"Istrani su prijepodne duhovni, a popodne svjetovni - jezik im zvuči kao loš talijanski ili latinski"

U čast Johanna Weicharda Valvasora, slaveći 333 godine od tiskanja njegova monumentalna djela "Slava Vojvodine Kranjske", u srijedu je na pulskom Kaštelu predstavljena knjiga Katarine Marić i Sunčice Mustač "Valvasor u Istri", kojom je zaokružena istoimena, još uvijek otvorena izložba u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, gdje je izloženo i originalno izdanje u tri sveska iz 1689. godine, koje ovaj muzej prvi puta predstavlja javnosti.

Ovo djelo na čak 3532 stranice, s 528 bakroreza i 24 priloga, podijeljeno je na 15 knjiga, od kojih se druga i četvrta knjiga odnose na Istru kao peti dio slavne Vojvodine Kranjske. Valvasor, naime, dijeli Kranjsku na pet dijelova:  Gornju Kranjsku ili Gorenjsko, Donju Kranjsku ili Dolenjsko, Srednju Kranjsku ili Metlički kraj, Nutarnju Kranjsku ili Nutranjsko i na Istru kao peti dio.

Nakon što su ove autorice s gotice transkribirale dijelova koji se odnose na Istru te s mittelhochdeutscha prevele na standardni njemački a potom na hrvatski jezik, i stručna i šira javnost dobila je jednu iznimno vrijednu publikaciju.

Čak i klerici obrađuju vinograde vlastitim rukama

Vrijedi citirati dijelove gdje Valvasor piše o stanovnicima istarskog dijela, dakle prije gotovo tri i pol stoljeća, u drugoj polovici 17. stoljeća:

“Ovdašnje ljude uglavnom hrani more: love ribu ili trguju drvom svakojakih vrsta, za vesla, jarbole i brodove. Voze ga u Veneciju, Anconu i Senigaliju, kao i u Dalmaciju i ostale zemlje. Bave se i trgovinom raznoraznim rijetkim morskim plodovima, ali i citrusima, kao što su naranče i limuni. Prodaju i nar, bademe, smokve i slično plemenito voće koje posvuda izvoze. Prihodi od vinograda od velike su im važnosti, jer ovdašnje grožđe daje odlično vino. Od ostalih plodova također ubiru podosta, primjerice od maruna, velikih, debelih kestena kojih su čitave šume, pa i njih izvoze u daleke zemlje.

Istrijani

Stanovnici se bave i uzgojem stoke. Polja i njiva ima malo, no ljudima ne manjka ni snage ni radišnosti. Takva marljivost ne dopušta nikome iz ovog kraja mnogo slavlja, tako da čak i klerici, ili duhovnjaci, obrađuju vinograde vlastitim rukama.

“Prijepodne su duhovni, a popodne svjetovni: da budemo jasniji, prije podneva obavljaju svoju duhovnu službu i čitaju misu, a poslije podne dobrano ih namuči svjetovni rad, jer poput drugih ljudi idu u polje i pošteno se oznoje. Isti ti svećenici koji rade i u duhovnim i u svjetovnim vinogradima ne razumiju latinski, već samo dalmatinski i na takvom dalmatinskom ili slavenskom jeziku drže misu.

Stanovnici su većinom pravi Istrani koji žive u Pazinu te okolnim krajevima i gradovima. Njihov je jezik istarski, koji zvuči kao loš talijanski ili latinski.

Stanovnici se prehranjuju ponajviše zahvaljujući vinovoj lozi, jer ovaj je dio blagoslovljen vrsnim sortama grožđa, od kojih sjajno vino s lakoćom nalazi kupca u dalekim zemljama, kamo ide u brojnim bačvama. Mnoge hrani maslinovo ulje koje se ovdje preša u velikoj količini.

Neki se od žitelja ovoga kraja uzdržavaju plodovima stabala orašastih plodova koja daju velike okrugle lješnjake, u njemačkim zemljama zvane talijanskim lješnjacima.”

Bičevanje u Kršanu

Uz vrijednu grafiku Kršana, Valvasor piše: “Običaj je ovoga mjesta da okolno stanovništvo određenih korizmenih dana sudjeluje u procesiji gdje se imaju kažnjavati i bičevati sve dok ne stignu do kapelice kaštela. Tamo ih nadstojnik ili upravitelj gospodstva mora napojiti vinom, što mu ne pada teško, jer uokolo ima mnogo vinograda.”

Kršan

Posebno je zanimljivo poglavlje o tri i pol stoljeća starom događaju u Kringi, u kojem je glavni akter Jure Grando.   

No, prije toga vrijedi zabilježiti i ovaj literaran detalj: "Što se tiče pitke vode, u vrijeme suše situacija je loša. Ovdje je tako uvijek više vina. Teče, doduše, na jednom mjestu izvorska voda, ali puno slabije i sporije, no što se otvara slavina bačve".

- Godine 1672. u Kringi se dogodilo nešto nevjerojatno. Pokojnika imena Jure Grando (Georg Grando) iskopali su mještani iz groba, te mu uz posebne ceremonije odsjekli glavu kako bi ih ostavio na miru.

Kringa

"Nakon što je ovaj čovjek prije šesnaest godina umro, te bio sahranjen uz uobičajene kršćanske običaje, viđen je nedugo poslije sprovoda kako noću hoda Kringom. Isprva se ukazao ocu Jurju, redovniku iz pavlinskog samostana koji ga je pokopao i koji mu je služio misu zadušnicu. Kada je taj pavlin, inače prijatelj pokojnika, otišao na objed njegovoj udovici, te se nakon ručanja spremio poći kući, vidio je pri ustajanju od stola mrtvog kako sjedi uz vrata. Otišao je užasnut. Nakon ukazanja mnogi su znali noću vidjeti Juru, jer bi tada običavao hodati uličicama. Hodao bi gore-dolje, pa tu i tamo zalupao kome na vrata. Iz kuće na koju bi mrtvac zakucao, umro bi ubrzo jedan od ukućana", piše Valvasor. Prenosimo u cijelosti ostatak priče: 

Siluje svoju udovicu

"Našao se i kod svoje udovice koju je za sobom ostavio, te s njom doista spavao. Ona se zgrozila te nakon čina otišla županu (ili sucu trgovišta) Mihi Radetiću i kod njega se zadržala moleći ga za pomoć i spas od pokojnog joj muža.

Zbog svega što se dogodilo, župan je pozvao nekoliko hrabrih susjeda, dao im piti, pa zatražio da uz njega stanu kako bi se ovo zlo ispravilo, jer taj je Jure Grando (Georg ili Giure) više nego spreman proždrijeti mnoge svoje susjede, a i udovicu svoju noću savlada i s njom na silu biva.

I tada su odlučili nemirnog pratitelja napasti kako bi mu stali na kraj. Njih devetorica krenula su na groblje noseći dvije baklje i raspelo. Otvorili su pokojnikov lijes, no tamo su našli mrtvaca zdravo crvenih obraza koji se odjednom nasmijao i razjapio usta. To je toliko uplašilo hrabre lovce na sablast da su svi skupa pobjegli. Taj je bijeg razočarao župana. Pokazalo se, naime, da njegovih devet živih ljudi ne može savladati jednog mrtvog, već su se poput zečeva dali u bijeg. Stoga ih je nagovorio i ohrabrio da se zajedno s njim vrate do groba, te da pokušaju naoštrenim glogovim kolcem probosti mrtvačevu utrobu. Pokušavali su, no taj se kolac neprestano odbijao od trbuha.

Bura

Ne časeći časa, župan je nakon svega na grob doveo jednog duhovnika. On je mrtvom pred lice stavio raspelo i ovako mu rekao: Pogledaj, štrigune! (Tako se u Istri zovu nemirni mrtvaci.) Evo Isusa Krista! On nas je izbavio od zla i za nas umro! A ti, štrigune, ne možeš imati mira. I što je više riječi izgovarao taj nesretni egzorcist, taj sugovornik mrtvima, to je više suza teklo niz lice sablasti.

Kako ipak i dalje nisu uspijevali probosti tijelo glogovim kolcem, jedan od muškaraca imenom Mikula Nyena inače iz Lupoglava, stao mu je sjekirom odsijecati glavu. Činio je to plašljivo i ustrašeno pa mu je u pomoć priskočio hrabriji čovjek imena Stipan Milašić i napokon odsjekao pokojnikovu glavu. Mrtvac je kriknuo, zgrčio se kao da je živ, a grob se ispunio krvlju. Pošto su rečeno obavili, zatvoriše ponovno časna gospoda egzekutori grob i uputiše se kući. Od tada su pokojnikova žena i drugi mještani živjeli u miru.

Nema sumnje da je ovaj događaj istinit, jer sam osobno razgovarao s ljudima koji su mu svjedočili.

U Istri je uobičajeno da se mrtvi, koji noću lutaju unaokolo ne mogavši pri tome naći mira, iskopavaju iz groba kako bi im se tijela probila kolcem od trnovine (ili bijeloga gloga). Stanovita plemenita ruka pisala mi je da se prije samo nekoliko godina u jednom obližnjem venecijanskom selu zbio sličan događaj, te je i tamo naposljetku mrtvac probijen kolcem, no kada su vlasti za to saznale, izvršitelji su bili strogo kažnjeni, i to su još dobro prošli, jer đavao je taj koji ljude vara i zasljepljuje, te tako nagoni na praznovjerne postupke. Ovdje se dobro sjetiti govora Francisca Torreblance: 'Prikaze i uskrsli mrtvaci koje vam nameću demoni i vješci nisu duše, već sablasti i fantazme i dr.'. No ja ipak ne bih na taj način tumačio svaku pojavu”, zaključuje Valvasor.

'Propast Posserta potaknula rađanje Belaja' 

"Odmah do Belaja, piše među ostalim Valvasor, dvorac je imena Šabec (Schabez, Possert), potpuno pust i napušten. Kameni blokovi svjedoče o tome da je nekada ovdje stajalo ogromno zdanje i prostrani stan, no nije moguće saznati zašto i kada je netko takvu gradnju napustio i opustio. Ako mi je dopušteno iznijeti svoju procjenu, rekao bih da je propast Šabeca potaknula rađanje i razvoj Belaja kao ugodnijeg i zgodnijeg mjesta za život".

Umjesto meda i mlijeka, u Istri teče ulje i vino

Pišući o vinogradima, Valvasor navodi da su Istra i Liburnija vrlo bogate vinom.

"Ako u obećanoj zemlji Kanaan, tako je Sveto pismo slavi, teče med i mlijeko, onda možemo reći da u petom, posljednjem dijelu Kranjske, kojom se Istru, Liburniju ili Dalmaciju smatra, teče ulje i vino. Ne rastu ovdje samo masline i žito, kako je spomenuto u opisu tla ovoga kraja, već je i vinove loze u izobilju, i to ponajviše takve koja daje ukusno crno vino".

- Tih se crnih vina ne treba sramiti niti bi ona trebala izbjegavati strani zrak (inače neka crna vina gube na okusu kad pređu granice svojih domovina), čak štoviše, naklonjeni su im u dalekim krajevima, jer se njima popravlja apetit a predstavljaju se i kao posebno piće. Zbog toga se odvozi u daleke krajeve i tamo kupcima nudi kao zamjena za njihovo crno vino, a oni će zlatne dukate i cekine pa i svoje bijelo srebro zamijeniti za tu plemenitu groždanu krv. Stoga je lako za procijeniti koliko vinograda ima ovaj vinom blagoslovljen kraj, a ima ih posvuda, piše on i izdvaja neke:

- Kod Brseča na moru iznimno je puno vinograda, najvećim dijelom crnih sorti. Izgledom su vina više crna nego crvena, uostalom, kao u Njemačkoj. Ovdje ih zovu vino-tinta. Uglavnom su slatka, kao da je u njima šećer. Teška su i zasitna pa onaj koji ih pije ne može više jesti. Takva su brsečka vina, nastavlja.

Brseč

"Oko Pićna sve je prepuno vino grada koji daju najukusnija vina.

Kod Boljuna vinogradi zauzimaju čitav kraj pa je dobro vino poput dara za mjesto.

Kod Kastva su isto tako vinogradi u velikom broju koji daju vrlo crno vino. Vrlo je zdravo i dobro za piće.

Nošnja, Kastav i okolica

Kod Gradinja je značajno puno vinograda koji daju dobro i ugodno vino.

I oko Kršana ima prilično puno vinograda od kojih se tiješti dobro, svježe i resko vino koje zbog okoline iz koje potječe zovu kršansko vino.

Kod Mošćenica ima vinograda napretek a oni daju dobro, zdravo i ne previše jako vino.

Oko Paza se isto tako može naći dobroga vina iz okolnih vinograda koje zovu pasko vino.

I oko Veprinca su brojni vinogradi s vrlo dobrim vinom.

Oko Čepića su vinogradi u velikom broju od čijih se grozdova izrađuje nevjerojatno dobro, resko i pikantno crno vino koje je ujedno i vrlo slatko a posebice jako. Zovu ga čepićko vino. S ovim smo natočili dovoljno vina", zaključuje ovo poglavlje koncem 17. stoljeća Valvasor, polihistor, vojnik, putnik, istraživač, zaljubljenik u umjetnost i znanost.