"Pogubno je po psihičko zdravlje muškaraca kad ih se kao djecu odgaja da ne plaču"

Činjenica da je roman "Missitalia" svježe objavljen u Hrvatskoj u izdanju OceanMora, uz relativno manji broj čitatelja koji su ga pročitali, nije učinila manje zanimljivijim sinoćnji prvi ovosezonski čitalački kružok u Klubu-knjižari Giardini 2 o ovom nagrađivanom romanu Claudie Durastanti, jedne od najznačajnijih suvremenih talijanskih spisateljica koja će, kako je jučer u ime domaćina ekskluzivno objavila Helena Vodopija, biti gošća predstojećeg Sajma knjiga u Puli.

Večer je obilježilo izlaganje Hane Sirovica, feminističke književne kritičarke i urednice Kulturpunkta koja je približila razmišljanja vodeće feminističke  teoretičarke Sare Ahmed o svojevoljnosti i politikama osjećaja te ih dovela u odnos s Durastantinim romanom, koji postavlja važna poticajna pitanja o volji, upornosti i otporu, ne samo junakinja i likova u romanu, već i talijanskog Juga.

Hipnotički roman "Missitalia" prati živote triju protagonistica, prkosnih žena koje žive izvan društveno prihvatljivih okvira u prekretničkim 50-im godinama 19., 20. i zamišljenoj budućnosti 21. stoljeća.

U uvodnom izlaganju objasnila je Ahmedina razmišljanja o svojevoljnosti i politikama osjećaja te ih dovesti u odnos s Durastantinim romanom, koji postavlja važna poticajna pitanja o volji, upornosti i otporu - ne samo junakinja i likova u romanu, već i (talijanskog) Juga.

Referirajući se na knjigu Sare Ahmed  "Willful Subjects" (2014) u kojoj se ova britanska teoretičarka bavi različitim tipovima svojevoljnosti, Sirovica je izdvojila kao primjer priču iz mračnog pera braće Grimm o 'svojeglavom' (svojevoljnom) djetetu koje nije slušalo majčine želje, pa i bog u njoj nije nalazio zadovoljstvo, pustivši se da se razboli Kad su ju zakopali, ruka je izvirila iz groba, i oni bi ju zatrpavali zemljom, ali ona bi svaki put ponovno izašla van. Na kraju ju je majka udarila šipkom, i tek nakon toga dijete je moglo počivati ispod zemlje.

- Ovu priču Sara Ahmed čita kao polazišni simbol, simbol onoga što društvo u nekom trenutku želi "zakopati", disciplinirati ili "ispraviti". Ona  tu "svojevoljnu ruku" tumači kao simbol iskustava i mogućnosti koje mehanizmi društvene kontrole žele učiniti nevidljivim jer "strše", jer se ne uklapaju u poredak stvari "kakav bi trebao biti", ali koje svojom svojevoljnošću, odbijanjem da se ukalupe, izazivaju tu okolinu, kazala je Hana Sirovica, svima toplo preporučivši u nas prevedenu knjigu Sare Ahmed "Kulturna politika emocija", u kojoj, kako je o knjizi rekla dr. sc. Maša Grdešić, autorica emocijama ne prilazi kao isključivo individualnim psihičkim stanjima, već uvjerljivo dokazuje kako emocije funkcioniraju kao društvena norma – nastaju, uče se i cirkuliraju u zajednici te ih dijele velike skupine ljudi.

"Osjećaji su pitanje ne samo nečije intime, već društvena i politička kategorija, oni nastaju u kontaktu i uvjetovaní su kulturom i okolinom, odnosno oblikuje ih i percepcija o tome kako ih se treba kontrolirati; što skrivati/pokazivati, i kako izražavati na 'prihvatljiv' način. Kroz povijest društva u kojem živimo, kao i danas, ovakva kontrola snažno je rodno uvjetovana i to ju čini važnim feminističkim pitanjem, koje ujedno i dobro pokazuje zašto se feminizam tiče svih, a ne samo žena.

- Jako, jako negativno mušku djecu pogađa kad ih se odgaja da ne smiju pokazati emociju, 'nemoj da te vide da plačeš' itd. To je pogubno po psihičko zdravlje muškaraca, istaknula je Hana Sirovica.

S druge strane, žene se uvijek smatra "kompliciranima", emotivnijima. Iskazivanje emocija smatra se slabošću, a duga povijest i sadašnjost patrijarhata uče da su žene "slabiji spol".

Osjećaji su, kako pokazuje Sara Ahmed, ali i druge teoretičarke i teoretičari afekta, pitanje kulture i društvenih okolnosti, ne univerzalna ili ahistorijska kategorija.

Sara Ahmed pokazuje kako su osjećaji poput ljubavi i straha mobilizirani u izgradnji kolektiva, konkretno u nacionalističkim i regresivnim tendencijama.

Drugim riječima, formula "sreće" kojoj bi svi trebali težiti vrlo je prisutna ne samo u kapitalizmu koji proskribira ideal koji je nedostižan, već i u nacionalizmu i općenito desničarskoj ideologiji koja jako efektivno maskira strah (od drukčijeg, onoga koji "strši") u "ljubav" (prema domovini, prema obitelji, prema "životu").

- Odbijanje da se vjeruje tom obećanju, kakvo na različite načine pratimo u romanu - kao odbijanje u individualnim/intimnim životima junakinja, ali i kroz njihov odnos prema obećanju napretka kao neke buduće sreće (ali i talijanski Jug koji odbija obećanje napretka - jest svojevoljnost, čiju definiciju želim podebljati i ovom stranom Ahmedine teorije, zaključila je Hana Sirovica.