj kao da je sadržano sve čime smo se bavili. Kada smo krenuli u proces, inspiracija nam je bila pjesma mladog irskog pjesnika Daragha Fleminga koji uvodi sintagmu opasnog muškarca u sasvim drugom kontekstu. Kaže, između ostalog, da ako ikada bude imao sinove bit će opasni muškarci, koji će se smiješiti psima, znati da je ranjivost snaga, neće se kriti u ponosu, niti nositi maske kada pate, znat će da su sasvim dobri takvi kakvi jesu, neće rješavati ništa nasiljem, preoblikovat će maskulinitet u nešto što će biti mekše na dodir. Bit će opasni, ali ne kako to društvo očekuje. I da, za društvo je ta vrsta muškarca opasna, jer ruši sve do sada uvriježeno. U teatru je taj prostor već dugo otvoren, na sreću, teatar može biti prostor slabosti i nježnosti, iako je možda u usporedbi s nasiljem na sceni, suviše rijetko prakticiramo.
"Mekoća" propituje nasilje u patrijarhalnom društvu. Koliko patrijarhatu doprinosi majka?
Patrijarhat je sistem u kojem cijelo društvo sudjeluje, osim ako je u pobuni. Oblikuje muškarce, prisilno ili voljno oblikuje i žene, i samim time oblikuje odgoj. Usko je vezan ne samo uz pitanje roda, nego i klase, rase, kulturnog konteksta. U njemu izrazito trpe žene i nebinarne osobe, svi muškarci koji se ne uklapaju u patrijarhalne matrice, ali i oni koji na njih pristaju. Čini mi se da je važno ne pojednostavljivati stvari i ne upirati prstom, nego pokušavati propitivati, podrivati i na kraju rušiti sistem u svakoj prilici koju dobijemo.
Gradite li predstavu "Mekoća" više iz koncepta, predloška (kao predstavu “Svijet i sve u njemu” po Hemonovom romanu), ili iz rada s glumcima i njihovih osobnih iskustava, kao u slučaju vaše predstave “Hipermnezija”?
Predstava nije dokumentarna i nije zasnovana na osobnim iskustvima glumaca. U toku istraživanja smo se bavili i njihovim biografijama i odnosom prema temama koje smo otvarali, ali scene koje su nastale se bave raznim oblicima pritisaka maskuliniteta u arhetipskom smislu.
Bavimo se nepokazivanjem slabosti i skrivanjem emocija, imperativom fizičke snage, mitskim pričama na kojima dječaci odrastaju o junacima koji spašavaju svijet i moraju biti hrabri, pritiskom da se osigura zajednica. Imate dojam da su to prevaziđena očekivanja, ali malo istraživanja je potrebno da otkrijete da nisu, naročito u svijetu koji rapidno postaje sve konzervativniji i gdje davno izborene bitke za rodnu ravnopravnost iznova gubimo.
Dolazite iz Sarajeva i upravo radite na ovoj koprodukciji INK-a sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR, kazalištem koje je nastalo tijekom opsade Sarajeva i imalo snažnu društvenu ulogu u ratnim godinama. Što je teatar značio Sarajevu tada, neposredno nakon rata, a što danas, tri desetljeća kasnije? Je li zadržao tu snagu otpora i zajedništva ili se njegova uloga promijenila?
SARTR je teatar s vrlo posebnom i inspirativnom historijom i primjer je umjetnosti otpora u svjetskim razmjerima. Teatar pod opsadom je zaista fenomen, oduvijek sam se divila kolegama i kolegicama koji su u tom vremenu stvarali i zaista riskirali svoje živote radeći pozorište. Ja sam u SARTR-u kroz godile radila neke od svojih najznačajnijih predstava i jako sam zahvalna na tom povjerenju, jer su često bile produkcijski atipične i zahtjevne. Zadnji takav primjer je predstava "Svijet i sve u njemu", gdje je podrška i vjera produkcijskog tima u viziju koju smo imali bila od presudnog značaja da se predstava tog obima napravi. Trenutno je SARTR pod vodstvom Maje Salkić Burazerović izrazito uzbudljivo mjesto gdje se zaista dešavaju teatarski iskoraci, spoj kazališnog iskustva i novih glasova, uz brojne međunarodne saradnje i gostovanja. Volim raditi u SARTR-u, ali jednako ga volim kao gledateljica.
U vašoj nagrađivanoj posljednjoj predstavi 'Svijet i sve u njemu', prema romanu Aleksandra Hemona 'Bejturan i ruža' (o dvojici sarajevskih regruta koji se tijekom Prvog svjetskog rat zaljubljuju jedan u drugog), bavili ste se ljubavlju kao protusilom nasilju u ratnom kontekstu. Vidite li “Mekoću” kao nastavak tog promišljanja u ovom, iako neproglašenom, nasilnom ‘Trećem svjetskom ratu’?
Mislim da su vrlo različite predstave. "Svijet i sve u njemu" je vjerna adaptacija velikog romana, narativno izrazito kompleksnog, a "Mekoća" je nastala iz improvizacija, nema linearni narativ i više je zasnovana na istraživanju tema koje su nas zanimale i iz kojih su nastajale scene. Otvorena je u formi i izvedbeno potpuno drugačija. "Svijet" je prekrasna ljubavna priča koja djeluje katarzično, a "Mekoća" na izvedbeni način otvara polja za promišljanje utopije. Čini mi se da nisu usporedive predstave, iako ih možda povezuju neke tematske preokupacije, želja za osjećajem utjehe u svijetu u kojem živimo i dio tima koji je radio obje predstave, glumci Alban Ukaj i Kemal Rizvanović, dramaturginja Emina Omerović, kompozitor Draško Adžić i ja.
Igra li se još predstava "Svijet i sve u njemu", gdje se i kada može pogledati? Ne znam je li točna informacija da na repertoaru vašeg matičnog SARTR-a u Sarajevu igra sredinom lipnja? Znam da je odigrana prošlog ljeta u Ulyssesu na Velikom Brijunu, ali je nažalost propustih.
Da, predstava igra u Sarajevu u lipnju, a za sada ne znam datume i lokacije budućih gostovanja. Produkcija je u razgovorima s nekoliko gradova u regiji, pa se nadam da ćemo uskoro najaviti konkretne datume.
Koliko su vam važne dramaturginje kao koautorice? U ranijim projektima surađivali ste s Eminom Omerović i Nejrom Babić Halvadžija, a sada na “Mekoći” ponovno s Eminom Omerović. Što Vam takva vrsta ‘ženskog autorskog savezništva’ donosi u radu?
Dramaturginje su moje prve suradnice, s njima počinje proces razmišljanja o predstavi i dijalog o predstavi traje sve dok ona živi. Autorski tim s kojim radim skoro uvijek čine većinom umjetnice i ta vrsta suradnje mi je od neprocjenjivog značaja. Za mene je feminizam svjetonazor i način života, i sestrinstvo koje se stvara u toj vrsti suradnje mi je u procesu veliki oslonac. Ali iznad svega, umjetnički se radi o kompatibilnim senzibilitetima i načinu rada koji uključuje nježnost i brigu kao primarni princip djelovanja. Na identičan način radim sa svima, to nije rodno uvjetovano, tako smo svi zajedno radili "Mekoću". Alban, Boris, Kemal i Josip su međusobno u takvom odnosu bili na svakoj probi i tako rade izvedbe. Radi se o pristupu teatru, promišljanju svijeta i svijesti o tome da se može raditi u potpunoj solidarnosti.
Na 8. mart, kada se govori o položaju žena u društvu, kako kao redateljica vidite ulogu teatra u otvaranju prostora za ženske glasove i teme? Može li teatar zaista mijenjati način na koji društvo vidi žene? Koliko su ženski autori marginalizirani u kazalištu?
Još uvijek postoje podjele, za redateljice od ignoriranja izrečenog na sceni i šovinističkih usputnih komentara, do razlika u plaćenosti. Glumice još uvijek doživljavaju objektivizaciju, dramski tekstovi autorica će češće biti tretirani kao manje važni projekti u sezoni. Mizoginija je svakodnevnica, čak i ako na trenutak ne govorimo o zlostavljanju ili ozbiljnijoj zloupotrebi moći.
Ipak, postoje i jako velike pozitivne promjene. Samo za primjer, prije dvije godine sam radila predstavu “Kraj svijeta u tri čina”; s 13 izvođačica, baziranu na tri dramska teksta autorica, s autorskim timom koji su činile većinom žene. S glumicama sam do sada u predstavama mnogo puta radila na klasičnim ulogama koje smo feministički reinterpretirale, imam cijelu zajednicu kolegica i kolega koji su saveznici, s kojom djelujem, koja nije bazirana na kompeticiji, nego na podršci. Nadam se da će generacija koja dolazi te pozitivne promjene učvrstiti i pretvoriti u neupitnu praksu. Do tada, borba ne prestaje i sretan nam 8. mart.
Zbog njenih karakteristika te pozicije na kojoj se nalazila, nije ju bilo moguće sigurno uništiti na mjestu pronalaska kontroliranom eksplozijom, tako da smo je na siguran način uklonili i prevezli do bivšeg vojnog poligona Marlera gdje je izvršeno uništavanje“, rekao je zapovjednik Regionalne protueksplozijske jedinice Rijeka Zdravko Delač
Riječ je, dakle, o osobi koja dolazi iz najužeg političkog kruga aktualnog načelnika, što imenovanju daje i jasnu političku dimenziju, budući da će upravo nova općinska ustanova upravljati jednim od najvećih socijalnih projekata Općine Medulin
Odredbe o provedbi hrvatsko-talijanske dvojezičnosti u istarskim mjestima gdje je ona omogućena zakonom i lokalnim aktima, razlikuju se od mjesta do mjesta: koordinacija talijanskih zamjenika/ica gradonačelnika/ica i načelnika/ica razmatrala je prijedlog o ujednačavanju normi, a po pravnoj provjeri provedivosti, proslijedit će se na usvajanje Gradskim i Općinskim vijećima u kojima je dvojezičnost priznata
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
