NORA VERDE Pravi život

Piše: Sanela Pliško

Pravi život roman je o odrastanju u Splitu od kraja osamdesetih do početka rata, a prati Nelu od završnih razreda osnovne škole do punoljetnosti. Kroz njezinu priču progovaraju i iskustva djece koju okolina zbog imovinskog stanja, obiteljskih odnosa, izgleda ili seksualnosti gura, počesto i šutira, na marginu. 

Nela sa samohranom majkom živi u skučenom podstanarskom stanu, okružena dobrostojećim obiteljima. Razlike u materijalnim mogućnostima vidljive su na svakom koraku. Dok majka mnogo radi i pažljivo raspolaže novcem, njihovi susjedi o mnogim troškovima ne moraju ni razmišljati. U takvim okolnostima Nelina želja za vlastitom sobom, a poslije i stanom, dobiva značenje koje nadilazi pitanje stanovanja. Riječ je o potrebi za privatnošću, sigurnošću, samostalnošću i osjećajem da negdje doista pripada. Nela bezrezervno vjeruje Jugoslaviji, pa tako i ustavnu odredbu o stanovanju tumači kao jamstvo da će jednog dana imati vlastiti stan. Ne pada joj na pamet da bi država mogla obećati nešto što neće ispuniti. Ipak, stvarnost već otkriva pukotine u toj slici pravednog društva; do stanova lakše dolaze oni koji imaju veze, a ne nužno oni kojima su najpotrebniji. Nelina vjera u zemlju kojoj pripada još je čvrsta, premda se već naziru razlozi da u nju posumnja. 

Jedna od važnijih tema odnos je prema različitosti, osobito prema tijelu, izgledu i ponašanju koji odstupaju od očekivanja okoline. Kroz podsmijeh i pogrdne oznake kojima je Nela izložena, knjiga pokazuje koliko se rano usvajaju predodžbe o tome kako bi djevojčica trebala izgledati, ponašati se i u koga bi se trebala zaljubljivati. Nelu, međutim, privlače djevojke. Očekivanja od kojih odudara nisu prisutna samo među vršnjacima. Čak i majci, koja je neizmjerno voli, u jednom trenutku izleti: „Moraš uvik biti posebna i zajebavati.” Ta rečenica daje naslutiti da ni njoj, unatoč ljubavi prema kćeri, nije uvijek lako nositi se s Nelinom upornošću i potrebom da bude svoja. Zato posebno značenje dobiva alternativna glazbena scena, koja okuplja mlade što se izgledom i interesima izdvajaju od većine. Za odbačene takvo je društvo više od prilike za druženje jer pruža mogućnost pripadanja bez stalnog opravdavanja. Sličnu, ali intimniju ulogu imaju knjige, koje Neli služe kao utočište i način razumijevanja svijeta. Premda roman prikazuje važnost književnosti u njezinu odrastanju, katkad se stječe dojam da previše naglašava njezine kulturne interese. Tome se pridružuje i stanovita idealizacija lika, čije su prosudbe često toliko dosljedno ispravne da ostaje malo mjesta za dječje zablude i proturječja. 

Pravi život ima i vrijednost svjedočanstva o jednom vremenu. Okupljališta, glazba, časopisi i odnosi među različitim skupinama mladih oživljavaju Split s kraja osamdesetih. Po strukturi je knjiga bliža dnevničkom zapisu nego sustavnoj kronici, pa se i slika grada gradi iz prizora koji su pripovjedačici ostali u sjećanju. Takav pogled na prošlost zahvaća i početak devedesetih, kada politički preokreti, raspad Jugoslavije i rat prodiru u svakodnevicu. Time priča o odrastanju postaje i generacijski zapis o nestajanju svijeta u kojem je ono započelo. 

Roman je podijeljen u nekoliko cjelina, no vremenski i sadržajni odmaci ne otežavaju čitanje. Rečenice su jasne i konkretne, a razgovorni jezik daje tekstu neposrednost. Česte poštapalice i ponavljanje istih izraza prirodan su dio govora mladih, čiji se razgovori često oslanjaju na ograničen skup riječi i fraza. Manju zamjerku imam na sličan tijek pojedinih epizoda. Nakon neke teškoće, strepnje ili nesigurnosti slijedi Nelino preispitivanje, a priča se zatim ponovno okreće školi, majci, novcu, prijateljstvima, čitanju i glazbi. Napetost raste i stvara očekivanje da će se dogoditi nešto važno, ali se zatim stiša bez izraženije kulminacije. 

Epilog zaokružuje roman obraćanjem odrasle Nele svojoj mlađoj verziji. U njemu se izmjenjuju nježnost, gorčina i svijest o svemu što će vrijeme promijeniti. Neke se želje neće ostvariti, a neke će stvari koje su joj bile važne nepovratno nestati. „Prestani živjeti u kući bez krova. Nije uzbudljivo, opasno je. To je samo ruševina, sanjalište.” Ipak, u tom završetku ima utjehe i nade. Kao da nas podsjeća da si treba dati vremena, osobito kada se čini da smo zapeli u životnoj situaciji iz koje ne vidimo izlaz. Neće se sve odviti onako kako smo zamišljali, ali to ne znači da nas ne čeka i nešto dobro. Treba se držati života.

Nora Verde, Pravi život, Oceanmore, 2026., 344 str.