Kultura

ZA ISTRU24 PIŠU: ELIO&GIANNI VELAN

Posljednja stanica Rovinježa: Groblje zaštićeno kao jedinstveni primjer parkovne arhitekture

Posjetili smo groblje i snimili ono što je od 1969. godine zaštićeno kao jedinstveni primjer parkovne arhitekture. Čempresi dostižu visinu i do petnaest metara, poredani su u osam redova a ima ih negdje između 115 i 120. Većina živućih Rovinježa koji se prešli osamdesetu, pamti ih ovako: snažni i visoki


 
3 min

Posjetili smo groblje i snimili ono što je od 1969. godine zaštićeno kao jedinstveni primjer parkovne arhitekture. Čempresi dostižu visinu i do petnaest metara, poredani su u osam redova a ima ih negdje između 115 i 120. Većina živućih Rovinježa koji se prešli osamdesetu, pamti ih ovako: snažni i visoki

Na monumentalnom ulazu u rovinjskom groblju ugrađena je velikim slovima poruka: “Resurrecturis”- Uskrsnut će. Blago onima koji vjeruju. Na vrhu se nalazi kapela gdje pop vrši obred prije pokapanja. Na ulazu u groblje, s desne strane ugrađena je (u vrijeme socijalizma) prostorija odakle kreće pogrebna povorka ateista, onih koji ne vjeruju u uskrsnuće.

Bez obzira na povijesne mijene Rovinjcima je i dalje ostavljen slobodan izbor. Ateisti i vjernici počivaju jedni pokraj drugih, u miru i redu. Štiti ih visoki i široki kameni zid, nalik na tvrđavu, a uzlet prema nebu usmjeravaju i čuvaju ogromni i prastari čempresi. Uzvisina na kojoj je krajem XIX. stoljeća izgrađeno novo groblje naziva se od pamtivijeka “Laste”. To je posljednja stanica, zadnja vožnja. Dok im život nameće niz obveza, kažu: “prima de andar a le Laste….”- prije nego što ću na Laste… Kad jednom stigneš reći će: “El xe anda’ a le Laste”- otišao je na Laste.

U prelijepoj pjesmi posvećenoj prijatelju Giacomu Giuricinu (nadimak mu je bio Mito Souro) Ligio Zanini zapisuje da je Mito Souro otišao na ruti tramuntane: “el xi zei in tramuntana, la' da Giuachein, ula lu spativa za su muier” (pošao je prema tramuntani, onamo kod Joakima, gdje ga je već čekala žena). Na Laste ili na ruti tramontane ili zvijezde sjevernjače, znači isto.

Posjetili smo groblje i snimili ono što je od 1969. godine zaštićeno kao jedinstveni primjer parkovne arhitekture. Zaštita visokih čempresa je pod kontrolom ustanove Natura Histrica, ali se o njima brine rovinjski Komunalni servis i to kvalitetno. Čempresi dostižu visinu i do petnaest metara, poredani su u osam redova a ima ih negdje između 115 i 120. Većina živućih Rovinježa koji se prešli osamdesetu, pamti ih ovako: snažni i visoki.

Lijep je dan, s groblja pogled seže do mora i otoka Figarola. Kad je Rovinj bio obasjan suncem pokojni otac je govorio: “Chi che xe morto ieri, oggi ghe dispiasi.”- Onaj koji je jučer umro, danas žali. Nijanse zelenog šire vedrinu, pun mjesec donosi promjenu, na bolje.

Ispričao sam sinu priču ribara koji je, nakon noći provedene na plivarici, našao pred ulaz u stan grupu starica koje su, rano ujutro, čekale da izraze sućut ženi. Dok je on bio na moru, prijatelji su upriličili šalu: zalijepili su na strateškim mjestima štampane osmrtnice s njegovim likom, sve po propisu. Ludi narod s mora.

Godina je 1897. Neposredno prije zatvaranja starog groblja smještenog oko i ispod crkve Sv. Eufemije i otvaranja novog na predjelu Laste, dva grobara nose na rukama lijes s tijelom izvjesnog mesara Figapera Grotte koji je tog dana podlegao od kolere. Prilikom ulaska u crkvu jedan pita drugoga: “Na koja vrata da uđemo, mala ili velika?”

Iz lijesa iznenada dopire glas pokojnika: “Kad sam bio živ u pravilu sam ulazio kroz glavna, velika vrata”. Prema izvještaju rovinjskog brijača Antonija Segariola, autora lijepih rovinjskih kronika, pokojnik je bez težih ozljeda preživio pad lijesa koji su grobari u munjevitom bijegu istog trena pustili iz ruku. Tih godina nerijetko bi greškom zakapali još žive nesretnike, znam iz djetinjstva da su među dječurlijom u starogradskoj jezgri kolale priče o „živim mrtvacima koji su noću kružili oko crkve“.

Na donjoj terasi bivšeg groblja, u lijevom kutu, nalazila se ogromna kosturnica. Krajem šezdesetih godina u njoj je izgrađen noćni lokal, diskoteka Monte.

Navike su podložne mijenama. Sve do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća pogrebni ritual je bio drugačiji. Lijes se postavljao u crkvici San Carlo u ulici Carera. Pogrebna povorka pratila je pokojnika Carerom i obalom sve do zgrade bivšeg zatvora koji je naknadno pretvoren u hladnjaču tvornice Mirna. Potom bi voz s lijesom nastavljao dalje prema groblju uz pratnju najuže rodbine, kod zatvora narod bi se razišao.

U rujnu 1906. dogodio se nesvakidašnji pogreb. Osamdesetogodišnja Domenica Sponza, zvana Batalita, ostavila je u oporuci nalog da joj se upriliči raskošni oproštaj pa je rodbina postupila po želji pokojnice. Limena glazba je pratila lijes svirajući vesele koračnice. Ulice su oživjele, a narodno veselje je oneraspoložio popa koji je revoltiran napustio povorku i razigranu dušu pokojne Batalite.


FOTO: Gianni Velan

Nastavite čitati

Istra
 

ISTRA I DALJE BEZ STAMBENE ZAJEDNICE ZA OSOBE S AUTIZMOM Pregovori s Gradom Pulom nisu urodili plodom. U vodu pada i 11 i pol milijuna kuna težak EU projekt?

U Istri ne postoji nijedna stambena zajednica za osobe s autizmom, za razliku od drugih krajeva Hrvatske. Pregovori koje je Udruga za autizam Istra vodila s Gradom Pulom nisu imali rezultata, a gdje se stalo s projektom Europskog socijalnog fonda koji je napokon trebao omogućiti organizirano stanovanje osobama s autizmom u Istri, od v.d. ravnateljice Centra za rehabilitaciju Pula, u kojem je projekt pokrenut prije nekoliko godina - nismo uspjeli doznati. Roditelji na sve kažu: Izvisili smo!

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.