U intervjuu za Tokion prije tri i pol godine, vrijedi radi predstavljanja prenijeti njihove stavove.
Hiroki je kazao da su se u Japanu osjećali sputano, kao da ništa neće proizaći iz onoga što su radili.
Sara dodaje: "Ljudi u Japanu su prestrogi prema umjetnicima koji ne dobivaju puno medijske pažnje ili su nepoznati. Kažu: "Još uvijek to radiš?" ili "Vidim da još uvijek juriš za svojim snovima".
Hiroki: "Ljudi pogrešno smatraju umjetnost jurnjavom za snovima. To je samo način života; isto je kao i rad u tvrtki. Jedina je razlika što sam ja bolji u pjevanju nego u poslovanju. Ljudi će te prihvatiti kad uspiješ, ali ima mnogo ljudi poput nas. Neki od nas nisu dovoljno mainstream da bi se pojavili na televiziji, ali su jedinstveni. Bilo bi bolje kada bi takvi ljudi imali prostor za postojanje".
Sara: "Ljudi u bilo kojoj zemlji nezadovoljni su svojom vladom. Postoji razlika između bogatih i siromašnih. Nije velika razlika između Europe i Japana, ali u Europi još uvijek postoji razigrani duh. Ljudi pokušavaju sačuvati male, razbarušene prostore. Mnogi razumiju koliko bi svijet bio dosadan kada bi svi marili samo za zaradu. Zato cijene umjetnost".
Objašnjavajući svoj projekt NOM (kratica za “not only money”) kazali su da su počeli donirati svu njihovu ušteđevinu ukrajinskom prijatelju kada je izbio rat između Rusije i Ukrajine, a u međuvremenu su novac usmjerili za plaćanje medicinskih računa jedne djevojke koja je teško ozlijeđena bombom.
Hiroki: Kada vas usisaju kapitalistički sustavi u kojima je rast sve, postaje normalno misliti samo na sebe, umjesto na druge. Kada na taj način govorite o politici i budućnosti, abnormalne stvari poput rata mogle bi se događati normalno".
Sara: Putujemo od mjesta do mjesta, uglavnom kopnom autobusom ili vlakom, a ponekad autostopiramo po Turskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Poljskoj, Estoniji, Latviji, Srbiji i Ukrajini. Trudimo se biti štedljivi, pa nam mnogi prijatelji pomažu sa smještajem i hranom.
Hiroki: Umjesto da nas drugi sažalijevaju, želimo se riješiti svog novca i tretirati čin razmišljanja o novcu kao umjetničko djelo. To je naša naknada.