"Nevini smo jer smo ih morali ubiti"

Susan (Olivia Colman) i Christopher (David Thewlis) Edwards britanski su bračni par koji je 2014. godine osuđen na minimalno 25 godina robije za ubojstvo Susaninih roditelja.

Na slučaju se počelo raditi kad su leševi tijela iskopani iz rupe dvorišta kuće Susaninih roditelja u Mansfieldu. Zločin nije otkriven više od desetljeća jer su Edwardsovi svo vrijeme ‘održavali’ roditelje živima kroz kontakte pismima, čestitkama i potvrdama raznim službama, no nikad osobne.

Glumica Olivia Colman

Na kraju prva tri nastavka vidimo isječke iz medija o stvarnom slučaju, prema kojem su Sinclair i  Sharpe napisali scenarij. Serija se uz rekonstrukciju događaja iz prošlosti, pretežito bavi karakterima i psihološkim stanjima Susan i Christophera; pokušavajući time objasniti teški zločin kojeg je par učinio.

Začudan bračni par

Odnos Edwardsovih postavljen je u neobičnim okvirima o kojima, što više saznajemo, sve nam je čudniji. Izvrstan je balans između Susanine mentalne poremećenosti, patologije njezinog odnosa s roditeljima te svakodnevice bračnog para nakon nemilog događaja.

Fascinantna je količina tolerancije ludila između Susan i Christopera te nježna podrška koju jedno drugome pritom daju. Snaga ljubavi i privrženost ovog naizgled blago namjernog para prikazana je kroz brutalan čin kojom su je zapečatili.

Glumac David Thewlis

Svoj ostanak zajedno nakon toga te međusobnu skrb jedno o drugome sveli su na preživljavanje, ugođavanje, održavanje tajne - tajnom i roditelja fiktivno živim te brigu za mentalnu stabilnost jedno o drugome.

Moj je život tada prestao biti važan. Chris

Zanimljiva je njihova strast prema filmu kojom zapravo bježe iz svoje savjesti u magijski svijet junaka. Inferiornog Christophera, posve predanog spasenju svoje, kako on često naglašava, osjetljive supruge, pokretom, gestama i mimikom David Thewlis je izvrsno iznio, jer Susan tvrdi da se osjeća sigurno jedino s njime.

Njezin input moćnih i dominantnih alfa muškaraca njemu, za što je on čak i brani pred policijskim službenicima je genijalan. Ozbiljnost policije i njihov formalan pristup slučaju dok se u sljedećem trenu već doimaju poput klaunova, omekšava i približava priču gledateljima.

‘Ne, nisam ranjiva. Slomljena sam.’  Susan

Izuzetno kompleksan narativ, amalgam sjećanja, imaginacije i surealnih prikaza svijesti i percepcije mentalno nestabilne osobe. Nešto između crne komedije, krimi serije i performansa, s jakom dozom rekonstrukcije događaja i karaktera, vrlo eksperimentalno.

Crno bijeli koncept prisjećanja događaja prije 15 godina, a i ostalih, zaokružen je vrhunskom izvedbom i Olivije Colman i Davida Thewlisa. Neke su scene pak snimljene na kazališnim kulisama, s izražajnim koloritom i u različitim atmosferama.

Početak prve epizode, kao i kraj posljednje, u kojima vidimo situacije prije akcije na dva potpuno različita seta, stvara i dojam filma u filmu.

Bizarna crno komedijska krimi serija

Pitanje je koliko su emocije stvarne i prijemčive u idiosinkratskom realitetu. No, radi se o izuzetno bolnom događaju koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, stoga mu je bizarnost bliska, te je logičan odabir u vizualnom. Bizarnost je ključna i kao dramski element kako bi približila karaktere gledatelju i objasnila uvrnutost ove priče.

Definitivno je pristup obradi ove kriminalističke teme kao i finalni koncept serije, vrlo jedinstven i pažljivo osmišljen.

Može se učiniti da autori katkad dobivaju na vremenu, kao da zadržavaju filmsko vrijeme. Za ovako složene karaktere, posebno Susaninu traumu iz djetinjstva koju Colman kroz svoj dramski izričaj izvrsno postepeno razotkriva, potrebno je puno vremena.

Stoga se može zaključiti da se razblaživanjem, bolje rečeno vremenskim propuštanjem daje gledatelju prostora da probavi sve gadosti i tjeskobu koje ova bizarna crno komedijska krimi serija sadrži.