"Moj otac Luciano Delbianco pripadao je Puli svim srcem"

Predstava je plod koprodukcije Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula te Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca iz Rijeke. Dok su završne pripreme za premijeru u punom jeku, Dora je našla vremena za razgovor s nama u kojem se osvrnula i na aktualnu situaciju u Istarskom narodnom kazalištu, dnevno-politička zbivanja, utjecaj pandemije na društvo i pojedinca te dakako na važnu ulogu koju je njezin otac imao u njenom poimanju svijeta radi čega je nakon njegove smrti za nju svijet stao, a počeo rad na tekstu koji će Puljanima biti uprizoren idućeg tjedna.

Vaša knjiga drama “Kad je stao svijet” sadrži pet drama koje su izvođene u raznim kazalištima. Melankolična komedija “Kad je stao svijet” iz 2016. jedna je od njih, a donosi niz neobičnih likova i bizarnih situacija. Kako je tekao proces njena nastanka?

Ona je nastala nakon smrti mog tate. Umro je naglo i brzo, od teške bolesti, nismo se stigli ni oprostiti. Toliko razgovora nismo vodili, a sve te neizgovorene riječi ostale su negdje u meni. Trebalo je procesuirati svu tu tugu i ljutnju, to mi je bio direktan motiv za pisanje priče o nenadoknadivosti gubitka. Tada, nakon njegove smrti, često su mi govorili kako život ide dalje. To mi se činilo, ne samo prenaglo, nego i netočno. Vaš svijet nakon gubitka nekog tako bliskog, nikada neće biti isti. Može se, naravno, izgraditi novi svijet na temeljima staroga, ali za to treba vremena. Ne nastaju svjetovi preko noći. I tako me zanimalo istražiti na koje se sve načine poremeti ravnoteža svijeta, odlaskom „samo“ jednog čovjeka. 

Možemo li nakratko zastati na samoj fabuli? Dakle, smrt jednog čovjeka koja je “trebala biti” tek jedna obiteljska tragedija, poprimila je razmjere svjetske krize…

Da, sve se bazira na poznatom leptirovom efektu, odnosno - neka sasvim malena i jedva značajna stvar poremeti funkcioniranje cjelokupnog svijeta. Danas smo, nažalost, svjedoci da je tako nešto, ne samo moguće, nego i dio svih naših trenutnih iskustava. Dok sam ovo pisala, nije bilo narativa o smrtonosnim virusima, sve se činilo kao igra i pomak u nešto maštovito, dramsko, što nam se u stvarnosti ne može dogoditi. Fabula započinje smrću člana obitelji, oca dvojice braće koji su naši protagonisti. Oni zatim otkrivaju da je sve ono što znaju o njemu malo i netočno, a njihove živote zahvaća politički i medijski senzacionalizam. Ništa ne prodaje novine kao smrt i strah od smrti. To su temelji od kojih je sazdan senzacionalizam i tog se ogromnog profita koji takva kultura straha donosi, nitko nije spreman odreći. Zato je izuzetno važno izboriti se za svoju slobodu, za svoja intimna polja u kojima možemo živjeti opušteno i sačuvati našu intimu od tih utjecaja koliko god možemo. 

Foto: PIXSELL/Davorin Višnjić

Među likovima ima veleposlanika, političara, ministara i uopće podosta visokih dužnosnika, ali i novinara. Kako doživljavate dnevno-politička zbivanja u svijetu politike i medija u Hrvatskoj i u kojoj vas mjeri inspiriraju ili pogađaju?

Zanimalo me pisati o hijerarhiji koja je, samo naizgled, piramida važnih pojedinaca. U biti, nitko nikad nije toliko velik i značajan, da ne bi postojao netko značajniji. Zato je borba za moć opasan teren jer uvijek naiđe netko moćniji. Ono gdje možemo ulagati su horizontalni odnosi, ravnopravni i oni u kojima nema zloupotrebe bilo koje vrste.  

Politiku pratim na razini čitanja vijesti, ništa detaljnije od toga. Ono što me više zanima su duboki i zajednički mehanizmi koji prožimaju sva društva, bez obzira na ovu ili onu vlast. Zanima me osobna odgovornost pojedinca, načini na koje se netko nosi s izdajom od strane bližnjih te hrabrost koja je ponekad potrebna da biste se ustali iz kreveta i proživjeli dan svog života. Voljela bih pisati o ljudima koji se boje, koji nemaju odgovor na sve, koji ostavljaju prostor sumnje i bore se za pronalazak nekih još nenapisanih odgovora. 

Realizam s komedijskim pristupom koji nerijetko završava u groteski, a što i tematizirate, zapravo i jest naša zbilja. Zar ne?

Slažem se. I kakav god odmak i zaokret da ugradite u priču, život će uvijek biti tri koraka ispred svakog zapleta. Satire i groteske koje živimo jednostavno je nemoguće nadmašiti u dramskom rukopisu. Ono što, međutim, možemo ponuditi je kazališni doživljaj, susret s prepoznatljivim situacijama i živim ljudima na sceni. Svaka predstava koja vas na ovaj ili onaj način dotakne, vrijedna je gledanja. To je onda iskustvena priča, zaobilazi sve ono mentalno i ugrađuje se u vas na nekom dubljem nivou. Zato je nemoguće kvalitetno živjeti bez kazališta, filmova, glazbe, putovanja ili jednostavnih šetnji uz more. 

Jesu li laži uistinu ono što nam, među ostalim, olakšava život u kriznim vremenima?

Ako nekada ne kažemo baš sve informacije jer bi drugu osobu mogle povrijediti, a nikakvu korist ne bi od toga imali, onda mi je takvo uskraćivanje cijele istine prihvatljivo. Inače, ne vjerujem da laž može opstati niti donijeti išta dobroga. Čak i ako ne znate da je neki odnos ili situacija lažna, na nesvjesnom nivou to osjećate i prije ili kasnije, takva će veza propasti. Meni je najzanimljivije analizirati kako to da ljudi lažu sami sebe i u kojim sve to prilikama tome pribjegnemo. Koje su to naše slijepe pjege i na koji ih način kroz život razotkrivamo. Yalom, kojeg obožavam, rekao je kako svatko od nas mora odlučiti koliko je istine spreman podnijeti. Ta mi se misao čini istinita i itekako točna. 

Foto: PIXSELL/Davorin Višnjić

Postoje dvije cjeline u ovoj drami; jedna se odnosi na sferu intimnog, a druga na društveni, odnosno, politički nivo koji se na intimne događaje nadoveže, nakalemi se na njih kao korov. Tako da, u ovom privatnom dijelu likovi lažu sebe i druge da bi mogli preživjeti tjeskobu svakodnevice i svojih osobnih praznina, dok ovi drugi u političkom dijelu lažu isključivo u svrhu osobnog probitka i koristi. U tom smislu, bliže su mi laži ovih prvih - one su svojevrsna borba za opstanak, dok su ove potonje čista obijest i nekontrolirana ambicija. 

Koje su sve, prema vašem mišljenju, anomalije našeg društva dodatno potencirane u vremenima koronakrize?

Strah i sveopća preopterećenost informacijama kroz ovako dugi period doveli su svakog od nas pojedinačno, kao i cjelokupno društvo, u stanje ekstremnog stresa. To će imati ozbiljne i dugoročne posljedice. Svatko se nosi s time ovisno o svojim kapacitetima, ali kroz vrijeme, svima se nagriza psihički imunitet i to je realna i velika opasnost kojom ćemo se morati pozabaviti. Ono čemu već sad svjedočimo jesu polarizacija društva, proizvodnja katastrofičnih scenarija, govori mržnje te manipulacije u svrhu ovih ili onih interesa. Najtužnije je iskustvo pandemije da je blizina drugog čovjeka potencijalno opasna i žao mi je mladih ljudi koji su bili osuđeni na otuđenost te socijalnu deprivaciju. Dužni smo im, kao društvo, i veliko je pitanje kako će oni to naplatiti?

Što mislite, hoćemo li, nakon svega, postati bezdušni?

Nećemo, ne vjerujem u to. Odnosno, oni bezdušni će postati još bezdušniji, a ovi s dušom, da se tako izrazim, otvorit će se dodatno prema empatiji i razvoju nekih novih pozitivnih iskustava. Nije lako iskorijeniti ljudskost i sve kvalitete koju humanost nosi. Na kraju se ipak većina nas okreće nečemu lijepome; uživanju u prirodi, prijateljstvu, ljubavi, umjetnosti... Svako se ludilo nakon nekog vremena ispuca, isprazni se taj bazen agresije i okrećemo se nečemu konstruktivnijem. Nakon svih padova, uvijek se na ruševinama grade novi svjetovi. U nama i oko nas.

Foto: INK, s probe za predstavu "Kad je stao svijet"

Vratimo se predstavi “Kad je stao svijet”, a koju upravo postavljaju riječki HNK-a i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula. U kojoj ste fazi priprema za premijeru koja igra u Puli 16. veljače?

Priprema predstave je u svojoj završnoj fazi, svi rade na projektu od jutra do mraka. Ja ću se pridružiti ekipi ovog vikenda jer me korona, koju smo svi redom imali kod kuće, omela u tome da ranije posjetim probe. Prisustvovala sam čitaćim probama, a prije toga sam u dogovoru s Vitom Tauferom i producentima prilagodila tekst upravo ovom ansamblu. Prema svim kriterijima i očekivanjima, ovo je za mene bilo jedno uzbudljivo i nezaboravno iskustvo, ono zbog kojeg se sva muka koju iskusite u procesu pisanja i svim potragama do pozornice – na kraju isplati. 

Kako to da ste za prvu premijeru odabrali upravo Pulu, a onda tek deset dana kasnije predstava igra u HNK-a Ivana plemenitog Zajca u Rijeci?

To je bio interni dogovor između te dvije kazališne kuće, nisam imala ništa s tom odlukom, ali Pula je moj rodni grad i izuzetno sam sretna da je redoslijed ispao upravo ovakav. Nadam se da će predstava, uz ovako izvrstan ansambl, igrati dugo na obje scene te da će je ljudi u Puli i Rijeci imati prilike vidjeti. 

Foto: INK

Autorski tim još čine scenograf Dalibor Laginja, oblikovatelj svjetla je Dario Družeta, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, autor glazbe je Mate Matišić, video projekcije potpisuje Ivan Marušić Klif. Radi se redom o renomiranim stručnjacima u svom području i ne mogu drugo nego osjećati poštovanje i zahvalnost na upravo ovakvoj ekipi. Glumački ansambl čine: Mario Jovev, Dean Krivačić, Irena Tereza Prpić, Romina Tonković, Deni Sanković, Olivera Baljak, Nika Ivančić, Aleksandar Cvjetković i Sven Šestak. Ovo je kombinacija etabliranih i iskusnih glumačkih imena te mladih snaga, a svi su zajedno pristupili radu energično i entuzijastično te se zbilja veselim vidjeti rezultat svega toga. 

Foto: Privatna arhiva

Nagrade su uzbudljive i ugodne, kao i putovanja, premijere i svaki put kad vaša drama ili scenarij pronađu svoj put i zažive na neki način. Naličje svega toga su mjeseci pisanja, mnoštvo odbijanja i klackanja s besmislom - pronalaženje motivacije u trenutku kada ništa ne izgleda izvjesno. To su dva bitno različita aspekta mog posla. Ona se izmjenjuju i mislim da sam s godinama naučila živjeti u malo većem balansu kroz te uspone i padove. 

Kako doživljavate pomalo kaotičnu situaciju koja se događa upravo u Istarskom narodnom kazalištu uslijed poništenja nedavnog natječaja za ravnatelja/ravnateljicu?

Ne znam mnogo o tome. Odnosno, ne znam zašto je poništen natječaj i koja je pozadina cijele te priče. Nažalost, u današnje je vrijeme teže povjerovati u pravednost i red, nego u kaos i namještene natječaje. Nadam se da nije nešto tako u pitanju i da će priča imati sretan epilog. Na kraju krajeva, ništa što je sazdano na lošim temeljima ne traje dugo, tako da, na ovaj ili onaj način, kvaliteta ipak ispliva, u to sam sigurna. 

Luciano i Dora Delbianco, privatna arhiva

Da, to me duboko dirnulo i razveselilo. Nešto tako lijepo i važno, posveta koja se događa na inicijativu njegovih kolega i prijatelja, nakon toliko godina, dokaz je da je ostavio trag u svom životu. Ne samo na nas bližnje, već i na širu zajednicu. Bilo mu je važno živjeti u Puli i pripadao je svim srcem tom gradu i ovoj sredini. Uvijek je govorio da osjeća kako bi živio duže da može živjeti pokraj mora. To da će ovaj dio rive nositi njegovo ime, a sve u blizini mjesta gdje je rođen, kao i onih ureda u kojima je desetljećima radio, zatvara krug na toliko simboličnih razina. Ne možemo drugo nego biti ponosi i ispunjeni ovim prekrasnim događajem.  

buduća riva Luciana Delbianca, Foto: Manuel Angelini

Naravno, jako se veselim tome. Toga bi dana napunio 68 godina. Bit će to prilika da ga se prisjetimo u toj svečanosti, na jednom od najljepših mjesta u Puli. Doći će njegovi prijatelji, moja mama Valnea, moja djeca Irma i Lucijan, suprug Radovan i ja te moj brat Ivan sa suprugom Biljanom i njihovom kćeri Gretom. Bio bi ponosni djed troje unučadi, ali je, nažalost, stigao upoznati samo Irmu. Imali su lijep odnos i često razgovaramo o njemu. Tata je veliki dio našeg svakodnevnog života i uspomena, a činjenica da će se tako prekrasno mjesto u Puli nazvati njegovim imenom, ispunjava nas ponosom i zahvalnošću.