POZNATI MLADI SRPSKI GLUMAC LUKA GRBIĆ "Inteligencija je velika pomoć, ali i veliki teret"

Uoči premijere predstave "Dugo putovanje u noć", remek djela začetnika američke dramske književnosti  Eugenea O'Neilla ovog petka u 20 sati u pulskom kazalištu, razgovarali smo s poznatim srpskim glumcem mlade generacije Lukom Grbićem, koji je u svijet glume ušao na velika vrata još kao srednjoškolac ulogom mlađeg brata glavnoj junaka u hit filmu "Južni vetar".

U ovoj emotivnoj odiseji pod vodstvom nagrađivanog redatelja Ivice Buljana, koju je O'Neill zbog autobiogtafskih elemenata namjerno čuvao do svoje smrti,  renomiranu glumačku postavu, osim Luke Grbića, čine Alma Prica u ulozi majke Mary, slovenski glumac Marko Mandić u ulozi oca Jamesa te zagrebački glumac Rok Juričić (sin Maxa Juričića, legendarnog glazbenika novovalne scene) u ulozi starijeg sina Jamiea.

Luka Grbić u "Južnom vetru" kao Nenad Maraš, mlađi brat Petra Maraša

Kronika je to jednoga dana u životu obitelji Tyrone koja se razdire međusobnim optužbama. Od svitanja do sumraka pratimo roditelje i njihova dva sina međusobnoj borbi i u borbi s demonima iz prošlosti. Dok majka poriče svoju ovisnost o morfiju, ostali članovi obitelji šute o tuberkulozi najmlađega sina. Nitko u obitelji nije sposoban suočiti se sa stvarnošću, s činjenicom da svi žive u samoobmani i neostvarenim snovima. Među njima i mlađi sin Edmund kojeg glumi Luka Grbić.

Koliko vam je zahtjevna, izazovna ova uloga, posebno jer je riječ o nijansiranoj psihološkoj drami?

To je točno, ali je s druge strane i umnogome poetična. Kako je O'Neill neka vrst i pisca i pjesnika, onda su i njegovo izražavanje i njegova osjećanja često poetična. Meni je velik izazov misliti i osjećati na taj način.

Čini mi se da u ovoj drami nema glavne uloge. Ističe se majčin lik, no kao da svi  imaju podjednaku težinu.

Mislim da su  kao obitelj jedan kolektivni lik. Ne doživljavam da tu postoji išta što je odvojeno, čini mi se da su svi uvjetovani jedni drugima i da jedni bez drugih ne postoje. Oni se ne razdvajaju, kao da su svi jedna strana jedne osobe.

U hvaljenoj predstavi "Idiot" Dostojevskog, a koju je u Beogradskom dramskom pozorištu također režirao Ivica Buljan, igrali ste glavnu ulogu kneza Miškina. Koliko vas je glumački obogatila suradnja s Buljanom i olakšala vam ovaj sadašnji projekt?

U odnosu na sadašnji projekt sada smo cijeli period upoznavanja mogli preskočiti. Imam osjećaj da se dobro razumijem s Ivicom i da dobro razumijem njegov jezik i šifre. Kako dolazimo iz drugih škola,  svi se koristimo nekim drugim jezikom i druge su nam asocijacije na iste pojmove. Nekako mi se čini da poznajem njegov način razmišljanja, pa mi je s te strane lakše. A možda mi je najvrijedniija stvar koju sam izvukao iz suradnje s Ivicom inicijalno čitanje predloška komada, romana. Mi smo 'Idiota”' spremali tako što smo sigurno tri tjedna svi zajedno, nas 15-20, čitali roman. Pokušavam od njega naučiti pristup čitanja jednog djela. Mislim da je to ogromni kvalitet koji se možda vidi u predstavi, to da sve dobro razumijemo i čitamo što se tu dešava, da smo svi članovi jedne priče.

Hvaleći predstavu 'Idiot' i vašu izvedbu, Miljenko Jergović je napisao da ste "glumstven, a veoma lijep, jedan od onih mladića kakvih zaista nije mnogo, koji uspijevaju glumiti usprkos takvoj ljepoti". Koliko je fizička ljepota prednost, a koliko teret glumcu? 

Apsolutno pomaže. Jedino može odmoći ukoliko glumac počne sebe promatrati kroz prizmu ljepote. Meni je to otvorilo dosta prilika na putu. Pitanje je i što ćeš uraditi s tim prilikama, ali sigurno jest korisni faktor, pogotovo mladim glumcima na njihovim počecima.

Majku, ovisnicu o morfiju, glumi Alma Prica

Kako biste u najkraće opisali glumački senzibilitet Alme Prica?

Prva mi je to suradnja s njom i prvi put je gledam. Imam potpuno nevin, svjež utisak o njoj. Baš sam presretan kakva smo svi zajedno ekipa. Uživam ih gledati kako glume i kako su posvećeni svom radu, a uživam i u druženju s njima jer smo u par tjedana postali jako bliski i nešto nalik onome što je potrebno ovom komadu - maloj obitelji.

Koliko predstava realistički, vjerno prati tekst, a koliko ima eksperimentiranja?

Ne čini mi se da puno odlazimo u snažnu eksperimentalnost. Najviše smo se trudili postići, ne realizam u osušenom smislu, već iskrenost i osobnost u tumačenju te obitelji i tih ljudi. Trudili smo se da se što više lično približimo tom tekstu.

Skloni ste i pisanju. Za završnu scenu predstave 'Idiot' napisali ste tekst koji ste opisali kao svoju mantru. Imate li ambicije biti dramski  piscem?

Nisam nikad probao napisati dramski tekst. Pišem poeziju za sebe, u naletima. Za sad mi prija da prema tome imam neprofesionalan odnos. Pišem više iz lične potrebe.

Asistent režije Puležan Gabrijel Lazić i redatelj Ivica Buljan

Čuo sam da ste ovih dana bili u Ljubljani želeći upisati masterclass režije.

Imam ambiciju istraživati svoje osobno autorstvo. Volio bih saznati koji su sve to još  načini kojima mogu izražavati i komunicirati svoja osjećanja i ideje sa svijetom. To pokušavam i u glumi pa me zanima kako mogu otići još korak dalje. Jer, put glumca može često biti pasivan, posebno u nekoj instituciji, i da se svede na čekanje neke dobre suradnje. Ja pokušavam naći proaktivni put u ovome čime se bavim.

Dosadašnji dojmljiv opus s puno odigranih predstava i snimljenih filmova, iako imate svega 23 godine, odražava vašu marljivost i profesionalnu  posvećenost. Neki se glumci, šire i umjetnici, nakon uspjeha prepuste slavi.

Ja jesam jako mlad i idem na valu da sve istražujem i sve radim, ali mislim da ima dosta takvih mladih ljudi. No kod nas ne postoji previše prilika i platformi za iskazivanje mladih. Put glumca u Srbiji zasniva se na televizijskim serijama koji je rijetko kad inspirativan, rijetko kad dobro formativan za razvoj jednog glumca. To je nešto što ne ide u korist mladim glumcima. Ja sam, na sreću, ali stvarno na sreću, imao jako dobar kazališni put. Da me ne razumijete pogrešno, ja mislim da sam te prilike prilično dobro iskoristio i da sam se zaista, po mnogima, dobro ostvario, ali velik je faktor bila sreća. Mnoge moje mlade kolege nemaju tu priliku. Čini mi se da nismo ni učeni da kao mladi glumci možemo biti autori i da imamo mogućnost komuniciranja i ostvarivanja, nego se učimo toj pasivnoj poziciji čekanja poziva od redatelja.

Glumom ste počeli baviti još kao sedmogodišnjak u dječjoj glumačkoj radionici. Tko vas je u to usmjerio? Otac, majka?

Ne mogu se uopće sjetiti. Nije me nitko usmjeravao jer mi kao obitelj tako ne funkcioniramo, nigdje me nisu gurali. Bila je to moja želja, ali nisam se projicirao kao glumac. Vjerojatno je to pripadalo razdoblju igre, a ne ambiciji.

Mediji često navode da ste član Mense, s kvocijentom inteligencije 156. Koliko inteligencija zna otežati rad? Jednom ste rekli da vas je pretjerana svijest znala ometati u godinama rada u kazalištu.

Inteligencija je velika pomoć, ali i veliki teret. Donosi mnogo u povezivanju, periodu analize i čitanja stvari, u smislu povezivanja sa samim sobom i sa svijetom. Mi sad recimo čitamo 'Dugo putovanje u noć' i onda ja povezujem riječi mog lika, tumačim ih i pokušavam ih povezati sa sobom i svojim okolišem. Ali kada se treba pustiti i kad treba biti ličan, emotivan, onda te prevelika svijest i preveliko razmišljanje može, kao i u životu, spriječiti od stvarnog postojanja.

Autokritičnost i pretjerana sumnja?

Ne samo sumnja, nego čini mi se da u prostoru delanja i kretanja ne postoji puno mjesta za neku našu misao koja ima formu dijaloga sa samim sobom. Takva te misao odvaja od svijeta, a odvojenost od svijeta je suprotna glumi, pogotovo u psihološkom ključu.