POVJESNIČARI ZABLISTALI ZADNJEG DANA SAJMA KNJIGA: Ivetić i Levak stručno i poticajno "pročitali" i ležerno objasnili Mediteran i Jadran

Iz poticajnih (mislima bogatih, razrađenih i prepunih podataka i primjera) izlaganja povjesničara Egidia Ivetića i Maurizija Levaka, koje je mnogobrojna publika čula sinoć u sklopu jednog od posljednjih programa 30. izdanja Sajma knjige u Puli, točnije tijekom susreta posvećenog temi „Portreti Istre, Jadrana i Mediterana“, proizašao je niz zaključaka koje valja spomenuti.

Postoje razne vrste Mediterana. Valja početi s fizičkim, morfološkim Mediteranom, koji proučavaju geolozi, geografi i klimatolozi. To je Mediteran potresa, klimatskih promjena, koji se proteže do područja gdje u vegetaciji dominiraju makija i kulture vinove loze te masline. Tu je, nadalje, gospodarski Mediteran, onaj koji titra između „vrata“ Bosfora, Sueza i Gibraltara, svojevrsna „autocesta na vodi“, koji se stoljećima temeljio na trgovini, ribolovu i proizvodnji soli, a danas se (previše) okrenuo ka turizmu.

Postoji i (geo)politički Mediteran, Mediteran Europske unije koja kontrolira najveći dio njegovih obala, ali i Mediteran Bliskog istoka, koji je već više od stoljeća pogođen međuetničkim i međuvjerskim sukobima, beskonačnim buntovima i ratovima. To je geopolitički strateško područje, što potvrđuje i britanska prisutnost na Malti, a ne smije se zaboraviti da je to more koje zna biti ključni faktor u određivanju sudbina migranata.

Valja prepoznati i povijesni Mediteran, shvaćen kao “motor svijeta” koji su oblikovali i pokrenuli Feničani, Grci, Kartaga, Rim i Arapsko Carstvo, Mediteran kao mjesto nastanka velikih monoteističkih religija (židovstva, kršćanstva i islama) i demokracije.

Na kraju, to je vjerojatno najvažnije jer Homo Sapiens postao Čovjekom zbog njegove sposobnosti pretvaranja zbilje u simbole, postoje i simbolički i književni (poetski) Mediteran, s čije je površine prvi sloj prašine izbrisan tijekom renesanse ponovnim otkrićem grčke filozofije (premda su sve to znali i srednjovjekovni redovnici), a potom definitivno kroz romantizam, kada se istaknuo ideal ljepote uspostavljen klasičnom grčkom i rimskom tradicijom. Taj ideal, u mislima i djelima Johanna Joachima Winckelmanna, doveo je do svijesti potrebe za očuvanjem umjetničke baštine i posljedičnog "izuma" muzeja.

Egidio Ivetić

Ivetić je objasnio da je, prije nego što je dobio simbolički značaj, Mediteran u kolektivnoj svijesti Zapada bio samo kao zona prolaza koja je služila za dolazak na druga mjesta: bio je, dakle, svojevrsno "ne-mjesto".

Vezano uz Jadran (a time i uz Istru), ovo naše more sinoć je opisano kao mikrosustav šireg mediteranskog sustava. Jadran je more s elastičnom površinom i „promjenjivom geometrijom“, koje, zahvaljujući riječnom sustavu rijeke Po, može doprijeti sve do kanala u Milanu (Navigli), dok se preko luka u Istri i Rijeci protezalo sve do vrata Beča i Budimpešte.

Međutim, Jadran je također more čije obale nisu samodostatne, stoga su se njihovi žitelji stoljećima ili tisućljećima oslanjali na sustav razmjene dobara i proizvoda koji se temeljio na “komplementarnosti” između dvije obale, i to baš zato jer je svakoj od njih nešto nedostajalo. Primjerice, venecijanska obala trebala je istarski kamen, drvo iz Motovunske šume, maslinovo ulje, vino i posebice piransku sol (koju je Venecija unaprijed plaćala) iz Istre. S druge strane, Istra je s apeninske obale uvozila kukuruz, pšenicu, rižu, šećer, kavu, začine i gotove proizvode, uključujući one koji su stizali u Veneciju iz cijelog Mediterana, Dalekog Istoka, pa čak i iz središnje Europe.

Dakle, sustav je to koji je u Istri nametnuo skladištenje viška proizvodnje kako bi se mogao razmjenjivati, a upravo je ta gotovo tradicijska navika “spremanja sa strane” i dalje je prisutna u ponašanju ljudi iz Istre.

Egidija Ivetića, “Puležana” profesora Povijesti novijeg vijeka i Povijesti Mediterana na Sveučilištu u Padovi, te Maurizija Levaka, profesora Srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Puli i predsjednika Istarskog povijesnog društva, predstavio je Antropolog Andrea Matošević, voditelji mnogih susreta s autorima na sajmu knjiga. S obzirom na „mediteransku“ temu, prigodno je spomenuti da je večer ranije, u prepunom Istarskom narodnom kazalištu, izveden performans  „Propulzor“ čiji je autor tekstova upravo Matošević. Rad je to posvećen brodu Galebu, koji je izvorno bio teretni brod za prijevoz banana, a kasnije postao Titov brod na „rutama mira“. Stoga je nekako prirodno to što je Matošević iskoristio priliku i obojici povjesničarima postavio pitanje o važnosti plovidbe i brodova u jadranskom i mediteranskom kontekstu.

Maurizio Levak je objasnio kako se sve do 19. stoljeća uglavnom, kad je god to bilo moguće, putovalo morem. Čak i za najkraća putovanja: primjerice, nekada je bilo nezamislivo putovati od Pule do Rovinja ili Poreča kopnom, to se činilo plovidbom. Premda je stručnjak za srednji vijek – razdoblje koje je u mnogočemu povezano s feudalizmom, a feudalizam je povezan  s (obradivom) zemljom  – Levak je istaknuo da je tijekom svojih istraživanja shvatio da je nemoguće razumjeti i proučavati gospodarske, a time i životne dinamike, bez vrednovanja središnje uloge mora.

Maurizio Levak

Ivetić je pak naglasio važnost brodogradilišta i brodova, od malih batana i pasara za kabotažu do većih trabakula i bracera, koji su stoljećima bili ključni za održavanje spomenute “komplementarnosti” dviju jadranskih obala. Jadran se u to vrijeme doživljavao i “koristio” horizontalno, a ne vertikalno kao što ga mi danas vidimo na geografskim kartama. Horizontalno gledanje znači da "najbliži susjed" Chioggie nije bilo mjesto Piove di Sacco, koje je u unutrašnjosti udaljena samo nekoliko kilometara od Chioggie, nego su to bili Pula, Rovinj, Poreč i Cres.

Ta blizina, koja je bila posljedica povezanosti putem mora, pregažena je tek industrijskom revolucijom, a posebno izumom željeznice. Vlak po prvi puta uspostavlja u životima ljudi sjever i jug Italije (Pescara se više ne okreće prvenstveno prema Splitu i Zadru, već prema Rimu i Milanu), dok Istra, a posebno Pula, postaju periferija – iako važna – kontinentalnih gradova poput Graza i Beča. Upravo je tako došlo do kontinentalizacije Jadrana, procesa i načina života koji je u mnogim aspektima i dalje prisutan.

Tijekom zanimljivog susreta rečeno je i da je povijest Mediterana, unatoč ranijim istraživanjima arheologa i ključnim djelima povjesničara Fernanda Braudela i književnika Predraga Matvejevića, tek nedavno, zahvaljujući britanskom povjesničaru Davidu Abulafiji (koji od 2000. godine predaje povijest Mediterana na Cambridgeu), postala sveučilišni kolegij. Nedostajali su odgovarajući tekstovi i alati, zbog čega je sam Ivetić napisao priručnik "Studiare la storia del Mediterraneo" (Proučavati povijest Mediterana), objavljen ove godine.

Sinoćnji susret bio je vrlo poticajan, srušeno mnogo uvriježenih predrasuda. Uz izvrsnog Matoševića koji je diktirao teme i tempo razgovora, Levak se istaknuo jasnoćom svojih izlaganja te načinom na koji je objasnio dinamike koje su stoljećima oblikovale život uzduž Jadrana, mora u kojem su se ljudi međusobno razumijevali li neovisno o etničkoj ili jezičnoj pripadnosti.

Ivetić je, s druge strane, izbjegao zamke prečesto auto-referencijalnog akademskog govora te je svoja izlaganja, koja su odavala duboko znanje i veliku upućenost u arhivske izvore, obogatio jednostavnim, gotovo "ekspresionističkim" opisima, kao i osobnim anegdotama i duhovitim opaskama izrečenim na čakavskom dijalektu, istrovenetskom jeziku, pa čak i na engleskom. Primjerice, napomenuo je kako stoljećima vladajućim slojevima nije bio prioritet izgraditi "welfare state" (državu blagostanja), već "warfare state" (društvo spremno za rat).

Na koncu, Matošević je izrazio nadu da dominantno obilježje Mediterana neće postati isključivo turizam. Ivetić je na to naglasio neminovnost suočavanja s Mediteranom kao domovinom „Med Clubova“, jer su plaćeni godišnji odmori europski (francuski) izum, i europske zemlje i dalje ostaju jedina mjesta gdje oni postoje masovno. A Europljanima koji žive daleko od obala, Mediteran je privlačan.