Kultura

NEMA RADNJE, ALI IMA ŽIVOTA

PULA 1974. U FILMU NIKOLE LORENCINA: Nekad je puno toga bilo ljepše, ali nešto ipak nije

Filmovi kao što je i ovaj, poznatog beogradsko-medulinskog redatelja Nikole Lorencina, sami sebi otvaraju put kako bi ih se smatralo djelima i dijelovima lokalne nematerijalne kulturne baštine


 
7 min
Silvio Forza

Filmovi kao što je i ovaj, poznatog beogradsko-medulinskog redatelja Nikole Lorencina, sami sebi otvaraju put kako bi ih se smatralo djelima i dijelovima lokalne nematerijalne kulturne baštine

Uljanik je radio punom parom, na ribarnici nije bilo riba iz uzgoja, ali su hiper-oronule fasade središta Pule izgledala sablasno. Drugim riječima, ponešto “nam je bilo bolje kad nam je bilo gore”, ali nešto drugo baš i nije.

Sliku Pule, premda zimsku i autorski selektivnu – stoga parcijalnu – daleke 1974. , prenosi nam kratki TV Film "Na sred mora krčma jedna" – “In mezzo al mare…”, medulinsko-jagodinsko-pulsko-riječko- beogradskog redatelja Nikole Lorencina.  Dostupan je na Youtube-u.

“Film je snimljen za novogodišnji program na još svježe otvorenom drugom kanalu TV Beograda”, rekao nam je danas iz Beograda autor u podužem i poučnom telefonskom razgovoru, "i to onda kad ga je preuzela proslavljena Zora Korać”. Povodom njene smrti 2021. godine, za Zoru Korać je u časopisu NIN pisalo da je “simbol jednog davno prohujalog televizijskog doba u kojem su emisije iz kulture i umetnosti bile udarni deo televizijskog programa”.

Nikola Lorencin

Filmovi kao što je i ovaj Lorencinov, sami sebi otvaraju put kako bi ih se smatralo djelima i dijelovima lokalne nematerijalne kulturne baštine. I ne samo lokalne, s obzirom na to da oslikavaju i globalne fenomene. Pogledajmo samo privatnu odjeću članova muškog zbora KUD “Lino Mariani”, glavnih likova filma. Ta je odjeća puno sličnija onoj njihovih djedova i pradjedova s početka 20. stoljeća nego onoj njihove (rokerske, a ubrzo pankerske) djece i unučadi, koja će samo petnaestak godina kasnije, u devedesetima, doslovno pokazati kako je 20. istinski bilo “kratko stoljeće”, (“secolo breve, “The Short Century”), čiji su neurotični ritam skandirale brze, možda i prebrze promjene.

U filmu nema radnje, nema ni priče, ali ima života. U velikom dijelu filma protagonist je… pjevanje, i to poduža serija pjesama na istrovenetskom dijalektu, koje dolaze iz tradicije, ali koje su većini poznate u izvedbi Lidije Percan na četiri albuma “Canzoni d’una volta”. U tom kontekstu, pravi je dokument vremena, a danas moment promišljanja, a ne podrugivanja, rečenica na hrvatskom koju izgovora tada poznati pjevač Scubla (čita se: Skubla): “Ja bi hteo nešto govoriti u vezi novogodišnje praznike. To su svakako praznike koji nama svi nosi radost”. Ni tisuće drugih pulskih Talijana tada ne bi znalo bolje.

Scubla

U doba kada nije postojao imperativ javne revnosti, bilo je manje licemjerja, stoga je  danas pomalo zaboravljenoj bukaleti pripala bitna uloga u filmu. Time ne želimo reći da opuštenost traži vino, ali je činjenica da onakve opuštenost i vedrinu, popraćene određenom dozom naivnosti i sreće zbog samog bivanja na ovome svijetu, nismo odavno vidjeli…in real life. Osim kod djece, i to male djece.

Možda nije politički korektno, ali scena u kojoj Lorencin prikazuje zabranjenu igru “mora” (“šija, “šijavica”), s hrvatsko-talijanskim dvojezičnim skandiranjem brojeva, prema prirodi stvari postavlja ovaj mali grijeh u svoju ljudsku, normalnu i nipošto medijski spektakulariziranu i stigmatiziranu dimenziju.

Premda je dom zbora Lino Mariani pulska zajednica Talijana, nijedan kadar nije sniman u “Circolu”. “Postojala je tada neka konoba prema Šijani (u filmu se spominju nekadašnje kultne šijanske “Sicola”, “Papa” i “Gecan” o.a.)”, pričao nam je Lorencin ,“nešto smo snimali u zgradi kod mandrača, a tada su postojala posebna mjesta, zvali smo ih 'blokovi Lino Marijanija', iza Arene i negdje u blizini nekadašnje Ljubljanske ulice, pa smo snimali i tamo”.

U filmu se pojavljuje dvadesetak članova zbora (uz Scublu, spomenut ćemo samo dijalektalnog pjesnika Stefana Stella, Franca Kocijančića – mnogima je s TV ekrana ili s radija poznat njegov sin Ettore –, Versaica na harmonici, ali se kasnije pojavljuje i kao radnik u Uljaniku), “a jako mi je žao”, rekao nam je Lorencin, “što u filmu nema maestra Nella Milottija, iako smo s njim dogovarali cijeli repertoar. Bili smo usko povezani. Čak mi je bio učitelj u muzičkoj školi u doba kada sam živio u Puli”.

Krcato parkiralište (uglavnom fićeka, Zastava 101 i “Tristaća") automobila Uljanikovih radnika, široki kadrovi nad arsenalom u kojem su strojevi radili i radnici se kretali u trlišu (možda bi netko u Puli trebao prirediti izložbu ovog radnog odjela), uvod su dijelu filma koji je posvećen dugogodišnjoj osnovnoj, i danas propaloj, vještini mnogih generacija “Polesana” i Puljana: gradnji brodova.

Ogromni “Berge Adria”, blizanac brodova “Berge Istra”, “Berge Brioni” i “Berge Vanga”, pri kraju je izgradnje, “imbragadori” hvataju teret s dizalica, a radnik, na talijanskom jeziku, među ostalim kaže: “Come i Giapponesi, anche noi sappiamo costruire queste grandi navi e l’esempio è qui, lo vediamo” (“I mi, kao i Japanci, znamo graditi ove velike brodove a primjer nam je tu pred očima“). Nekad bilo, a poglavlje o Uljaniku završava s pjesmom koja u refrenu dostiže svoj vrhunac u stihu „socialismo e libertà“ („socijalizam i sloboda“).

Ako su pjesma, bukaleta, uspješna brodogradnja, isključivo drveni čamci u pulskoj luci, mesingane posude starih vaga ribarnice i krupni plan magarca (dok u pozadini zbor pjeva „Iero in campagna“ / „Bio sam na polju“) kadrovi situacija za kojima, barem djelomično, možemo žaliti, to ne vrijedi za tadašnji izgled Pule.

Kadrovi koji su snimljeni u današnjoj Kandlerovoj (tada je to bila Ulica Ivana Gorana Kovačića) i po usponima prema Kaštelu, prikazuju grad negledljivih fasada kakvog više ne želimo.


Zadnjih nekoliko minuta filma svojevrsni je estetski obrat u kojem stvarnost ne stvara film već film stvara stvarnost. Dok „ide“ pjesma „Bella ciao“, mladi ljudi glumačkog izgleda i ponašanja, hodaju, smiju se, traže se, grle i raduju životu.

“Nisu to nikakvi glumci“, pojasnio nam je Nikola Lorencin, „to su svi mladi ljudi iz Pule koje smo okupili, a snimali smo na Kaštelu. Kako je to ipak bio prilog za novogodišnju emisiju, napravili smo neku vrstu spota u doba kada spotovi nisu postojali“.

Ikonografska pozadina odjavne pjesme "Son Polesan" ("Ja sam Puljanin") je Arena, međutim, zadnji kadar posvećen je iskrama varioca. Tempi passati, ali je i zato takav kraj odličan. A i podsjeća na novogodišnji vatromet, a film je prikazan u sklopu novogodišnjeg programa 1974. na 1975.

“Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian”, napisao je Dragan Velikić,  veliki beogradski književnik koji je odrastao i mladost proveo u Puli. U članku „Odiseja Nikole Lorencina“, kojeg na svom portalu prenosi Miljenko Jergović, Velikić piše „saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj”.


Filmski i TV redatelj i scenarista, kritičar, esejist, pedagog, bivši novinar Novog Lista, dobitnik nagrade za životno djelo, Nikola Lorencin nosi tipično medulinsko prezime, ali je rođen u Jagodini, današnjoj Srbiji.

„Kakve avione da radim, kad ovdje radim podmornice i brodove, rekao je moj dida Mate Medulinac, kad su ga pozvali da dođe u Novi Sad i da se zaposli u tvornici aviona“, ispričao nam je Nikola Lorencin. „Iznenadio se, no kako mu je i bilo dosta fašizma, djed je ipak otišao, nastanio dr u Sremskoj Kamenici, mjestu u kojem je živio i umro pjesnik Jovan Jovanović Zmaj. Moj je otac Vinko izgubio ruku dok je radio u električnom mlinu, pa su mu našli posao u Jagodini gdje sam se ja rodio. Potom smo živjeli u Zemunu, gdje je bila velika kolonija istarskih i medulinskih iseljenika, ali već 1950. došli smo u Pulu. Stanovali smo na Monvidalu pa u Vili Dori na Monte Zaru, no otac je bio nemiran pa smo se preselili u Rijeku. Ipak sam uspio dobiti stipendiju od Općine Pula, kojoj se i danas zahvaljujem te diplomirao svjetsku književnost u Beogradu kamo samo otišao i zbog filmske akademije“.

Nikola Lorencin često se stvarno i umjetnički se vraćao u Istru. Na filmskoj traci za Omladinski program TV Beograda snimio je dosta uradaka o Istri te serijal „Luna Rossa“ o odiseji njegove obitelji: „Za sada ima sedam epizoda, nadam se da ću još koju da natrpam“, rekao nam je vrlo vitalni 83. godišnji umjetnik. A mi ćemo više o tome drugi put.


Nastavite čitati

Pula
 

U Puli je podstanarima teško naći krov nad glavom. "Nas sedmero živi u 40 kvadrata. Niti za 800 eura nisam uspjela pronaći dom sebi i djeci"

Od Igora Loparića, predsjednika pulske udruge Naš san njihov osmijeh, doznajemo da se njima svakodnevno javljaju obitelji s djecom i samohrani roditelji koji nemaju gdje, najčešće jer moraju izaći iz stana radi turista. Onda se snalaze kod prijatelja, obitelji, no dugoročno takav smještaj nije održiv. Zbog toga su pokrenuli inicijativu "Stan za lakši stan" kojom žele pomoći obiteljima koji traže smještaj na duži period na način da im financiraju dio plaćanja najma

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.