Od „Batane” do autorske pjesme: Ricky Bosazzi sjajno predstavio svoje glazbeno putovanje

Oni koji malo bolje poznaju Rovinj, ili im pak nije stran svijet glazbe unutar talijanske nacionalne zajednice u Istri i na Kvarneru, ime Riccarda Bosazzija poznaju i cijene već desetljećima. Glazbenik, skladatelj, autor aranžmana, pjevač koji čiji se glazbeni interesi kreču  od tradicijske rovinjske glazbe do autorske pjesme, za sobom ima dugu karijeru čija je vrijednost priznata 2025. godine, kada mu je dodijeljena Medalja Grada Rovinja za postignute rezultate i posebne uspjehe na području kulture.

Rođen u Rovinju 1954., već početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Bosazzi pristupa Umjetničko-kulturnom društvu „Marco Garbin” Zajednice Talijana Rovinja gdje pjeva u zboru, svira kontrabas i počinje proučavati rovinjsku tradicijsku pjesmu. U sljedećem desetljeću, kao kulturni animator ZT Rovinja, širi svoje interese na folklor i kazalište, potpisujući režiju nekoliko predstava.

No njegova je prava strast glazba. Godine 1983., također u okviru ZT Rovinja, osniva sastav „The Quartet”, ali će folklorni sastav „Batana”, čiji je suosnivač bio 1991., donijeti Rickyju Bosazziju, nastupajući i u tradicionalnoj mornarskoj odjeći, s karakterističnim pokrivalom za glavu i crvenim rupcem oko vrata, prepoznatljivost, nizom koncerata na raznim karakterističnim mjestima Rovinja, od Velikog mola do poluskrivenog trgića Poljana na brijegu. Sastav „Batana” nastupat će više od trideset godina, sve do 2022., no već je 2006. Bosazzi osnovao „Ricky Bosazzi Quintet” (aktivan do 2018.), u kojem je sudjelovao i Sergio Preden Gato, jedan od najpoznatijih rovinjskih pjevača.

foto: ZT Rovinj

Godine 2015. Riccardo Bosazzi jedan je od suosnivača Kulturno-umjetničke udruge „Giusto Curto”, postavši njezin dopredsjednik i umjetnički ravnatelj, kao i glazbeni mentor etno-vokalne skupine „I canturi” i sastava „Contrada Band”, koji je kasnije promijenio ime u „Trio contrada”.

Pokretanjem, 2013. godine, festivala pjesme „Dimela cantando” u sklopu Festivala istroveneta, ali i smotre pjesama na dijalektu u okviru Festivala istriota (prvo izdanje 2012.), Rickyju Bosazziju (i ne samo njemu) otvaraju se nove pozornice za njegovu samostalnu karijeru (skladatelja, aranžera i pjevača), a nakon što je već 2004. objavio svoj prvi CD kao kantautor.

foto: FB Batana Folk Band Rovinj Rovigno

Kako bi se odala počast karijeri, strasti i angažmanu Rickyja Bosazzija, u srijedu, 25. ožujka, Zajednica Talijana „Pino Budicin” iz Rovinja, u suradnji s Kulturno-umjetničkom udrugom „Giusto Curto”, organizirala je predstavljanje njegovih CD-ova i DVD-a pod naslovom „Dimelo in dialeto che ti me vol ben” (“Reci mi na dijalektu na me voliš”), koji obuhvaća 17 pjesama i 15 videa vezanih uz te skladbe.

Bila je to večer prepuna emocija, ali i događaji koji je potvrdio da umjetnička produkcija na lokalnoj razini, premda često polazi i od lokalnih tema, ne zazire od suočavanja s velikim univerzalnim temama (ljubav, mir, pripadnost, zabava). Drugim riječima, i pjevajući na istriotskom dijalektu (onome njegova oca) ili na istrovenetskom (majčinom), Bosazzi zasigurno ima što poručiti svijetu tekstovima i glazbom čija vrijednost daleko nadilazi uske lokalne okvire.

S crvenim rupcem oko vrata – kao posvetom Rovinju – i svojom gitarom, uz pratnju muzikologa Alessija Giuricina na basu, u prepunoj dvorani, pjevanjem uživo ili kroz prikazane videe, Bosazzi, nagrađen stalnim pljeskom publike, darovao je prisutnima širok presjek svoje karijere u kojoj su se izmjenjivali i isprepletali različiti glazbeni i tekstualni putevi.

Izvrsni Alessio Giuricin

Ključnu ulogu u rekonstrukciji toga umjetničkog puta imao je mladi Alessio Giuricin, koji je kao dijete gledao i slušao Bosazzija kako pjeva na Velikom molu. Izvanredno vješt i elokventan, predstavio je svaku Bosazzijevu pjesmu jednostavnim, ali sadržajnim i stručno utemeljenim objašnjenjima.

Giuricin je krenuo konstatacijom da se Bosazzijeva kreativnost može podijeliti u tri makrocjeline: melankolične i ljubavne pjesme, one društvene, ironične i protestne, te složenije i refleksivne, posvećene egzistencijalnim pitanjima.

Posebno se ističe odnos Rickyja Bosazzija prema rodnom mjestu s kojim u pjesmi „Ruveïgno par meï” („Rovinj za mene”) uspostavlja odnos kao da je Rovinj osoba, i to premda je riječ o mjestu iz kojega bi on želio otići, a ipak mora ostati kako bi shvatio stvari koje još ne zna (Vularàvi scampà / invise i dièvo restà / per capei li ruòbe ch’o nu siè / Htio bi pobjeći / ali moram ostati / kako bi shvatio sve ono što ne znam), pa tako Bosazzi svom gradu daruje ponavljajući crescendo „Ta vuòi ben, ta vuòi ben, ta vuòi ben, anama mièia” („Volim te, volim te, volim te, dušo moja”), pretvarajući Rovinj u razlog gotovo patološkog stanja: „Ruveïgno par meï / xe come essi malà” („Rovinj je za mene / kao da sam bolestan”), priznaje pjevajući.

U „Rovigno ma dêi” („Rovinj mi govori”) „ Bosazzi nas uvlači u dimenziju sna”, primijetio je Giuricin, „ u gradu koji nestaje upravo u trenutku kad se čini da se ostvaruje. Riccardo stvara izmičuću atmosferu, nestabilnost, fragmentarnu i nesigurnu stvarnost, između želje i razočaranja, između pripadnosti i gubitka, uz harmoniju koja čini bol podnošljivom”.

„Feio meio nun piurà / si piùri anche teî / duòpo i piòro anche meî” („Sine moj ne plači / ako plačeš ti / onda plačem i ja”) najpotresniji su stihovi ove pjesme, dok se „Mama pianseva ala stasion / partiva el treno / quei oci tristi me diseva de restar” („Mama je plakala na stanici / vlak je polazio / te tužne oči govorile su mi da ostanem”) pojavljuju u pjesmi „Rovigno bela” (“Lijepi Rovinj”), u kojoj se odlazak u potragu za boljim životom i tema udaljenosti prikazuju jednostavnim, konkretnim, pa upravo zato i surovo dramatičnim slikama trenutka odlaska. U svim tim pjesmama posvećenima Rovinju, kako je dobro primijetio Alessio Giuricin, prepoznaju se atmosfere koje je već opisao veliki rovinjski pjesnik Ligio Zanini, koji je Rovinj i njegovo more nazivao „'stu canton da paradéisu” (“ovaj kutak raja”).

Kod Bosazzijevim pjesmama koje je Giuricin analizirao i predstavio, teško je ne spomenuti „Mile eroi” („Tisuću heroja”) koja, iako se referira na Garibaldijevu ekspediciju u doba ujedinjenja Italije, tematski se širi na proturječje rata: ako je istina da „Mile eroi che i va, i va, i va / i va a morir” („Tisuću junaka ide, ide, ide / umrijeti”), jednako je istina i „Mile eroi che i va, i va, i va / i va a masar” („Tisuću junaka ide, ide, ide / ubijati”), pri čemu Bosazzi postavlja univerzalno pitanje: „Esisti un dio che nel pol fermar?” („Postoji li bog koji nas može zaustaviti?”).

U toj pjesmi, koju je Alessio Giuricin briljantno „rasčlanio”, Bosazzi koristi silazni molski tetrakord koji u glazbi predstavlja lament, tugu, jadikovanje, a prisutan je kako u klasičnoj glazbi (kao kod Claudija Monteverdija u „Lamento della ninfa”) tako i u modernoj (kao u „Hit the Road Jack” Raya Charlesa), gdje groove postaje i ritmički skandirana ironija. Dramatičan je i prijelaz između strofe, građene na bossa novi, i refrena oblikovanog u rocku.

Romantična balada „Note de primavera” („Proljetna noć”), s nježnim stihovima poput „L’aria profuma de primavera, sento el profumo fresco de ti” („Zrak miriše na proljeće, osjećam tvoj svježi miris”), uz glazbu koja prati pokret sugeriran sadržajem, prikazana je u videu u interpretaciji prerano preminule rovinjske pjevačice Cristine Fištrović, kojoj je publika uputila poseban pljesak.

„Pjevat ću, bez srama, uvijek ću pjevati”

Pjesma „Canterò” („Pjevat ću”) gotovo je “programska deklaracija” Bosazzijeve poetike i kreativne napetosti. Piše: „Canterò le cansoni più bele che so / Canterò le paure che go / Canterò i segreti dela vita” („Pjevat ću najljepše pjesme koje znam, pjevat ću svoje strahove, pjevat ću tajne života”). „Vrlo introspektivna pjesma”, komentirao je Giuricin, „vrlo osobna, za Rickyja je pjevanje uvijek i bezuvjetno oblik istine”. Doista, Bosazzi pjeva: „Canterò, sensa pudor mi sempre, sempre canterò” („Pjevat ću, uvijek bez srama, uvijek ću pjevati”), ali i „canterò ai amici che più no go” („pjevat ću prijateljima kojih više nemam”), „anche se i no me vol ben mi me darò” („dat ću se i onima koji me ne vole”).

U vezi s tom pjesmom bio je vrlo dojmljiv trenutak kada je Ricky rekao da je kao „prekrasan dar” doživio video u kojem su neki od njegovih kolega pjevača s Festivala istrovenetske pjesme (neki i s Festivala istriota) izveli „Canterò”: Rosanna Bubola, Sonia Kostešić, Sara Salvi, Patrizia Sfettina, Andrea Bussani, Stefano Hering, Sergio Preden Gato, Piero Purich i Andrea Scarcia.

U Bosazzijevu opusu posebno mjesto zauzima „Uparagiugiula”, riječ tipične istriotske fonetike, koja dijelom preuzima pjesmu „La viècia Batàna”, koji su 1907. godine napisali i uglazbili Giorgio Devescovi i Amedeo Zecchi, a koja je s vremenom postala svojevrsna himna Rovinježa. „Riječ je o tekstu”, objasnio je Giuricin, „u kojem “ja” ustupa svoje mjesto imenici “mi” u ime kolektivne svijesti i zajedničke ljudskosti”.

Zanimljiva je i „I got a woman”, u kojoj blista saksofon Renata Orbanića, a koja se glazbeno nadovezuje na lekciju napuljskih glazbenika Pina Danielea i Tullijo De Piscopa, ali i na elegantnu mješavinu jazza, bluesa, swinga i popa Sergia Caputa, uz prizvuke Jamesa Browna u refrenu. Tekst je izravan, ogoljen do srži: “I got a woman / poioûn da beîvi nu me và / I got a woman, ameîci ʃi fave ciavà / I got a woman, ‘na fameîa m’iè da fa (“I got a woman / više mi se ne pije / I got a woman / prijatelji, idite do vraga / I got a woman /moram osnovati obitelj”).

Samo su dvije pjesme na CD-u čiji autor glazbe nije Bosazzi: prva je „L'oûnica verità” („Jedina istina”), koju je skladao Maurizio di Capua (autor hita „Santa Eufemia” Tonija Cetinskog), te „Gino Maravia”, iznimno zabavna pjesma (neoženjeni muškarac prisiljen je oženiti se jer mu je “jedna Teresa” lažno rekla da je trudna), koja se temelji na glazbi poznatih hitova „Filho maravilha” i „Pais Tropical” brazilskog glazbenika Jorgea Bena.

Ovaj kulturni događaj, koji je započeo pozdravima predsjednice Izvršnog odbora ZT Rovinja Marine Ferro Damuggia, okončan je u velikom stilu videom „Gino Maravia” Luke Nreke, u kojem Bosazzi tumači desetak likova, muških i ženskih.

Valja istaknuti da je, uz CD i DVD, objavljena i knjižica s tekstovima pjesama na istrovenetskom i rovinjskom istriotskom dijalektu, uz koje se nalaze i prijevodi na talijanski i hrvatski jezik koje je priredio sam Bosazzi.