JASNA ŽMAK - DRAMATURGINJA KOJA JE STALA PRED PUBLIKU "Mislim da umjetnici prečesto uopće ne razmišljaju o svojim postupcima. Ta moć koja ih čini posebnim bićima u društvu zapravo je prilično destruktivna i za njih, i za društvo i za publiku"

Za životni je poziv birala kazalište. Točnije, dramaturgiju, koju je diplomirala, posvetila joj se i s vremenom je počela i podučavati na zagrebačkoj Akademiji scenskih umjetnosti (ADU). Gotovo teatarskim spletom okolnosti, događaj koji će ostaviti snažan otisak na njen privatni život dogodio se ipak dok je u kazalištu bila – publika. Gostujući izlazak iz gledališta na scenu predstave MandićStroja prije desetak godina, kada je ispucala metak iz pištolja koji je dobila u ruke, u njenom je uhu trenutno izazvao tinitius - kroničnu smetnju s kojom nije lako naučiti živjeti.

Novim spletom okolnosti, ovog puta ne slučajnim već iskonskim umjetničkim, njezina borba s ovom životnom nedaćom i nemilosrdno kopanje po trenutku kada je ona nastala, prelile su se vrhunsko stvaralaštvo.

Desetogodišnja 'odiseja' započeta jednim pucnjem u konačnici je tako rezultirala jednim od njenih najvećih profesionalnih ostvarenja (za sada!) – autorskom predstavom »this is my truth, tell me yours«, za koju je ovog rujna nagrađena iznimnim priznanjem – Grand Prixom „Mira Trailović“ na 58. beogradskom festivalu Bitef.

Glavni lik priče je rođena Puležanka Jasna Žmak, a put do predstave, otkrila nam je, uključivao je i puno više od same borbe s tinitusom.

Grand Prix "Mira Trailović", 58. Bitef (foto Tanja Drobnjak)

Jasna, čestitke na velikoj nagradi jer, zaista je velika. Ali, moram pitati, je li ti njena veličina od ranije bila poznata?

Da, Bitef je jedan od najvećih festivala, ne samo regionalno nego i šire, naročito zbog svoje duge tradicije - uskoro će mu biti već šezdeseta godina. Tako da i moja generacija po čuvenju zna da je Bitef još nekad davno bio jako važan, poput primjerice Eurokaza u Zagrebu, koji je, međutim, u međuvremenu izgubio taj status. Bitef je pak ostao relevantan i bitan festival, što se vidi i po imenima koja danas na njega dolaze. Ja sam i osobno dosta vezana za njega. Odlazila sam i prije privatno u Beograd i na predstave Bitefa, a i dvije moje predstave koje su na njemu gostovale dobile su special mention, tako da mi Bitef puno znači.

A posebno mi znači da jedna ovakva predstava, koja inače igra, u šali volim reći, 'u podrumu' na Trešnjevci, u kojoj sam ja na sceni sama, koja nema skoro pa nikakvu scenografiju i tehnologiju, pobijedi u konkurenciji ogromnih produkcija poput Comedie-Francaise, selekcije iz Avignona, redatelja kao što je Milo Rau i tako dalje. To je stvarno velika stvar za cijelu nezavisnu scenu da jedna takva predstava dobije ovu nagradu.

Foto Nata Korenovskaia (Bitef)

Redatelji se rado 'penju' na scenu, a i glumci nerijetko posegnu za redateljskim poslom. Dramaturzi pak na daske ne staju često. Daleko od toga da se to ne događa, ali pisac u pravilu ostaje negdje u backstageu i u 'potpalublju'. Ti si odlučila stati na daske. Je li to bilo opterećujuće, pogotovo na ovaj način – ogoljena od početka do kraja, sama u grotlu? Je li ovo uopće prvi put?

Imala sam ranije neke manje uloge, recimo to tako. Igrala sam sebe u jednoj predstavi, a ima i anegdota koju prepričavam u ovoj predstavi, kako sam u jednoj predstavi pokazivala dojke jer su tada Borut i Oliver (redatelji Frljić i Šeparović, op.n.), doslovno tražili nekoga za to.

To je, dakle, bio cijeli casting?

Nije bilo castinga, nitko nije htio to raditi pa su pitali mene (smijeh). Tako da ne, dosad nisam imala nikakvo ozbiljno iskustvo. Ali u Hrvatskoj i Srbiji ima nekoliko dramaturginja koje su stale na scenu. Kolegice, suradnice i prijateljice iz Srbije, Olga Dimitrijević i Maja Pelević, radile su već nekoliko projekata u kojima su i autorice i izvođačice tako da su mi one bile neki putokaz u smislu „evo, može se!“. Na neki su me način one ohrabrile. A, kao što si već spomenula, i redatelji često staju na scenu, glumci režiraju, tako da mislim da je skroz OK i logično da dođe trenutak da i dramaturginje postanu izvođačice.

Foto Sanja Merćep

Birala si scenu. Nije te, recimo, povukla kamera?

Ne, nije. Negdje sam sad pročitala da su me predstavili kao „hrvatsku redateljicu“. Ne mislim da sam redateljica; napravila sam jedan autorski projekt i ne vidim da bih išta drugo mogla režirati,  bilo u kazalištu ili na filmu. Mogu režirati sebe (smijeh). Druge ne. Nemam ono što je potrebno za to.

U neformalnom pozivu publici, kao teme svoje predstave nabrojala si i žene i seks, i Olivera Frljića, i Xanas i Konstraktu. Je li ova predstava onda eksplozija svega toga, ili si, slijedeći jednu nit, sve ove motive uplela u jedinstvenu slagalicu? Je li zaista sve baš toliko bombastično?

Ma ne, predstava nije tako bombastična, nego je poziv malo namjerno 'nabrijan', pa su Xanax, Isus, Konstrakta i Frljić namjerno malo ironijski stavljeni u isti kontekst, ali glavna teme predstave su tinitus, patrijarhat i umjetnička odgovornost. To su tri glavne teme unutar kojih se kreće djelo, koje ja povezujem kroz neko svoje osobno iskustvo. Sve ove druge stvari koje spominjem su teaseri za publiku i imaju svoju ulogu u predstavi, ali nisu toliko bitni faktori.

Foto Marcandrea

Stavila si tinitus u središnje mjesto priče o tome koliko nas umjetnost oblikuje i kako na nas djeluje, u pozitivnom i u negativnom smislu. Ali, tvoj tinitus nije simboličan -on  je stvaran. I nastao je u kazalištu. Ovo je tema o kojoj se ne priča često, ali umjetnost ponekad liječi, a ponekad i oštećuje. Nekada simbolički, nekada mentalno, a nekada i konkretno fizički, kao u ovom slučaju.

Da, taj tinitus je stvaran i postoji snimka predstave na kojoj je nastao, na kojoj se vidi kako pucam i odmah prekrivam uho jer je odmah počelo glasno zujati.

Ti si tada bila u publici?

Tako je! To je bila monodrama u kojoj je izvođač pozivao ljude iz publike da dođu na pozornicu i zajedno s  njim „odigraju“ neke dijelove. Jedna od „uloga“ bilo je pucanje iz pištolja. To je bio MandićStroj. Ja sam tada dobila tinitus i od tada sam željela napraviti predstavu o tome jer mi je taj događaj jako obilježio život i uvjetovao puno promjena. Ali, kada sam krenula raditi na tom projektu i tražiti materijale, pogledala sam snimku i shvatila da su jednako bitne i jednako velike teme u Mandićstroju patrijarhat, seksizam i pozicija i odgovornost umjetnika za svoju publiku. Ja sam dobila tinitus i hiperakuziju, ali druge cure koje su bile na sceni za vrijeme MandićStroja bile su izložene različitim oblicima seksističkog ponašanja. Time se i bavim u svojoj predstavi i seciram sve te situacije njegovog odnosa prema ženama u toj predstavi, kao i generalno njegovog rada vezanog za temu muške masturbacije.

Je li tvoja predstava na kraju barem bila katarzična na način da zaokružiš svoju priču i, najvažnije, je li rad na njoj bio ljekovit?

Ja se generalno bolje nosim s tinitusom jer sam se morala naučiti bolje nositi. A predstava mi je bila puno ljekovitija za odnos sa umjetnošću, jer me puno toga smetalo u smislu kako je umjetničko polje postavljeno, koja je pozicija umjetnika u društvu i kako umjetnička scena funkcionira. Onda sam zapravo kroz ovu predstavu rekla sve te stvari i to mi je najznačajnije – da sam napravila predstavu koja je meni trebala.

Foto Jelena Janković (Bitef)

Postignuta je, dakle, magija dramaturgije - privatna muka preobražena je u sceničnu i gledljivu, pa u  konačnici, i korisnu predstavu.

Da, i ono što mi je važno je da predstava funkcionira i s onima koji su u kazalištu, kao i s ljudima koji su izvan kazališta, koji ne razmišljaju o svemu tome. Ali lijepo mi je da je prepoznata ta pristupačnost predstave, nisam htjela napraviti predstavu samo za ljude sa scene, nego sam htjela da ona komunicira sa svima.

A MandićStroj?

Marko (Mandić, op.n.) je predstavu gledao dvaput i čestitao mi je i na nagradi. Kad je predstavu gledao drugi put, to mi je bilo jako emotivno izvođenje, došao je s redateljem koji je režirao MandićStroj, Bojanom Jablanovcem, i to suočavanje oči u oči je za mene bilo baš izazovno.

Spominješ ih poimence? Svi znaju o kome se radi?

Da, da, vrlo eksplicitno. U cijelom zadnjem dijelu se obraćam Marku, čak ga i 'glumim', i sada sam u predstavu dodala dio u kojem, kada me ljudi pitaju što očekujem od njega, kažem da je meni trebalo 10 godina da shvatim šta se zbivalo u njihovoj predstavi – jer kad sam ju originalno gledala bila mi je super, mačizam sam primijetila tek 10 godina kasnije – tako da ja sada njima dajem deset godina da oni shvate što se zbivalo u mojoj.

Misliš da postoji prava, administrativna odgovornost za umjetnike koji ne znaju procijeniti moguće posljedice? Od štete nanesene riječju, koja i sama može biti razorna i brutalna, do izazivanja opipljivih, fizičkih posljedica?

Imunitet umjetnosti je jako zanimljivo pitanje. Mislim da je bitno da umjetnost bude neki prostor u kojem se mogu raditi stvari koje se inače u stvarnosti ne smiju, ali mislim da to mora imati granicu i time se moja predstava i bavi. Konkretno to znači – ako ti budeš neodgovoran, onda možeš očekivati da će te netko pozvati da preuzmeš odgovornost. Jer mislim da umjetnici prečesto ne uopće ne razmišljaju o svojim postupcima. Zavede ih vlastiti ego i vlastiti status. Mislim da je to užasno pogubno i da je ta moć koja umjetnike čini posebnim bićima u društvu zapravo prilično destruktivna i za njih, i za društvo i za publiku. Mislim da taj dio trebamo dekonstruirati. To mi je možda i najbitniji dio predstave, ta poruka da su i umjetnici ljudi, da su i umjetnici često šupci, pa 'ajmo pričati o tome.

Foto Nata Korenovskaia (Bitef)

Velik dio života posvetila si psihodrami, koja je terapijska disciplina. Koliko su teatar i psihodrama u tvom slučaju povezane? Znam da ne moraju nužno biti.

Ja držim dosta odvojeno te stvari, ali obje su mi jako bitne. Terapija je nešto s čim sam počela davno, još u dvadesetima, pa se onda ponovno vratila tome zbog tinitusa, a na edukaciju sam prvo krenula iz znatiželje, ali onda se jedno nadovezalo na drugo i evo sada radim kao terapeutkinja pod supervizijom, upisala sam i edukaciju za seksualnu terapeutkinju, s obzirom na to da su to teme koje me najviše zanimaju. Tako da, držim ih odvojeno, ali mislim da je terapijski rad jako bitan za moj umjetnički rad i konkretno za ovu predstavu, u smislu nekog samoosnaživanja. Terapija mi je bila bitna da napravim ovu predstavu jer to nije bilo lako. Stati na pozornicu je bio jedan set izazova, ali obraćanje Mandiću, Jablanovcu i umjetničkom polju, sve to je bio dodatni izazov.

A, nakon Bitefa, nagrade i priznanja publike, Jasnu čeka ono najvažnije kada je kazalište u pitanju – nastavak izvođenja predstave. Uskoro s njom gostuje i Rijeci, a potom i u Kranju, a u Zagrebu nastavlja igrati u KunstTeatru.

- Već su sada tu neki pozivi nakon Bitefa i vidjet ćemo još za iduću godinu, ali – predstava živi, kaže Jasna.

Foto N. Žgank

Jasna radi kao dramaturginja, spisateljica, istraživačica i psihodramska savjetodavna psihoterapeutkinja pod supervizijom. Izvanredna je profesorica na odsjeku dramaturgije na ADU . Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je nekoliko knjiga, scenarija te više kritičkih tekstova i kratkih priča, a bila je predsjednica strukovne udruge SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela.