Leonida Kovač: "Užasava me ideja hotela na Lungomaru jer Istra je područje s najvećim brojem viletina s bazenom po broju stanovnika!"

S osvjetljavanjem i jasnim stavovima o lokalnim temama sporne gradnje hotela na Lungomareu, aktualne sječe stabala na Giardinima te uopće zadiranju u javne prostore, Leonida Kovač, Boris Dežulović i Boris Buden, uz moderiranje Andree Matoševića, posljednjih su 15 minuta jednosatnog okruglog stola o povratku, središnjoj temi ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga, posebno zaintrigirali, dirnuli i nasmijali publiku u punom Crvenom salonu Doma HB-a.

Taj lokalni dio otvorila je Leonida Kovač, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica, te profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

-  Odrasla sam na Giardinima. Kad sam prije dvije večeri pogledala s balkona, vidjela sam posječena stabla. Ne pamtim što me više rastužilo od toga. Slušam priču da su stabla posječena jer su opasna za prolaznike. Pogledala sam, ta debla mi se laički čine zdravima. Međutim, nije  postavljeno pitanje jesu li za prolaznike opasne fasade koje se svako malo ruše nekome na glavu, rekla je, uz snažan i dug pljesak publike. Zatim je nastavila o planiranoj gradnji na Lungomareu.

Spomenula je u nastavku da je talijanska premijerka Giorgia Meloni zatražila da joj se obraćate u muškom rodu, 'il presidente' , a ne 'la presidente'. "Taj patrijarhalni princip počiva na imperativu prvobitnog pokoravanja prirode koje slijedom asocijacija i mitoloških mistifikacija poprima atribute ženskosti. I taj patrijarhalni sustav donosi daljnje katastrofe, zvali ih mi kapitalizam ili nekako drugačije"

Nadovezao se novinar, pisac, jedan od suosnivača Feral Tribunea Boris Dežulović, nasmijavši publiku ovim riječima: "Mislim da je u njenom slučaju stvar puno banalnija i praktičnija, složit ćeš  se da je prilično glupo da je žensko predsjednik nečega što se zove Fratelli d'Italia".

U toj završnici s najviše 'šuga', brzo je moderator Andrea Matošević vratio razgovor na lokalnu razinu, pitajući Budena i Dežulovića što oni misle o zadiranju u javni prostor, koji je, veli Matošević, preuzet polu-kriminalnim radnjama 'koje možda i imaju legalitet, ali ne i legitimitet'.

Dežulović je pojasnio u tom kontekstu svoj angažman u uvali Vruje.

- Vruje je zanimljiv javni prostor. Osim što je sam po sebi prekrasan, ima i dodatnu dimenziju. Ta mitološka duboka uvala pod Biokovom je mjesto koje su Hrvati izabrali za mjesto svog zamišljenog dolaska na more.To je ista uvala o kojoj pjeva Pupačić, 'i gledam more gdje se k meni penje'; njegovo rodno mjesto Sline je točno  iznad mog sela,  točno iznad Vruje . Taj javni prostore nije formalno-pravno tek jedna katastarska čestica. To more je pod koncesijom jednog kokošara s čačkalicom u ustima, jednog  seoskog tajkuna iz Žeževice, našeg konkurentnog sela koji hladno uzima i betonira more , s pseudo-historijskim kulama s puškarnicama te na kraju krajeva, preko državne zemlje,(jer to je  formalno pravno teritorij Republike Hrvatske) gradi cestu. Nas nekoliko mještana uspjelo je mobilizirati javnost, kazao je Dežulović, ironično se još jednom zahvalivši predsjedniku Milanoviću i takvoj 'ljevici', koji je, svrstavajući se na stranu kokošara s čačkalicom u ustima uspio podignuti naš problem na državnu razinu, kazao je Dežulović.

"Prvo smo poluvrijeme dobili. Gradnja je stalo, unakazivanje je stalo, a USKOK je ovog ljeta podignulo optužnicu.  Osim što je to javni, naš, moj i tvoj prostor, on je i pozlaćen pozlatom mitologije. Čak ni ta mitologija nije bila preprekom kokošarima s čačkalicom u ustima. Kakve onda šanse ima Lungomare i ostali javni prostori  gdje Hrvati nisu izašli na more. (pljesak publike). Treba se boriti. Mogu vam preporučiti gospodina Milanovića, pomoći će vam, rado. Bez greške, on će stati na stranu kokošara s čačkalicom u ustima, zaključio je 'vječni feralovac'.

Istaknuti filozof, publicist i kulturni kritičar Boris Buden veli da u logici slike  Otona Ivekovića "Dolazak Hrvata na Jadran"  nema mogućnosti odlaska Hrvata s mora.

- Tu nema kraja. Kao u bajci, ovdje su došli Hrvati, sve se mijenja, samo oni ostaju, betonirali ili ne betonirali, oni ostaju. Pomislimo na odlazak. Uz globalno  zagrijavanje tko će ovdje moći živjeti, uz deve, a bez maslina jer neće biti dovoljne vode. Postoji moment kraja priče. Tako ni ovaj jezik neće preživjeti digitalno doba a ponašamo se kao da će sve to postojati u vječnosti. Pozvan sam nedavno da javno govorim o referendumu za Lungomare. Strateški se trebamo pitati hoćemo li našoj djeci ostaviti mogućnosti za život,  za preživljavanje, a drugo, uz koliko  radnih mjesta, kazao je Buden.

- Točka je to preokreta. To je kao kad loptu gurneš uzbrdo pa ti se uvijek vraća, no kad dođeš na vrh i ona krene nizbrdo možeš za njom trčati koliko hoćeš, no nećeš je stići. To je moment kada više nema povratka, Mi uvijek razmišljamo u kategorijama relativnih vječnosti, i to ne samo Hrvati. "Bit će već nešto'. Neće! Možda se sve skrati s atomskim bombama. To je izazov za sve  nas.. Ljudi trebaju stvarno razmišljati u strateškom smislu. Ili će biti radikalna promjena, ili smo gotovi. Ne možemo pričati o promjeni mentaliteta za 7-8 idućih generacija. Ne! Sad se moramo uključiti. Malo se zaboravio pojam revolucija, ali trebalo bi ga se prisjetit, zaključio je Buden, popraćen aplauzom brojnih posjetitelja.