Lora Tomaš: Papir tvoje kože

Piše: Sanela Pliško

Prvi susret s Papirom tvoje kože završio je nakon petnaestak stranica. Početak mi je bio težak; nije mi bilo sasvim jasno tko govori, kome se obraća, kakvi su odnosi među likovima ni što se zapravo dogodilo. Zaključila sam da to nije knjiga za mene. 

Knjigu sam vratila.

Nakon nekoliko mjeseci ponovno sam je ugledala na polici knjižnice. Ostalo je tu nešto nedorečeno; ipak su me kopkale te stranice. Možda me mučila i mala grižnja savjesti što sam tako brzo posustala, možda sam ipak propustila pronaći ljepotu stila, pa sam brže-bolje zaključila da tada jednostavno nisam imala dovoljno koncentracije. Kao što se perifernim vidom može obuhvatiti mutna dužina ovog teksta, drugo je čitanje bilo uspješno; inače ovog osvrta ne bi bilo.

Ponovni početak odmah me podsjetio na ono zbog čega sam prvi put odustala. Međutim, postupnim privikavanjem na sintaksu, arhitekturu i način funkcioniranja teksta počela sam se kretati kroz njegovu viskoznost. Štivo je gusto kao makija: rečenice se granaju, slike nižu jedna uz drugu, ali prolazi su dobro iscrtani. Gustoća diktira brzinu čitanja, no kroz nju se prolazi bez ijedne fizičke ogrebotine. 

U središtu je pripovjedačica koja se obraća ženi koje više nema. Riječ je o majci njezina partnera, žrtvi femicida, čijem se životu u Indiji približava kroz prostore, predmete, ljude, fragmente prošlosti i vlastita zamišljanja. Priya tako postaje konstanta. Hodanje, hrana, bolest, tijelo, stvari i mjesta uvijek vode prema njoj, kao da pripovjedačica vlastito iskustvo mora provjeravati kroz njezinu prisutnost. Ta potreba da joj bude bliska ponekad je gotovo opsesivna. Nasilje kojem je Priya bila izložena zauzima malo prostora u romanu, ali određuje uvjete njezina života. „Uvijek si mu davala drugu priliku. Čak i onda kad si ga sama prijavila policiji, dok je kod kuće čekao ročište, pisala si sucu da si pogriješila.“ Ona ostaje životna, radišna i poduzetna žena, a priča je ne svodi na žrtvu, premda će je na kraju ubiti upravo onaj kojemu pismeno oprašta. 

Roman se dotiče nasilja nad ženama i izvan Priyine priče. Među ostalim, spominje i slučaj Nirbhaye, koja se s prijateljem vraćala iz kina kada ih je u autobusu napala skupina od šest muškaraca. Prijatelja su pretukli, a nju grupno silovali i teško ozlijedili; od posljedica napada umrla je trinaest dana poslije. „Da se nije opirala ostala bi živa [...] uostalom, pokupili su je na ulici, noću, s muškarcem koji joj nije bio muž.“ Roman ovdje zahvaća poznato svakodnevno prosuđivanje: od žene se očekuje da vlastiti život organizira prema mogućnosti nasilja, da ga predvidi i izbjegne, a kad se ono ipak dogodi, smatra se da ga je svojim ponašanjem sama izazvala, pa osuda i krivnja završavaju na žrtvi. Autorica pritom težinu tih iskustava ne koristi kao književni štit. Ne pojačava ih patetikom koja bi sama po sebi trebala jamčiti vrijednost teksta. 

Osjetilnost je važna za način na koji se u romanu oblikuje iskustvo. Koža i tijelo stalno se vraćaju u pokušajima približavanja Priyi. Koža je mjesto dodira, ali istodobno i granica između dvaju tijela; postaje površina na kojoj se ispisuje život žene koja više ne govori. 

Tomaš često spaja ono što je značenjski udaljeno, pronalazeći vezu u formalnoj sličnosti. Iz konkretnog detalja odlazi prema asocijaciji koja mu nije neposredno bliska, a ipak je odmah vidljiva. „Muškarci začešljavaju brkove nadolje u apostrofe ili jednostavne navodnike.“ Drukčiji je primjer opis žene koja je „razuzlana kao jezik bez kristalnih struktura gramatike, sačinjena od elizija i vlastitih idioma, mlatila [...] raznu slamu, inzistirala na sebi“. Kad je mjera pogođena, ništa u rečenici ne preteže. Ponegdje su, međutim, rečenice nabijene znanjem i referencama pa traže još nešto osim koncentriranog čitanja. Uz lingvističke, gramatičke, stilističke, botaničke i medicinske pojmove pojavljuju se reference na slikarstvo, riječi indijskog podrijetla i kulturne pojedinosti bez objašnjenja ili fusnota, pa čitatelj povremeno mora izaći iz knjige i potražiti što nešto znači. 

Kod nekih se knjiga prema kraju osjeti pad discipline. Ovdje toga nema. Pažnja prema rečenici, detalju i slici ne popušta. Toj se dosljednosti može diviti i od nje se umoriti. Papir tvoje kože nije mi drugi put postao jednostavniji. Samo sam ovaj put našla način da mu priđem. Tomaš vjeruje vlastitoj rečenici, a od čitatelja očekuje da je slijedi bez prečaca. I dobro je da je tako. 

Lora Tomaš: Papir tvoje kože, Hena com, 2024., 247 str.