Sve dvojbe o mogućnosti i uopće smislenosti kazališnog oživljavanja Fellinijevog najpoznatijeg filmskog djela, čije su se najsnažnije slike djetinjstva, otkrivanja seksa i smrti otisnule u valjda svačiji mozak srednje i starije generacije, raspršene su na sinoćnjoj premijeri Amarcorda u pulskom kazalištu već u prvoj sceni. Nakon zadnje uslijedile su trominutne ovacije i bisevi.
Ta uvodna snovita scenska slika 'zatočenog' kolektiva koji gori, koliko magična toliko stvarna (sve čestitke na ukupnom radu scenografkinji i kostimografkinji Belen Parra, ali i pulskom dizajneru Dariu Družeti), uz prethodno obraćanje Bisceina (odlična Jelena Lopatić) da "biti odrastao znači imati čiste ruke i nečistu savjest" otvorila je vizualno raskošnu, duhovitu, glumački zahtjevnu 100-minutnu predstavu, vrijednu itekako preporuke za večerašnju i preksutrašnju izvedbu.
foto: INK
Predstava živi za sebe i bez odgledanog filma, no dobro ga je svježe pogledati baš prije odlaska u kazalište, kako bi se vidjela ne samo velika (ne i nepremostiva) razlika između filmskog i kazališnog jezika, već prije svega tehnika i razigrana poetika sjajnog argentinskog redatelja Luciana Delprata. On je uoči premijere, pokazalo se posve opravdano, rekao: "Imamo jednu vrlo, vrlo kazališnu, ne-kinematografsku vrstu predstave, s puno boja, neverbalnih tjelesnih pokreta i vrlo sam sretan zbog toga".
To da Delprato baš voli glumce, vidjelo se u tome koliko se srčano dao sav 14-eročlani glumački tim riječkog HNK-a Ivan pl. Zajc. Uz Jelenu Lopatić, vrijedi izdvojiti Giuseppea Nicodema u ulozi svećenika i Oliveru Baljak u ulozi mame Mirande, a jedine 'zamjerke' su, uz možda mrvu prekarikiranog Tittu (Deni Sanković), sporadična tehnička nerazgovjetnost, pretihe pojedine verbalne dionice (govorimo o zvuku) korektnog Marija Joveva u ulozi odvjetnika, te Jelene Lopatić kada glumi profesoricu matematike. Također, pored silnog karnevalskog šarenila, dojam je da je tema ljubavi, najviše oko lika Gradisce (Tanje Smoje), nekako prebrzo izvedena, bez dovoljne redateljske i glumačke naglašenosti.
Snijeg, a zdesna stiže Edi Čelić koji će izvesti dojmljivu plesnu točku s lepezom od paunovih krila
Taj ozbiljan, nostalgičan, tužan dio predstave najviše je uspio u završnim scenama prilikom opraštanja sina i supruga (u ulozi Aurelia dobar Dean Krivačić) sa smrtno bolesnom majkom Mirandom - na pitanje sina kad su se prvi put poljubili, ona s puno ljubavi odgovara: "Ne znam da l' smo se ikad poljubili, ali je skinuo šešir što nije napravio ni jednoj djevojci".
I Fellinijev film, sjećanje na djetinjstvo u Riminiju, nije imao klasičnu naraciju, a jedna sinoćnja vinjeta, u kojoj Edi Čelić preodjeven u ženu (dojmljive 'ženske' figure u štiklama) pleše s paunovom lepezom također je slastan teatarski kolač.
Da je tijelo bitan element Fellinijevog svijeta, uz prateću grotesku, smijeh, al i nostalgiju, pokazala je sinoć na pulskim kazališnim daskama možda najslavnija scena filma (pritom se ne smije preskočiti čuveni Fellinijev i ne samo njegov scenarist Tonino Guerra) kada mladi Titta, seksualno fiksiran na prodavačicu duhanskih proizvoda, ženu s ogromnim grudima, tvrdi da ima dovoljno snage da ju podigne, što i čini , uzbuđujući prodavačicu (glumi je uvjerljivo Serena Farraiuolo), koja mu na koncu otkriva svoje ogromne grudi. "Cuclaj mali, ćućaj", veli ona, a on s glavom u njenim grudima "Ne mogu disati".
Ova je scena za nešto udaljeniju publiku bitno uvjerljivija
Dionicu u kojoj se također dosta komunicira tijelom (ovdje zavodnički) pohvalno je izvela Aleksandra Stojaković Olenjuk u ulozi Volpine. Publiku je nasmijala scena kada se mentalno uskraćeni ujak (Edi Čelić) penje na stablo s kojeg viče "'Voglio una donna!'" (Želim ženu!). Redateljski postupak otkriva ljubav Luciana Delprata prema lutkama i lutkarstvu, što je još jedna divna kockica u ovom kazališnom mozaiku Amarcorda.
"Svi smo mi povremeno ludi", završava Miranda ovu svevremensku scenu, kao što je svevremenski i aktualan Fellini, posebno kad gledamo, kolikogod karikaturalno prikazan, dolazak fašista i nacista na vlast.
Gradisca ipak pronalazi pravu ljubav
Najbliži dodir filma i predstave, ali i autorski iskorak predstave u odnosu na film (uz iznimno smiješnu i nimalo vulgarnu zajedničku masturbaciju i muškaraca i žena), jest sjajan spoj kostima, plesa, grupnog pokreta i glume Jelene Lopatić ostvarenog u sceni sa sultanom i 30 priležnica.
Zbog takvih uvjerljivih sugestivnih, maštovitih uprizorenja ljudi obožavaju teatar - živ i trenutan, zbog toga jako odgovoran i težak, neponovljiv za razliku od filma, silnih kadrova i naknadne montaže. Ova je scena, uz uvodnu zamrznutu 'goruću' sliku kolektiva (i na samom koncu bolje oko uoči taj detalj postupne materijalizacije ne-pokreta, utjelovljenje slike, uz silan kolorit kostima, ali i jedinstven ples nacista u autentičnim crnim uniformama, doživljajni vrhunac predstave.
Nenametljiva je a tako živa, slojevita glazba Osmana Eyublua, temeljena na vječnoj filmskoj muzici Nina Rote, nadograđena je i povremeno prearanžirana, a ne treba mimoići ni moderniziranu varijantu muzike iz špageti westerna, a ni dva zanosna orijentalna dijela. Posebno vrijedi istaknuti vrhunski rad koreografa Michelea Pastorinija (u suglasju s redateljevim duhovitim rješenjima ), uz impresivnu stiliziranost brojnih uigranih plesnih dijelova i fascinantnih pokreta (recimo detalj invaliditeta svećenika ili tako efektno pomicanje glava lijevo-desno sultanovih izduženih konkubina).
Kad smo kod svećenika, ali i Mirande, ludog ujaka (usput, u filmu iz '73. glumi ga neponovljivo lice Ciccia Ingrassia), pa i djeda (Biljana Lovre), pokazalo se uvjerljivim i potrebnim talijanski jezik, dijalekt i originalni uzvici, doskočice; da ih je više sve bi bilo još bogatije. Usput, što maskom, šminkom, perikom, što izborom lica, glumci su slični glumcima u Fellinijevom filmu.
Ova je predstava ilustrirala i još važnu stvar: dodanu kulturološku vrijednost (ne prve) suradnje Hrvatske i Talijanske drame HNK Ivana pl Zajca Rijeka.
"Nadam se da nećemo razočarati one koji vole ovaj film", kazao je redatelj Delprato uoči premijere. Maestro Fellini može biti miran.
Ovacije cijelom timu - u sredini argentinski redatelj Luciano Delprato (u zelenim hlačama)
