Jasmin Agić: I opet sam vidio Tita Maršala, možda

Piše: Sanela Pliško

Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena roman je koji nizom crnohumorno oblikovanih anegdota prati čovjeka koji se, nakon što je najveći dio života proveo oblikovan kultom Josipa Broza, raspadom sustava našao u identitetskom i ideološkom limbu. Njegov identitet cijeli je život počivao na parasocijalnom odnosu s maršalom, kojega je možda sreo, a možda nikada nije, ali koji je presudno odredio njegov osjećaj smisla i osobne vrijednosti. Upravo u toj potrebi da vlastiti život učini važnijim kroz blizinu moći Sulejmen podsjeća na Ishigurova batlera Stevensa iz Ostataka dana, koji je vlastitu vrijednost pronalazio kroz puku blizinu autoritetu kojem služi, uvjeren da time sudjeluje u veličini poslova u kojima zapravo nikada nije imao nikakvu stvarnu ulogu.

Prvi, veći dio knjige, podijeljene u četiri poglavlja, posvećen je upoznavanju djeda kroz priključivanje partizanima. Riječ je o liku čije su pobude često zamagljene, ali uvijek ukorijenjene u potrebi za sigurnošću koju pružaju politički kolektiv i neprestano referiranje na njegov jezik, parole i figure moći. U ranim epizodama pripovijest često dolazi do ruba komičnosti pa Sulejmen nerijetko postaje figura kojoj se pristupa stand-upovski. Njegove pijanke od mehke šljive, političke fraze, opetovano izmišljeni susreti s Titom i improvizacije pretvaraju prizore u kafansku komediju. Upravo zato taj dio djeluje izrazito zabavno, ponekad čak zabavnije nego što dopušta ozbiljnije suočavanje s djedovom naravi, no ostaje dojam da humor često služi kao sredstvo ublažavanja činjenice da su njegovi izbori i politička samozavaravanja imali posljedice i za ljude koji su morali živjeti uz njega. To dolazi do izražaja u digresijama i autorskim komentarima u kojima pripovjedač relativizira i romantizira vlastitu, pa i djedovu poziciju. 

Piščev odnos prema djedu izrazito je ambivalentan. I to nije slučajno. S jedne ga strane ironizira, prikazuje kao čovjeka sklonog alkoholu, fantaziranju, neradu i političkom samozavaravanju, a s druge mu neprestano priskače u pomoć i opravdava ga. Priznaje mu mane, ali ne dovoljno da bi ih se baš manama trebalo i imenovati. Nepouzdani svjedoci, legende, nedorečena sjećanja i pripovjedačeva stalna relativizacija služe kao obrambeni mehanizmi kojima kao da pokušava rehabilitirati Sulejmena pred svijetom i čitateljem. Čak i kada ne govori istinu, pripovjedač sugerira da to nije pravo laganje nego maštovita interpretacija stvarnosti. Ta obrana daje tekstu emocionalnu toplinu, ali povremeno djeluje i kao manipulacija jer se osjeti namjera izbjegavanja potpunog suočavanja s djedovim karakterom.

Stilski je Agić naročito zanimljiv. Rečenice su čiste; kraće protočne, duže ritmične, s dobrom kontrolom ritma. Često najprije iznosi zaključak ili krajnju posljedicu, a zatim gradi priču koja vodi prema tom zaključku. Time stvara osjećaj da je svaka priča na rubu apsurda ili legende, što pridonosi konstrukciji Sulejmenova mita. Kroz takvu dinamiku autor održava i njegovu opsesiju politikom; na spomen Broza ta fascinacija iznova i iznova prelazi granicu lojalnosti i ulazi u područje religijskog fanatizma i kulta ličnosti, a maršal postaje i ostaje kroz čitavo štivo apsolutna mjera smisla. Iako se takav odnos ponavlja, Agić ga uspijeva održati zanimljivim ocrtavajući tip ljudi koji su izabrali biti izvršitelji i glasnici sveprisutne partijske atmosfere, lokalne mikrokopije velikog vođe.

Pripovijest je vrlo uspješna kada pokazuje kako je nestanak države izvrnuo stvarnost i poništio kolektivni osjećaj svrhe. Djedova uvjerenja i parole postale su besmislene, prije svega bezopasne, nalik onome što je pisac za djecu i mlade Gianni Rodari nazivao fiabe per caduta (bajke nastale padom), pričama koje su nekoć imale ozbiljnu društvenu i propagandnu funkciju, a s vremenom postale folklorne, svedene na anegdote i dječju zabavu. Sulejmenova cjeloživotna retorika postala je predmet seoskog žaljenja pa i sprdnje, a nekadašnja samouvjerenost održala se još jedino kroz odbijanje izlaska iz uloge koju je nastavio igrati.

U romanu se, uglavnom kao prizemljujuća protuteža Sulejmenovoj teatralnosti i ideološkim fantazijama, pojavljuje i njegova supruga Zineta. Međutim, kako se pripovijest približava kraju, njezina prisutnost počinje odvlačiti pažnju s onoga što je knjiga dotad najuspješnije gradila. Sulejmen, koji je čitav život bio opsesivno vezan uz Tita, prikazuje se snažno određen ljubavnim odnosom prema Zineti, premda sam roman za takav zaokret, kojem je posvećeno posljednje poglavlje, ne nudi dovoljno uvjerljivo uporište.

Ipak, ne treba zaboraviti da ta nedosljednost proizlazi iz činjenice da je djed istodobno sudionik i proizvod jedne ideologije. Agić ne piše o komunizmu nego o ljudskoj potrebi da pripada kolektivu i vlastiti život učini važnijim, pa i egzistencijalno sigurnijim, posrednom blizinom moći. Takvi nisu nestali. Promijenile su se samo parole, vođe i simboli kojima služe, dok je potreba da se vlastiti život osmisli blizinom autoritetu ostala gotovo nepromijenjena.

Jasmin Agić, Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena, buybook, 2024., 178 str.