U sklopu programa “Talijanske priče” 31. izdanja Sajma knjige u Istri, 3. i 4. prosinca u Puli će gostovati poznata talijanska književnica Dacia Maraini. Autorica 22 romana, dvadesetak zbirki pripovijedaka i isto toliko kazališnih komada, ali i deset pjesničkih zbirki te tridesetak esejističkih tekstova, osvojila je više od trideset nagrada i priznanja, među kojima i prestižne nagrade Strega i Campiello. Prema njezinim tekstovima, ili prema predlošcima čija je autorica, snimljeno je 12 filmova, od kojih je jedan, L’amore coniugale (Bračna ljubav) (1970), sama režirala. Uvijek usredotočena na teme ženskog položaja, slobode i društvene pravde, posebno se pamti po romanima La lunga vita di Marianna Ucrìa (Dug život Marianne Ucrìa - nagrada Campiello 1990), Bagheria, Donne in guerra (Žene u ratu), Buio (Mrak - nagrada Strega 1999) i Chiara di Assisi. Elogio della disobbedienza (Klara ašiška, Pohvala neposlušnosti).
Dacia Maraini, Alberto Moravia i Pier Paolo Pasolini
Na Sajmu knjige u Puli govorit će se o njezinoj knjizi Caro Pier Paolo (Dragi Pier Paolo), nizu tekstova napisanih u epistolarnom obliku, posvećenih Pier Paolu Pasoliniju, jednom od najvećih talijanskih književnika i intelektualaca 20. stoljeća.
U razdoblju (1962. – 1978.) dok je bila partnerica drugog velikog talijanskog pisca, Alberta Moravije, u Rimu je ostvarila duboko prijateljstvo s Pasolinijem, čijem se književnom i filmskom talentu divila, kao i njegovoj etičkoj napetosti. “Pier Paolo je bio u neprekidnoj potrazi za čistoćom, društvenom i kolektivnom, ali i za nevinim načinom postojanja u svijetu, a koji je u Europi već nestao”, rekla je o njemu u jednom intervjuu.
Alberto Moravia, Dacia Maraini i Pier Paolo Pasolini - foto: corriereobjects
Dacia Maraini surađivala je s Pasolinijem na scenariju za film Il fiore delle Mille e una notte (Cvijet tisuću i jedne noći) 1974., posljednjem filmu iz Trilogije života, i nastavila ga je viđati sve do 2. studenoga 1975., do one užasne noći kada je pjesnik brutalno ubijen na malom nogometnom igralištu na “idroscalu” (hidropristaništu) u Ostiji, tridesetak kilometara od Rima. A upravo je Moravia, Marainijin partner, 5. studenoga izgovorio poznati oproštajni govor na Pasolinijevu pogrebu, i tada rekao: “Izgubili smo prije svega pjesnika, a pjesnika nema mnogo na svijetu. Rode ih se samo tri ili četiri u čitavom jednom stoljeću.”
Percepcija Pasolinija u Hrvatskoj
Dakle, prije tjedan dana, 2. studenoga, navršilo se 50 godina od Pasolinijeve smrti, a dolazak Dacie Maraini u Pulu prilika je da se i u Hrvatskoj pobliže upozna intelektualac čije je mišljenje i danas iznimno aktualno. Pasolini u Hrvatskoj nije poznat široj publici, osim možda po filmu I racconti di Canterbury (Canterburyjske priče).
No, s druge strane, vrlo je poznat i cijenjen, književnicima i ljubiteljima filma, među kojima uživa gotovo kultni status, osobito po filmu Salò o le 120 giornate di Sodoma (Salò ili 120 dana Sodome). Hrvatski filmski kritičari redovito ga navode kao autora koji je povezao poeziju, politiku i erotiku u jedinstven filmski izraz, dok ga sociolozi, filozofi i politolozi analiziraju u kontekstu kritike potrošačkog društva, seksualnosti i religije. Najpoznatiji hrvatski prijevodi njegovih tekstova su zbirka poezije Le ceneri di Gramsci (Gramscijev pepeo) i nedovršeni roman Petrolio (Nafta). O potonjem bit će riječi u drugom nastavku.
Proročanski je otkrio “deep state”
Pier Paolo Pasolini (1922.–1975.) spada među najvažnije i najsloženije ličnosti talijanske kulture dvadesetog stoljeća. Pjesnik, redatelj, romanopisac i autor novinskih komentara, znao je spojiti umjetnost i građanski angažman po uzoru na model „organskog intelektualca” koju je teoretizirao Antonio Gramsci. Dao je glas svjetonazoru, vrijednostima i interesima siromašnijih slojeva, „poniženih i potlačenih“. Njegovo djelo razotkriva društvene nepravde, gubitak stoljetnih i tradicijskih narodnih vrijednosti te napada kulturnu uniformiranost uzrokovanu konzumerizmom i jezičnim osiromašenjem koji vlada medijima.
Već prije pedeset godina upozoravao je na postojanje onoga što se danas naziva “deep state”, mreže netransparentnih struktura moći koju čine političari, državni službenici, vojnici, pripadnici domaćih (korumpiranih) i stranih obavještajnih službi, koji djeluju iza službenih institucija i utječu na političke odluke. U Italiji šezdesetih i sedamdesetih godina, kroz „strategiju napetosti“, deep state stoji iza bombaških atentata i pokolja na trgovima i u vlakovima, ali i u sjeni pokušaja državnih udara usmjerenih na rušenje demokratskog ustava u korist autoritarnih prevrata. Sve to i iz straha da bi Talijanska komunistička partija, najsnažnija i najautentičnija komunistička partija u Europi, mogla doći na vlast demokratskim putem, a time opasno narušavajući atlantsku ravnotežu.
Homoseksualac koji je rekao: “normalnost ne može biti isto što i netolerancija”
Pier Paolo Pasolini bio je komunist kojeg je već 1949. isključila Federacija komunista u Pordenoneu zbog moralne i političke nedostojnosti, ali koji je 1974. ipak napisao da je “Talijanska komunistička partija čista zemlja u prljavoj zemlji”. Bio je ljevičar koji se krio u “partiji”, a provokacija u raskrinkavanju dogme mu nije bila strana, kao u slučaju kada je komentirao sukobe u Valle Giuliji između studenata i policije: 1. ožujka 1968. u Rimu, ispred fakulteta arhitekture, studenti koji su prosvjedovali protiv sveučilišnog sustava i političke vlasti sukobili su se s policijom i karabinjerima, a Pasolini se u pjesmi Il PCI ai giovani!! (Koministička partija Italije mladima!!) se provokativno svrstao uz policajce, nazivajući ih „djecom siromaha iz predgrađa i sa sela“, dok je studente optužio da pripadaju buržoaziji. Njegov je istup izazvao brojne polemike, ali i danas ostaje jedna od najlucidnijih i najproturječnijih analiza talijanskog pokreta šezdesetosme.
Pasolini je bio homoseksualac koji to nije skrivao i koji je zatucanom i licemjernom društvu koje ga je okruživalo slao poruku da “normalnost ne može biti isto što i netolerancija”. Kako ga je opisala poznata talijanska novinarka i spisateljica Oriana Fallaci, bio je „neugodan intelektualac“. Dovoljno je reći da se tijekom života Pasolini morao suočiti kroz 33 sudska procesa, ponajprije zbog vrijeđanja javnog morala, svetogrđa i omalovažavanja religije.
Poezija i proza u potrazi za autentičnošću u korumpiranom svijetu
Rođen u Bologni 2. ožujka 1922., ali oduvijek vezan uz Casarsu u Furlaniji, rodno mjesto svoje majke u kojem je i pokopan, Pasolini je imao oca fašista — i po političkim uvjerenjima i po ponašanju. Oca, pješačkog časnika, mladi Pier Paolo je gotovo mrzio, dok je prema majci Susanni Colussi gajio duboku i trajnu ljubav. Njoj je posvetio jednu od svojih najljepših pjesama; s njom je dijelio stan na adresi Via Eufrate 5, u rimskoj četvrti EUR, kad je ubijen. Nju je odabrao i kao glumicu u svom filmu Teorema te u ulozi Djevice Marije u Evanđelju po Mateju.
Njegova književna karijera započinje poezijom. Početni furlanski radovi (Poesie a Casarsa / Pjesmi Casarsi, 1942.) izražavaju potragu za čistoćom i duboku povezanost s rodnom zemljom i djetinjstvom. U zbirci Le ceneri di Gramsci / Gramscijev pepeo (1957.) Pasolini promišlja sukob između marksističkih ideala i buržujske nostalgije, spajajući lirizam i političku angažiranost. U La religione del mio tempo / Religija mojega vremena (1961.) i Poesia in forma di rosa / Poezija u obliku ruže (1964.) suočava se s krizom suvremenog društva i izdajom revolucionarnih ideala, dok u Trasumanar e organizzar / Nadići ljudskost i organizirati (1971.) eksperimentira s fragmentarnijim i intelektualnijim jezikom, čime doseže zrelost svoje poezije. U cijelom njegovom djelu prisutan je glas „heretičkog“ pjesnika koji u korumpiranom i dehumaniziranom svijetu traži istinu, pravdu i autentičnost.
Nakon što je prve poratne godine proveo u Furlaniji, i zbog pravnih problema koje mu je izazvala njegova homoseksualnost, u siječnju 1950. seli se u Rim, gdje osim što radi kao učitelj, upoznaje svu bijedu rimskih predgrađa razorena građevinskom spekulacijom te očaj, često kriminalan, “momaka s ulice” (“ragazzi di vita”) — bit će jedan od prvih koji će u suvremenom društvu, posebno u konzumerizmu, prepoznati krivca za moralni i građanski slom mladih izgubljenih ljudi u kojima je Pasolini, unatoč svemu, pronalazio iskrenost i autentičnost.
U Rimu započinje i Pasolinijeva proza, koja odražava isti intenzitet i građansku napetost kao njegova poezija i film, istražujući društvene, kulturne i moralne sukobe Italije dvadesetog stoljeća. To čini putem stilske eksperimentacije koja čini pučki jezik iznimno izražajnim. Pasolinijevi likovi su marginalci, ali duboko ljudski — simboli društva u krizi.
U prvim pripovijetkama Ragazzi di vita / Momci s ulice (1955.) Pasolini realistički i grubim tonom opisuje život dječaka iz rimskih predgrađa, dajući glas marginaliziranima i isključenima iz društva. Una vita violenta / Žestok život (1959.) nastavlja tim putem, pripovijedajući o sudbinama mladih pregaženih siromaštvom, kriminalom i urbanim nasiljem, izravnim i ponekad “uličnim”stilom i jezikom.
Pasolini u Fažani
Godine 1949./50. u svom romanu Il sogno di una cosa / San o jednoj stvari (objavljen je tek 1962.) Pasolini se bavio pričom koja vrlo podsjeća na sudbinu mnogih “imigranata iz Monfalconea” koji su po završetku Drugog svjetskog rata stigli u Pulu kako bi dobili posalo, ali i dali svoj doprinos izgradnji socijalizma. Furlanski seljaci Nino i Ligio, godine 1949., zbog siromaštva bježe u novu Jugoslaviju, u nadi da će započeti novi život u zemlji u kojoj, barem teoretski, nisu smjele postojati nejednakost i iskorištavanje siromašnih. Na kraju će, međutim, platiti cijenu sukoba između Tita i Staljina, te će odlučiti vratiti se u Friuli. Roman je to u kojem se stapaju politička kritika, povijesna analiza i psihološka introspekcija.
U broju od 1. veljače 1969., u svojoj rubrici „Kaos”, koju je pisao između kolovoza 1968. i siječnja 1970. za tjednik „Il Tempo”, u odlomku pod naslovom „Netalijanska Italija”, Pasolini piše o Fažani, a tekst objavljujemo u okviru.
Fažana je pitom, sladak venetski gradić, sa svojim uličicama uz more; neravnima i sivim popločanim ulicama; malim arkadama; rijetkim i tužnim ljudima koji govore prekrasnim venetskim dijalektom (zaboravili su talijanski, i za njih talijanski je sada dijalekt). Ispred Fažane, pod previše blagom i plavom nebu, prostire se otok Brijuni. Tamo je Tito. Ljudi o njemu govore tihim, aluzivnim tonom. Ovdje, o tome nema sumnje, nismo negdje drugdje: ovo je tipično mjesto Italije.
Sada se ja pitam: kada bih ja bio iz Fažane ili Pule, bih li osjećao nostalgiju za Italijom? Bih li, kao u snu, osjećao potrebu da se osjećam građaninom izgubljene nacije koja je zauvijek dala svoje karakteristike mojoj zemlji? Možda, da sam jednostavan čovjek, osjećao bih tu nostalgiju i tu potrebu. Međutim, ja sam onakav kakav jesam – odnosno složen čovjek – stoga mislim da bih ovu netalijansku Italiju smatrao prekrasnom: plava i nježna obala uz „drugačije” zaleđe.
„Nacija” i „kultura” su dvije pojave koje se moraju razdvojiti, iako ih stoljetna navika u nama miješa. Zašto ta težina i ta tuga nad Fažanom? Zašto ovo prelijepo sunce djeluje gotovo potisno, kao u snu neizrecivom tjeskobom? Nema razloga da se, kao stanovnici Fažane, osjećamo u stanju nekakve povijesne boli, premda ona bila tiha i svakodnevna. Povijest se ne podudara s poviješću nacije. Povijest je povijest kultura.
..
Pasolinijev film između festivalskih nagrada i sudskih prijava
Nakon što je sudjelovao u pisanju ili sam napisao, počevši od 1957., scenarije za neke filmove (među kojima Le notti di Cabiria/ Noći Cabirije Federica Fellinija), između 1961. i 1975. Pier Paolo Pasolini napisat će i režirati čak 12 filmova, počevši s Accattoneom iz 1961., u kojem je debitirao Ninetto Davoli, s kojim je Pasolini, osim umjetničkog, imao i osobni odnos. Mladić skromnog podrijetla koji je utjelovljivao mladost, čistoću i vitalnost talijanske periferije, Ninetto Davoli postat će omiljeni glumac u mnogim Pasolinijevim filmovima. Alegorijski i provokativni Salò o le 120 giornate di Sodoma / Salò ili 120 dana Sodome izaći će posthumno 1975., dok će mu najdraži ostati Uccellacci e uccellini / Ptičurine i ptičice iz 1966., u kojem je, gotovo iznenađujuće, glavnu ulogu tumačio veliki talijanski komičar pred kraj karijere — Totò.
Svojim filmovima Pasolini je osvojio 21 nagradu i 20 nominacija na raznim međunarodnim festivalima. Među njima su Zlatni medvjed na Berlinskom festivalu za I racconti di Canterbury / Canterburyjske priče (1972.), Srebrni medvjed na Berlinskom festivalu za Il Decameron / Dekameron (1971.), Posebna nagrada žirija na Venecijanskom filmskom festivalu za Il Vangelo secondo Matteo / Evanđelje po Mateju (1964.) i Posebna nagrada žirija na Filmskom festivalu u Cannesu za Il fiore delle Mille e una Notte / Cvijet tisuću i jedne noći (1974.). S druge strane, zbog svojih filmova Pasolini će biti 33 puta prijavljivan: filmovi Mamma Roma, La Ricotta / Skuta, I Racconti di Canterbury / Canterburyjske priče, Il Decameron / Dekameron, Salò o le 120 giornate di Sodoma / Salò ili 120 dana Sodome prokazani su za vrijeđanje javnog morala, svetogrđe i omalovažavanje religije, te su bili cenzurirani i zapljenjivani.
foto: archivioluce
Pasolinijev film je poetičan, političan, eksperimentalan i radikalan, sposoban jedinstveno spojiti građanski angažman i vizualnu umjetnost. Nikada nije neutralan jer razotkriva društvene nepravde, moralnu korupciju i komercijalizaciju kulture. To čini i u “Trilogiji života”, ciklusu od tri filma (I racconti di Canterbury / Canterburyjske priče iz 1972., Il fiore delle Mille e una Notte / Cvijet tisuću i jedne noći iz 1974. i Salò o le 120 giornate di Sodoma / Salò ili 120 dana Sodome iz 1975.), u kojima redatelj istražuje erotizam, senzualnost i narodnu vitalnost čovjeka, suprotstavljajući ih moralnoj i društvenoj represiji modernog doba. Salò o le 120 giornate di Sodoma / Salò ili 120 dana Sodome snažna je alegorija korupcije moći i moralne degradacije društva, u kojoj Pasolini prikazuje krajnje nasilje, sadizam i potlačenost kao metaforu totalitarizma i gubitka ljudskosti.
Danas je Pasolinijeva misao poziv na očuvanje žive kritičke svijesti. On je utjelovio ulogu neugodnog intelektualca, uvijek protiv struje i nikada konformista. Njegova nasilna smrt, o kojoj ćemo pisati u sljedećem i zadnjem nastavku, pretvorila je njegovu ličnost u simbol slobode i istine.
