"Ne sudim ono što je ispred mene, već samo promatram. Na sličan način koristim objektiv. I inače sam pasionirani promatrač, a fotografija mi je sredstvo kojim hvatam trenutak. Jako mi je teško postaviti se u poziciju promatrača svog rada", kaže Lucija Višković, uoči otvaranja njene izložbe fotografija
"Ne sudim ono što je ispred mene, već samo promatram. Na sličan način koristim objektiv. I inače sam pasionirani promatrač, a fotografija mi je sredstvo kojim hvatam trenutak. Jako mi je teško postaviti se u poziciju promatrača svog rada", kaže Lucija Višković, uoči otvaranja njene izložbe fotografija
Izložba fotografija pulske autorice Lucije Višković "U prostoru pažnje" otvara se sutra (četvrtak) u 19 sati u pulskoj galeriji Studentski. Radovi prikazuju intimne trenutke svakodnevnice kroz njezinu fotografiju, gdje sport i kreativnost dolaze do izražaja.
Atletika i sport općenito snažno su obilježili njen dosadašnji život. Bila je ogroman talent i ne samo talent, jer iza sebe ima titulu juniorske prvakinje Hrvatske u atletici i brojne medalje.
Lucija Višković (Pula, 2003.) nakon završetka gimnazije, a potom boravka u Americi gdje je studirala psihologiju i bavila se atletikom, vraća se u Hrvatsku i upisuje Studij dizajna i audiovizualnih komunikacija u Puli, koji upravo završava.
U tom kontekstu treba istaknuti da je njena slikovnica - vizualna interpretacija Matoševe čuvene pjesme "Utjeha kose" - ušla prošlog rujna u finale ponajvećeg hrvatskog dizajnerskog festivala Zagreb Design Week, na kojem sudjeluju profesionalni dizajneri i studenti.
Danas se Lucija sportu posvećuje kao trenerica fitnessa i atletike, a fotografijom istražuje stvarnost bez narativa - samo duboki pogled na trenutke koji traju.
Ciklus fotografija hvata svakodnevne prizore gdje se Lucija zadržava, birajući specifične dijelove kroz kadriranje da uđe u intimu svijeta oko sebe. Sport je oblikovao njezinu disciplinu i red, koji se spajaju s potrebom za promatranjem i stvaranjem. Fotografija Lucije Višković simbolizira svjetlo i dubinu njezinih radova.
Uoči otvaranja kratko smo razgovarali s autoricom.
Naslov izložbe "U prostoru pažnje" sugerira usporavanje i fokus. Što za vas znači 'pažnja' u kontekstu fotografije?
Pažnja je ovdje kao pokušaj uživljavanja u trenutku, sada i ovdje. Stanje pune prisutnosti u sadašnjosti. Vežem se za 'mindfulness', za stanje trenutka. Ne sudim ono što je ispred mene, već samo promatram. Na sličan način koristim objektiv, fotoaparat općenito, kojim selektiram određeni pogled.
Sve su fotografije nastale u Portugalu, koji je u tom trenutku (ljeto 2025.) za mene bio posve novo okruženje, zbog čega mi je pažnja bila povećana. I inače sam pasionirani promatrač, a fotografija mi je sredstvo kojim hvatam trenutak. Motivi su različiti, od surfera do starije prodavačice u narodnoj nošnji.
Prevladavaju pejzaži, a u manjem dijelu pokret.
Kad pogledam cijelu zbirku, dosta je ljudi na slikama, koji su često u prolazu, a ponekad siluete.
Svjetlo ima važnu ulogu u vašim fotografijama. Kako ga doživljavate, kao tehnički element ili kao nositelja emocije?
Svjetlo je jako važan dio fotografije jer jako djeluje na atmosferičnost. Svjetlo je tim zanimljivije jer je promjenjivo, čime se i objekt i cijela poetika fotografije mijenja.
Sport je najčešće usmjeren na rezultat, dok se vaša fotografija bavi promatranjem bez "cilja". Je li taj prijelaz bio oslobođenje?
I dalje tražim rezultat u svemu, ali mi je kreativnost drugi, sastavni dio prirode, tim više jer je kreativni proces spontan i nerijetko slučajan, dok je sport više strukturiran planovima.
Studirali ste, iako jedan semestar, psihologiju u Americi, gdje ste i trenirali atletiku. Što je to što vas je odbilo i vratilo nazad u domovinu?
Njihov sam stil života doživjela hladnim, iako su, na površnoj razini, u prvom susretu, komunikativni. Ima, dakako, i pozitivnih stvari koje sam tamo iskusila, posebno kao atletičarka, jer su tamo sjajni uvjeti, za razliku od Hrvatske gdje su dijametralno suprotni.
Što bi voljela da posjetitelji ponesu sa sobom nakon izlaska s izložbe? Osjećaj, pitanja, tišinu?
Meni je jako teško postaviti se u poziciju promatrača svog rada. Po prirodi sam sramežljiva, dosad sam uvijek skrivala sve što sam stvarala i crtala, puštala sam ih samo za svoje oči. Ovo je velik iskorak za mene, da svoje radove pokazujem javnosti. Kreativnost mi prije nije bila prioritet jer je to bio sport. Pored atletike nisam imala ni vremena, a niti energije i fokusa za posvećeno stvaranje.
Podsjetimo, rekonstrukcija će kiosk za novine, barem sudeći prema projektnoj dokumentaciji, pomjerit će nešto dublje u prostor platoa, promijeniti će položaj nadstrešnice autobusnog stajališta i urediti prostor oko velikog stabla na način da on postane svojevrsna zona okupljanja s klupama. Još je jedna zona odmora predviđena nešto dublje u plato
Tijekom današnjeg obilaska susreli smo osnovnoškolce koji se više nisu morali probijati kroz prljavštinu i izmet
"Ja sam išao u rat, bio sam pod granatama, nije mi bilo svejedno", kazao je ovaj inženjer telekomunikacije koji se cijeli život bavi znanošću i filozofijom * Strah se začinje u umu, u našoj nutrini, no strahovima možemo upravljati, možemo ih umanjiti, transformirati i, konačno, nadvladati do te mjere sa nas ne onemogućavaju u našem djelovanju. Kako?
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
