Monika Brščić u Vodnjanu otkrivala tajne tradicionalne bumbarske frizure: U Palaču Bettica došlo se počešljati 50 žena i djevojaka, a nekada se kosa učvršćivala vodom sa šećerom

U danima kada je Vodnjan živio u znaku 24. Međunarodnog festivala folklora Leron, dio programa vratio je u središte pozornosti jedan od najupečatljivijih elemenata ženske tradicijske baštine ovog grada – karakterističnu bumbarsku frizuru.

U Palači Bettica Monika Brščić (inače među utemeljiteljima festivala Leron), Dalila Antolović i Alan Castelicchio organizirali su poseban događaj, i to u dva navrata, u nedjelju ujutro i u kasno popodne.

Monika Brščić

Dakle, Monika Bršćić, uz pomoć gospođe Mirelle Dorliguzzo koja je već desteljećima “glavna frizerka” ženskog dijela folklora Zajednice Talijana iz Vodnjanja – a tu su bile i Elena Lupieri, Moira Lajić, Vanessa Lajić i Gloria Vale  – pokazivala je kako se izrađuje složena frizura kakvu su nekada Vodnjanke nosile u svakodnevnom životu, a danas se može vidjeti ponajprije uz tradicionalnu nošnju i u folklornim nastupima.

Interes je bio velik. Pedesetak žena i djevojaka iz Vodnjana, Pule, drugih dijelova Hrvatske i Italije došlo je kako bi im se napravila vodnjanska frizura, pa se ono što danas poznajemo uglavnom kao dio folklora nakratko ponovno vratilo među žene različitih generacija.

A riječ je o mnogo više od obične punđe čiji je izvorni naziv cupito.

Karakteristična frizura Vodnjanki stara je nekoliko stoljeća. O njoj su pisali i istraživači istarske prošlosti, među njima Domenico Rismondo u knjizi „Dignano d'Istria nei ricordi“ i M. Tamaro u djelu „Città e castella dell'Istria“. Stare fotografije i svjedočanstva pokazuju da ono što danas rade članice folklornih skupina nije naknadno osmišljena folklorna stilizacija, već nastavak načina češljanja koji je nekoć bio dio svakodnevice.

Posljednje temeljito istraživanje ove karakteristične vodnjanske frizure provela je Anita Forlani, učiteljica u talijanskom odjelu Osnovne škole Vodnjan, dugogodišnja čuvarica vodnjanske kulturne i etnografske baštine te jedna od utemeljiteljica folklorne i povijesne grupe Zajednice Talijana Vodnjan. Forlani je postupak izrade frizure dokumentirala do najsitnijih detalja, oslanjajući se na stare fotografije, sačuvana svjedočanstva i znanje starijih Vodnjanki, upravo s namjerom da ono što je nekada bilo dio svakodnevnog života ne nestane zajedno s generacijama žena koje su se tako češljale.

Koliko se tradicija dugo održala možda najbolje pokazuje podatak da su još sredinom 20. stoljeća u Vodnjanu živjele starije žene koje su svakodnevno nosile tradicionalnu odjeću i jednako tako tradicionalno uređivale kosu. Sačuvano je i svjedočanstvo unuke jedne Vodnjanke koja se prisjećala kako je njezina baka i u dubokoj starosti inzistirala da uvijek bude uredno počešljana te bi nakon češljanja na staklu kuhinjskih vrata provjeravala jesu li joj valovi na pravome mjestu.

Izrada takve frizure prilično je zahtjevna. Kosa se najprije pažljivo raščešlja i podijeli dvostrukim križnim razdjeljkom na četiri dijela. Stražnji dijelovi vežu se tamnom vrpcom, odnosno „cordèlom“, a potom se kosa plete u čvrste pletenice. Nekada za to nije nedostajalo materijala: Vodnjanke su u pravilu imale dugu kosu.

Pletenice se potom skupljaju u karakterističnu punđu na zatiljku, zvanu „cupìto“ ili „copéto“, koja mora biti vrlo čvrsto pričvršćena ukosnicama jer kasnije nosi i težinu ukrasnih igala.

Posebno su dojmljivi valovi uz čelo i sljepoočnice. Prednji dio kose oblikuje se u takozvane „cape” (“školjke”), obično četiri, a preostala se kosa iza uha spaja i pričvršćuje ispod punđe. Taj se dio zove “bisso” (muški rod od “bissa” što na taliiajnskom znači zmija). Danas posao olakšava lak za kosu, no nekada su Vodnjanke za učvršćivanje koristile ono što su imale pri ruci – sapun za pranje rublja i vrlo zaslađenu vodu. Tako uređena kosa trebala je ostati postojana što dulje.

Kada bi se frizura dovršila, slijedio je njezin možda najupečatljiviji dio – „banda“, skup srebrnih ukrasa za glavu. U središte punđe stavljala se filigranski izrađena „pianeta“, a u pletenicu desetak do dvanaest srebrnih igala. Tu su još „pianetòla“, cvjetni „trémoli“, „spadìn“ i „curarìce“. Uz njih su se nosile i velike zlatne naušnice s tri viseća zvončića, zvane „pìroli“.

Ti ukrasi nisu bili tek folklorna dekoracija. Srebrni ukrasi za kosu i zlato tradicionalno su činili dio ženskog miraza i bili su popisivani u bračnim ugovorima.

Zanimljivo je i koliko je dugo izgled frizure ostao gotovo nepromijenjen. Sačuvane fotografije žena koje su 1908. godine u pulskoj Areni sudjelovale u izvedbi Smareglijinih „Istarskih svatova“ pokazuju frizure praktički jednake onima koje su se nastavile izrađivati u vodnjanskom folkloru.

Upravo je zato događanje u Palači Bettica bilo više od demonstracije stare tehnike češljanja. Dok su se u Vodnjanu tijekom Lerona na pozornici susretale folklorne skupine iz različitih zemalja, ovdje se moglo iz neposredne blizine vidjeti koliko je vremena, znanja i preciznosti potrebno za očuvanje samo jednog detalja lokalne tradicije.

Nekada svakodnevica vodnjanskih žena, danas dio folklorne baštine – „cape“, „copéto“, srebrne igle i ukrasi ponovno su, barem na jedan dan, izašli iz starih fotografija i etnografskih zapisa.

Zanimljivu povijesnu paralelu vodnjanskoj frizuri nalazimo i mnogo dalje u prošlosti, sve do rimskog razdoblja. U materijalima o vodnjanskoj tradicijskoj frizuri kao njezin se svojevrsni prethodnik navodi portret Faustine Mlađe (Faustina Minor), rimska skulptura iz 2. stoljeća poslije Krista.

Riječ je o portretu kćeri cara Antonina Pija i buduće supruge Marka Aurelija. Mramorna glava prikazuje Faustinu Mlađu u dobi od približno 15 godina, a povezuje se s razdobljem njezine udaje za Marka Aurelija ili dobivanjem naslova Auguste. Sama skulptura sastavljena je od dvaju dijelova različitog podrijetla: glava je isklesana u mramoru i smatra se antičkim djelom iz antoninskog razdoblja, dok je poprsje izrađeno od alabastera i potječe iz novijeg vremena.

Posebno je zanimljiva upravo frizura Faustine Mlađe, čiji način oblikovanja kose pokazuje uočljive sličnosti s karakterističnom vodnjanskom ženskom frizurom. To, naravno, samo po sebi nije dokaz izravnog kontinuiteta od rimskog doba do današnjih Vodnjanki, ali otvara zanimljivu usporedbu i pokazuje koliko duboko u europsku povijest sežu pojedini načini oblikovanja i ukrašavanja ženske kose.

Tako se priča koja je ovih dana u Palači Bettica započela češljem, pletenicama i vještim rukama vodnjanskih žena simbolično proteže kroz stoljeća – od današnjeg folklora i fotografija njihovih prabaka pa sve do ženskog portreta nastalog u Rimskom Carstvu prije gotovo dvije tisuće godina.