Već 30 godina vjerno povezujući Istru i suvremeni jazz, Tamara Obrovac uskoro će domaćoj istarskoj publici, živom svirkom, ekskluzivno predstaviti novi glazbeni materijal koji će se potom u formi novog albuma objaviti, kako nam kaže u uvodu razgovora, do konca ove ili početkom 2026. godine.
Tamara Obrovac i vrhunski glazbenici Transhistria Ensemblea prvo će za tjedan dana, 13. veljače, u velikoj koncertnoj dvorani pazinskog Spomen doma pretpremijerno izvesti nove skladbe, a dan kasnije, na Valentinovo, u pulskom kazalištu.
Foto: Mare Milin
Za razliku od prošlogodišnjeg pulskog nastupa na Valentinovo, kada je Tamara s talijanskim pijanistom Stefanom Battagliom predstavila glazbeni projekt "Apoxyomenos recomposed" - otpjevavši na starogrčkom pjesme sastavljene od fragmenata stihova Euripidove tragedije 'Trojanke', a zatim koncem prošle godine objavila istoimeni album, uz promociju na pulskom Sajmu knjige - sada slijedi nastup s Transhistria Ensembleom, sastavom s kojim je snimila najviše albuma, a koji čine slovenski kontrabasist Žiga Golob, bubnjar Krunoslav Levačić, slovenski gitarist i mandolinist Uroš Rakovec i talijanski harmonikaš Fausto Beccalossi.
Dosad ste javno izveli tek jednu novu skladbu s budućeg albuma, prošlog ljeta na “Fool Moon Jazzu” u Žminju. Možete li nam opisati novi glazbeni materijal? Koliko su nove pjesme možda žanrovski iskorak, kao primjerice svojedobno s albumom iz 2009. "Neću više jazz kantati" ili tematski, poput posljednjeg albuma s Apoksiomenom i tekstovima na starogrčkom? Ili je povratak tradicijskim korijenima još izraženiji?
Rekla bih da se nove skladbe tematski vezuju na albume "Daleko je" i "Canto amoroso", s obzirom da su pisane upravo za tu glazbenu formaciju, tako da većeg žanrovskog iskoraka neće biti, a naravno da nove skladbe uvijek imaju neki drugačiji prizvuk jer na neki način odražavaju određeno stanje nutrine u trenutku kad su stvarane. Skladbe su nastale u posljednjih nekoliko godina, većinu tekstova sam sama napisala, a uglazbila sam i stihove Nade Galant i Drage Orlića.
Foto: Mare Milin
*
Nastupali ste pred Skandinavcima, Austrijancima, Talijanima, Nijemcima, Kinezima... Razlikuju li se uopće i u čemu te publike, tim više jer ih, osim ljubavi prema jazzu, povezuje i izvjesna glazbena naslušanost/obrazovanost? Kako su reagirali Kinezi?
Da, vrlo su različite publike i za mnoge imamo predrasude, kao npr. 'hladni Skandinavci' ili 'strastveni Talijani' i slično, ali u realnosti je to drugačije, barem po mom iskustvu. Skandinavci su vrlo otvoreni u iskazima za vrijeme i na kraju koncerta, kao i npr. Austrijanci, Nijemci su generalno nešto rezerviraniji, ali i to je upitno ako se sjetim koncerta u Ziegenu kada je cijela publika u crkvi u kojoj se održao koncert s nama zavijala na mjesec (što je bila interna šala benda), dok Talijani uglavnom reagiraju na kraju koncerta.
Kinezi su djelovali kao nevina i neiskvarena publika, pogotovo mlađa populacija, a vjerujem da im nedostaje glazbene naslušanosti koja je sigurno prisutnija u prije spomenutim zemljama, tim više što su to sve bili nastupi na međunarodnim jazz festivalima koji imaju svoju publiku.
Tamara i Transhistria ensemble (foto: Alen Zulić)
Kako uopće nastaju vaše skladbe?
Kako uopće nastaju vaše skladbe? Možete li nam približiti svoj intimni kreativni proces, pa onda i zajednički rad a svojim suradnicima? Koliko oni utječu na konačni 'proizvod'?
Vrlo je teško opisati to što zovete intimnim kreativnim procesom s obzirom da je to u konačnici nesvjestan proces (koliko god je priprema za njega racionalna - tu mislim na općenito stjecanje znanja tj. dosizanje određenog umijeća potrebnog za artikulaciju bilo kojeg djela pa tako i glazbenog). Za mene je stvaranje glazbe neka vrsta trajnog stanja ili načina funkcioniranja, a čini mi se da je najbitnije je kroz glazbu izraziti određenu emociju i/ ili stanje duha, bez obzira radi li se o trenutku, stanju ili bilo čemu drugom. Tako da skladbe nastaju iz sasvim različitih momenata, od uglazbljivanja stihova, do fraza, ritmova ili melodija koje mi se pojave u glavi, poneke se razviju dok radim nešto drugo, npr. primijenjenu glazbu. Onda ih pretočim u neki osnovni demo snimak i raspišem note koje pošaljem dečkima. Zatim počinje zajednički rad na skladbama gdje radimo na formama i dramaturgiji svake skladbe što se iskristalizira tek kad ih prosviramo, a nakon nekoliko koncerata sve dobije finalnu formu.
Što Transhistriu Ensemble čini posebnim u odnosu na ostale vaše glazbene formacije? Kako biste opisali kemiju između vas i Transhistrie Ensemblea?
Da, to je zaista od početka prisutno, to neko sasvim posebno razumijevanje između nas, pretpostavljam da je za to ključna zajednička sposobnost potpunog pripadanja glazbi u trenutku izvedbe, koja onda generira tu "sferu" komunikacije koja nas obavija i u kojoj kao da ansambl postoji kao jedan entitet… Vrlo sam sretna što su uz mene tako sjajni glazbenici, a u posljednjih par godina je vidljivo još veće razumijevanje i sloboda u izvedbama, otvorila se još jedna dimenzija u zajedničkom muziciranju koju, iskreno, nisam očekivala.
Već tri desetljeća čakavica, a dijelom i pjesme na talijanskom jeziku, čine dominantni vaš poetski izričaj. Koliko je jezik, prije svih engleski, važan faktor veće prisutnosti na međunarodnoj glazbenoj sceni? Kako je to u vašem slučaju?
Ne znam kako bi bilo da pjevam na engleskom, ali mislim da je glazba kao metafizički jezik sposobna premostiti verbalni element, ili ga makar učiniti manje bitnim. U našem slučaju se kod nove publike percepcija obično kreće od neke vrste čuđenja do oduševljenja, tako da mislim da je kemija koju ste prije spomenuli puno važnija od razumijevanja riječi, tim više što je najveći dio izvedbe improviziran. Dakle, nikada niti jedna izvedba nije ista, ponavljaju se samo neke manje fraze, uvodi ili slično.
Koliko se u posljednjih 30 godina promijenio vaš odnos prema glazbi, i koliko su te promjene utjecale na vaš odnos spram istarske tradicijske glazbe i vašeg jazz izričaja?
Moj put je išao od od traganja za vlastitim "glasom", rada na sebi i na učenju glazbe do pronalaženja nekog unutrašnjeg mira koji dozvoljava sve veću predanost glazbi i sve veću slobodu izričaja. Istra je na tom putu ostala konstanta, ali ne u formi reinterpretacije tradicije, već kao neka vrsta arhetipske melodioznosti glazbe i jezika koju sam inkorporirala u jazz koji doživljavam prije svega kao glazbenu formu čiji je najvažniji dio improvizacija, koja ne mora nužno biti u uobičajenoj jazz formi.
Prije nepunih šest godina napustio nas je vaš otac, velik umjetnik i pedagog Ivan Obrovac. Koliko je "metafizički" prisutan u vašem stvaralačkom procesu?
Stalno. Tata je prisutan stalno, on je dio mene i mog načina postojanja. I na novom albumu su dvije skladbe pisane za njega.
