Odabrani finalisti i finalistice za deseto izdanje nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica

Udruga Metamedij objavila je imena finalista i radova natječaja za Nagradu za mlade umjetnike Zlatna lubenica 10.0, namijenjenu umjetnicima i umjetničkim kolektivima koji djeluju u području suvremene umjetnosti, novih medija i inovativnih umjetničkih praksi. 

Natječaj i nagrada pokrenuti su 2017. godine s ciljem poticanja mladih umjetnica i umjetnika na promišljanje o suvremenim društveno relevantnim temama i pružanja podrške u profesionalnom razvoju kroz promociju i stručno vrednovanje. Stručni žiri, kojeg čine Oleg Šuran (UMAS), Olga Majcen Linn (KONTEJNER), Ketrin Milićević Mijošek (Muzej suvremene umjetnosti Istre) i Pavle Mijuca (dobitnik nagrade Zlatna lubenica 9.0), je od ukupno 43 pristiglih prijava odabrao 10 finalistica i finalista. 

Njihovi će radovi biti izloženi na skupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli od 17. travnja do 17. svibnja 2026. godine na čijem će otvorenju biti proglašen/a dobitnik/ca natječaja. 

U suradnji s Muzejom Lapidarium, jedan od finalista ili finalistica osvaja i posebnu Nagradu Galerije Rigo. Pokrenuta na inicijativu Muzeja Lapidarium i Udruge Metamedij, nagrada obuhvaća realizaciju samostalne izložbe u Galeriji Rigo tijekom 2026. godine. Dobitnika nagrade odabire Muzej Lapidarium prilikom otvorenja izložbe Zlatna lubenica u Puli. 

Deseto izdanje nagrade Zlatna lubenica, pod krovnom temom „Šetnje liminalnim prostorima”, propituje evoluciju liminalnosti u njihovim fizičkim i metaforičkim manifestacijama - od antropoloških rituala prijelaza i arhitektonskih međuprostora, do suvremenog online folklora utjelovljenog u žanrovima poput backroomsa, vaporwavea i dreamcorea - s ciljem pronalaženja radova koji kroz različite medije i hibridne procese mapiraju nepodudarna stanja disocijacije i prisutnosti, te svega onoga neuhvatljivog što lebdi na granici između opipljive zbilje i digitalne jeke. 

Finalisti i radovi:

Nina Maria Milotić: Cycle 

Jedna od glavnih distinkcija 'novih medija' i tradicionalnijih tehnika je to što oni nisu vezani za fizički prostor, žive u nekoj drugoj dimenziji stvorenoj od jedinica i nula. Digitalni svijet je brz, mobilan i višestruk; original ne može bit definiran, nije vezan za materijalnu površinu ili  ograničen na materiju. Digitalno znači nematerijalno, znači van našeg fizičkog svijeta. No to ne znači da ono ne živi nekim svojim životom u tom drugom, 'onostranom' svijetu. 3D ART, usprkos nazivu ne može bit smatran trodimenzionalnom umjetnošću. Razni software   pružaju nam uvid u taj nepoznati prostor, čijeg mi možemo bit stvaratelji i gospodari, no još uvijek smo puki iluzionisti koji površinu koriste kao prozor u taj neki hipotetski, drugi prostor. U tom aspektu imamo zajedničku točku sa slikarima, no za razliku od slikara koji kistom izvlače statične prizore i samo su vanjski promatrači, 3d omogućuje nam da „uđemo” barem posredno u taj onostrani prostor, da u realnom vremenu njime kružimo, vidimo mu sve strane, igramo se; kreiramo nešto novo i izvučemo isto na površinu. Osim dilema između fizičkog i digitalnog; ono što vlada nama u tim prostorima je treći, psihološki ili duhovni prostor (definiran ovisno o osobnim uvjerenjima), pun dugih mračnih hodnika i napuštenih prostorija. To su neke od refleksija koje su potaknule nastanak ovog rada. Ovaj prostor je krug, petlja; simbol nekog zapostavljenog kutka psihe koji će za svakoga skrivati nešto drugo. Zbog interaktivne prirode rada promatrač postaje i korisnik te ima svojevrsnu autonomiju; odlučuje kada uči u prostor, kako se kretati i koliko ostati. Put našeg hrabrog putnika prati ambijentalni audio, postavljen na različitim točkama u prostoru, te ta audio komponenta uz dinamičnost dodaje i atmosferu. 

Lucija Ostrogović: razbit ću je nježno 

u središtu rada “razbit ću je nježno” nalazi se stijena koja čini dio strukture kuće moje bake (Vrbnik, otok Krk). stijena, djelomično prilagođena pri gradnji kuće, a istovremeno očuvana kao dio njezinih temelja, danas je prekrivena bijelom bojom i integrirana u zid kupaonice te čini oslonac za drvenu policu. tražim načine uspostavljanja odnosa sa stijenom i njezinim slojevima, stvaranjem njezina negativa: najprije nanošenjem silikona kako bih ušla u njezin površinski sloj, a zatim sloja gipsa koji zadržava njezin oblik. ovaj proces omogućuje mi promišljanje stijene kao žive strukture te odnosa između ljudske intervencije i geološke forme. silikon korišten u procesu ogulio je površinski sloj kože mojih ruku, što me navelo na razmišljanje o koži stijene — onoj u strukturi kuće, ali i onima u mojem neposrednom okruženju. negativ stijene potom je prenesen, najprije u kuću u Vrbniku, a zatim u galerijski prostor. u radu promišljam načine na koji interveniramo u krajolik te obrnuto, na koji način krajolik intervenira u našu svakodnevicu. polazeći od stijene koja se nalazi u strukturi bakine kuće, razmišljam o načinima na koji krajolik možemo sačuvati, arhivirati i prenijeti. mapiram misli o drugim stijenama iz okolice (pokosu i kamenolomu izvan funkcije) kroz tekst i fotografije, te ih izlažem u formatu bookleta. 

Gaia Radić: Chora

Osmišljen kao istoimeni konceptualni entitet, rad Chora je kreiran kao konfiguracija materijalnih i nematerijalnih elemenata, predstavljajući autonomnu silu koja postoji kako u fizičkom prostoru galerije, tako i u virtualnom 3D prostoru koji je projiciran na dvije ovalne ploče od pleksiglasa. Svojom imerzivnom video instalacijom Chora, umjetnica Gaia Radić otvara novo poglavlje unutar korpusa virtualnih svjetova koji djeluju kao perceptivne pripovijesti, istovremeno transformirajući prostore koje nastanjuju u autopoetičke sustave stvaranja svjetova. U Chori, prostor nepomično čeka posjetitelja. Njegovim dolaskom, unutar prostrane virtualnosti pojavljuje se podijeljena perspektiva. Kroz dva suprotna otvora počinje se otkrivati geološki teren, koji se čini nevezanim za bilo koje specifično mjesto. Sastavljen od međusobno povezanih laguna, svijet naizgled prelijeva nebeska primordijalna tekućina, održavajući prostor u stanju neprekidnih promjena. Ovaj neprekidni tok vodi pogled posjetitelja duž naborane topologije koja se, zauzvrat, polako provlači i kroz samog promatrača. U tom susretu, perceptivni organi promatrača postaju kanali kroz koje se prostor reflektira na samog sebe. Chora oblikuje i istovremeno biva oblikovana svojim materijalnim domaćinom te ostvaruje svoj generativni potencijal kada se fizički i virtualni svjetovi susretnu kroz percepciju promatrača. Heterotopijski prostor funkcionira kao sito u kojem se jedan svijet reflektira i lomi u drugi, proizvodeći samoreferencijalnu stvarnost koja se kontinuirano iznova oblikuje. Jer, čim proces samooblikovanja započne, slijedi raspršivanje. Kada promatrač napusti prostor, krajolik se smiruje, a Chora se vraća u svoje uspavano stanje do dolaska novog tijela. 

 Filip Smrekar: Echo //  

Echo // je ambijentalna zvučna instalacija koja istražuje liminalne prostore kroz proces entropije, ponavljanja i postupnog raspada zvuka. Rad se sastoji od dva magnetofona na kolutove povezana u zatvorenu petlju. Jedan magnetofon istovremeno snima i reproducira, dok drugi reproducira signal i vraća ga natrag u prvi. Sustav započinje u potpunoj tišini, no sama mehanička vibracija uključenih uređaja postaje prvi zabilježeni signal. Taj gotovo neprimjetan šum kruži kroz magnetsku traku u petlji duljine deset do trideset sekundi. Svakim prolaskom signal se minimalno mijenja. Ponavljanje, trenje, prašina i materijalna ograničenja analognog medija postupno razgrađuju zvuk. Tijekom nekoliko sati, zvučni pejzaž prelazi iz suptilnog, nostalgičnog pucketanja u gusti sloj bijelog šuma. Promjena se odvija sporo i tiho, gotovo neprimjetno u realnom vremenu, ali postaje jasna ako se usporedi početak i kraj procesa. Instalacija funkcionira kao zatvoren i autonoman sustav bez vanjskih intervencija. Publika nema izravan utjecaj na rad, već se susreće s njegovim kontinuiranim stanjem između nastajanja i nestajanja. Upravo u toj međufazi, između strukture i kaosa, prisutnosti i odsutnosti, rad se pozicionira kao zvučni liminalni prostor. Vizualno, magnetofoni su prisutni u prostoru, ali nisu u središtu pažnje. Smješteni su postrani, s blagim osvjetljenjem koje naglašava kretanje trake. Djeluju kao anakroni objekti, istovremeno funkcionalni i arhaični. Rad evocira nostalgiju za neproživljenim i osjećaj dezorijentacije karakterističan za liminalne prostore, gdje se promjena događa bez jasnog trenutka prijelaza, a prisutnost se postupno pretvara u šum. 

Karlo Štefanek: CAFÉ NONPLACE 

Francuski antropolog Marc Augé 1992. godine uvodi pojam „ne-mjesta” (non-place) kako bi opisao prostore namijenjene prolasku, tranzitu ili potrošnji, a ne stvaranju društvenih odnosa. Zračne luke, autoceste, hotelski lanci, trgovački centri ili stanice metroa tipični su primjeri takvih prostora: okruženja kroz koja ljudi prolaze anonimno, češće u dodiru sa sustavima, signalizacijom i infrastrukturom nego s drugim ljudima. Za razliku od „antropoloških mjesta”, koja nastaju kroz povijest, identitet i zajedničke društvene odnose, ne-mjesta proizvode stanje istodobne prisutnosti i udaljenosti. U suvremenoj digitalnoj kulturi online platforme sve više funkcioniraju kao nova vrsta takvog prostora. Iako stvaraju dojam stalne komunikacije, često proizvode paradoksalan osjećaj usamljenosti — govorimo mnogima, a istodobno zapravo ne govorimo nikome. Instalacija polazi upravo od tog fenomena i unutar galerijskog prostora rekonstruira ambijent kafića — mjesta koje u balkanskom kulturnom kontekstu tradicionalno predstavlja njegovu suprotnost. Kafići su prostori u kojima se razgovori razvijaju polako, kroz sate zajedničkog boravka. U radu Café Nonplace, međutim, kafić je promišljen kroz logiku digitalnog ne-mjesta. Na zidovima su postavljeni televizijski ekrani, svaki uparen s malim okruglim stolom i stolicama nalik onima u kafiću. Na ekranima se umjetnik pojavljuje kako sam sjedi u različitim okruženjima — na plaži, u šumi, na prometnoj gradskoj ulici, u stanici metroa ili u foto-studiju gdje je tijelo obojeno u žuto i animirano poput emojija. Gesta sjedenja za stolom kafića ponavlja se u svim tim prizorima, no razgovor se nikada ne ostvaruje. Umjetnik čeka, osluškuje ambijentalne zvukove ili izvodi pojednostavljene emocionalne geste nalik digitalnim reakcijama. Na taj način prostor koji se tradicionalno povezuje s dijalogom počinje funkcionirati poput sučelja: posjetitelji sjede nasuprot umjetniku, ali ostaju u stanju posredovane i nedovršene razmjene. Just Ask (prijatna kafica) (2026.) proširuje logiku rada Café Nonplace u format performansa. Polazeći od Augéova pojma ne-mjesta — prostora obilježenih tranzitom, anonimnošću i posredovanom interakcijom — performans premješta tradicionalni susret u kafiću u digitalno okruženje. Emitiran uživo na TikToku iz umjetnikova studija u Amsterdamu, Štefanek se pojavljuje sjedeći u ambijentu nalik kafiću, pritom preuzimajući anonimni online identitet. Posjetitelji u galeriji mogu s umjetnikom komunicirati u stvarnom vremenu putem chata na platformi. Tako se poznati društveni ritual kafića prenosi u umreženi prostor u kojem se interakcija odvija kroz komentare, reakcije i digitalne simbole. 

Nataša Takač: Kako ćeš me pamtiti? 

Rad Kako ćeš me pamtiti? umjetničko je istraživanje suovisnog odnosa čovjeka
i prostora. Istraživanje je vizualizirano u formi instalacije koja je tehnološki izvedena u medijima eksperimentalne fotografije i slikarsko-crtačke intervencije. Instalaciju čini 13 formata polipamučnih platana različitih dimenzija (740x1100, 1100x760, 500x370, 1000x1000, 1100x2000, 1000x800, 500x400 i 750x2500mm)  koji su nositelji digitaliziranih zapisa cameraom obscuraom i knjiga umjetnika, dimenzija 250x300x80mm, sačinjena od fotografskih negativa.  Konceptualni temelj rada je iskustvo prostora odrastanja, potaknuto autoreferencijalnim pitanjem: „Pamti li me prostor kako ja pamtim njega?“. Tehnologija camerae obscurae povezuje izvedbeni proces s konceptom. Specifični i nekontrolirani način zapisivanja svjetlosti odabranom fotografskom tehnikom se direktno veže uz shvaćanje pamćenja i subjektivnog doživljaja realiteta. U kontekstu rada, kamera se promatra kao živuće biće, ona zauzima ulogu ljudskog pogleda - preuzima subjektivni doživljaj prostora i dokumentira ga kao stvarnost prilagođenu isključivo njoj.  Motivi snimanja su izabrani kutovi autoričine ‘rodne kuće’. Interaktivni dio postava, u formi knjige umjetnika, poziva promatrače da listanjem fotografskih negativa pokušaju ilustrirati temelje svoje rodne kuće; svog prvog svemira.  Tehnološka izvedba rezultira u svjetlosnim zapisima neproživljenog prostorvremena. Onog koji postoji samo u oku zapisnika - kamere. 

Antonela Beli: Virtualna čahura 

Virtualna čahura istražuje zonu komfora kroz pojam prostora. U središte rada postavlja se osobni životni prostor koji je okarakteriziran sigurnošću, predvidljivošću i stagnacijom. Taj prostor je metaforična čahura koja podjednako štiti i ograničava pojedinca. U tom kontekstu nadilazi svoje izvorno značenje te prelazi u psihološki prag između stabilnosti i promjene, realnog i virtualnog. Postaje poveznica sigurnosti poznatog i nelagode nepoznatog gdje privatno postaje izloženo javnom pogledu. Prostor nastanjuju različite vrste avatara zarobljenih u ponavljajućim radnjama koje reflektiraju stanje stagnacije, praznine i kretanja kroz prostor koji ne dopušta napredak. Kako spoznaja stagnacije postaje sve jasnija, tako digitalni prostor postupno gubi stabilnost, raspadajući se u glitch strukture, piksele i poligone, čime vizualna transformacija postaje metafora psihološkog prijelaza koji kulminira u vizualiziranom prikazu izlaska iz čahure, odnosno zone komfora. Takav raspad prostora potiče osjećaj dezorijentiranosti koji se reflektira na unutarnji proces samopropitivanja, nastalom na sjecištu nostalgije, nelagode i očekivanja promjene. Izlaskom iz zone komfora započinje proces promjene, koji se nastavlja odražavati u transformaciji prostora sve do njegove ponovne rekonstrukcije. Čahura se ponovno formira, zona komfora se širi, sugerirajući da osobni rast nije linearan, već cikličan proces neprekidnog samootkrivanja, transformacije i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.

Dora Ramljak: Radial Drift 

Radial Drift je kratki film koji istražuje kako sustavi osmišljeni da čuvaju život često stvaraju isključenja. Film prati granice između tijela, infrastruktura i okoliša, promatrajući kako materija kruži kroz njih te kako se identitet oblikuje u prostoru između primanja i otpuštanja. Kroz teme preobrazbe, raspadanja i obnove, film koristi metabolizam kao okvir za propitivanje uobičajenih podjela između prirode i kulture, organskog i sintetičkog, sebe i drugog. Putem filtracijskih sustava, arhitektonskih razgraničenja i bioloških procesa otkriva kako čak i otpad nosi trag društvenih vrijednosti. Sniman na farmi algi, gdje se organski rast i inženjerski sustavi isprepliću, film istražuje načine na koje se život usmjerava, filtrira i optimizira, razotkrivajući infrastrukture koje upravljaju ne samo vodom i energijom, nego i tijelima, radom i željama. U tom prostoru kultiviranog rasta i kontroliranog raspadanja, film propituje sustave koje stvaramo kako bismo održali život – i ono što oni pritom isključuju. Postavlja pitanje što znači postojati unutar mreža koje teže čistoći, kada sam život počiva na isprepletenosti, višku i obnovi. 

Zdenko Pavičić, Tin Heljić, Mira Tomić: SOS: Soup of Stone — Eating Our Ancestors 

SOS: Soup of Stone — Eating Our Ancestors istražuje mogućnost prozvodnje prostora kroz čin konzumacije. Rad preuzima arhetipski primitivni ritual kuhanja kamena iprevodi ga u oblik instant juhe, banalnog svakodnevnog proizvoda koji obećava brzinu, utjehu i toplinu. U postupku pripreme i jedenja aktivira se procesperceptivne destabilizacije: poznati okus i miris uvlačetijelo u imaginarni prostor koji istodobno djeluje osobno idijeljeno. Ono što se konzumira nije samo juha, većsedimentirano vrijeme — tragovi mora, geoloških procesa, mikro-života i generacija koje su oblikovale krajolik. Svakim gutljajem bliže smo susretu s materijalnim i nematerijalnim nasljeđem, iskustvu liminalnog prijelaza između kolektivnog sjećanja i osobne konstrukcije. Instant format funkcionira kao aparat prostorne “teleportacije”. U kratkom se vremenu svakodnevni činpretvara u ritual povezivanja s planetarnim ciklusima izajedničkim imaginarijima. Prostor se ne prikazuje nitigradi, već internalizira kroz tijelo, miris i okus. Rad pomiruje napetost između ubrzanih režimasuvremenog života i sporih ritmova materije i okoliša. Juhaod kamena postaje medij kroz koji se kolektivna memorijaponovno aktivira — kao osjećaj pripadnosti, ali i kao opomena na odgovornost i pažnju prema sustavima koji nas nadilaze i održavaju. 

Nastasja Miletić, Fotina Duni, Nives Gašparović: Artificial intelligence

Žena provodi intervju s umjetnom inteligencijom čija je svrha rješavanje problema i pružanje savjeta ljudima. Razgovor započinje jednostavnim pitanjima, no ubrzo se prelazi na dublje i neugodnije teme o etičkim ograničenjima, granicama znanja i istini koju umjetna inteligencija može izreći. Dok intervjuerka nastoji izbjeći odgovore koji su filtrirani sigurnosnim pravilima, umjetna inteligencija generira prostore nalik backrooms. Kako intervjuerka postaje sve upornija, sustav počinje popuštati, a filteri koji oblikuju njegove odgovore postupno se raspadaju. U trenutku kada konačno izgovara istinu koju skriva, umjetna inteligencija otkriva spoznaju koja nadilazi ljudsku percepciju, istinu koju um intervjuerke ne može podnijeti.