PULA 1974. U FILMU NIKOLE LORENCINA: Nekad je puno toga bilo ljepše, ali nešto ipak nije

Uljanik je radio punom parom, na ribarnici nije bilo riba iz uzgoja, ali su hiper-oronule fasade središta Pule izgledala sablasno. Drugim riječima, ponešto “nam je bilo bolje kad nam je bilo gore”, ali nešto drugo baš i nije.

Sliku Pule, premda zimsku i autorski selektivnu – stoga parcijalnu – daleke 1974. , prenosi nam kratki TV Film "Na sred mora krčma jedna" – “In mezzo al mare…”, medulinsko-jagodinsko-pulsko-riječko- beogradskog redatelja Nikole Lorencina.  Dostupan je na Youtube-u.

“Film je snimljen za novogodišnji program na još svježe otvorenom drugom kanalu TV Beograda”, rekao nam je danas iz Beograda autor u podužem i poučnom telefonskom razgovoru, "i to onda kad ga je preuzela proslavljena Zora Korać”. Povodom njene smrti 2021. godine, za Zoru Korać je u časopisu NIN pisalo da je “simbol jednog davno prohujalog televizijskog doba u kojem su emisije iz kulture i umetnosti bile udarni deo televizijskog programa”.

Filmovi kao što je i ovaj Lorencinov, sami sebi otvaraju put kako bi ih se smatralo djelima i dijelovima lokalne nematerijalne kulturne baštine. I ne samo lokalne, s obzirom na to da oslikavaju i globalne fenomene. Pogledajmo samo privatnu odjeću članova muškog zbora KUD “Lino Mariani”, glavnih likova filma. Ta je odjeća puno sličnija onoj njihovih djedova i pradjedova s početka 20. stoljeća nego onoj njihove (rokerske, a ubrzo pankerske) djece i unučadi, koja će samo petnaestak godina kasnije, u devedesetima, doslovno pokazati kako je 20. istinski bilo “kratko stoljeće”, (“secolo breve, “The Short Century”), čiji su neurotični ritam skandirale brze, možda i prebrze promjene.

U filmu nema radnje, nema ni priče, ali ima života. U velikom dijelu filma protagonist je… pjevanje, i to poduža serija pjesama na istrovenetskom dijalektu, koje dolaze iz tradicije, ali koje su većini poznate u izvedbi Lidije Percan na četiri albuma “Canzoni d’una volta”. U tom kontekstu, pravi je dokument vremena, a danas moment promišljanja, a ne podrugivanja, rečenica na hrvatskom koju izgovora tada poznati pjevač Scubla (čita se: Skubla): “Ja bi hteo nešto govoriti u vezi novogodišnje praznike. To su svakako praznike koji nama svi nosi radost”. Ni tisuće drugih pulskih Talijana tada ne bi znalo bolje.

U doba kada nije postojao imperativ javne revnosti, bilo je manje licemjerja, stoga je  danas pomalo zaboravljenoj bukaleti pripala bitna uloga u filmu. Time ne želimo reći da opuštenost traži vino, ali je činjenica da onakve opuštenost i vedrinu, popraćene određenom dozom naivnosti i sreće zbog samog bivanja na ovome svijetu, nismo odavno vidjeli…in real life. Osim kod djece, i to male djece.

Možda nije politički korektno, ali scena u kojoj Lorencin prikazuje zabranjenu igru “mora” (“šija, “šijavica”), s hrvatsko-talijanskim dvojezičnim skandiranjem brojeva, prema prirodi stvari postavlja ovaj mali grijeh u svoju ljudsku, normalnu i nipošto medijski spektakulariziranu i stigmatiziranu dimenziju.

Premda je dom zbora Lino Mariani pulska zajednica Talijana, nijedan kadar nije sniman u “Circolu”. “Postojala je tada neka konoba prema Šijani (u filmu se spominju nekadašnje kultne šijanske “Sicola”, “Papa” i “Gecan” o.a.)”, pričao nam je Lorencin ,“nešto smo snimali u zgradi kod mandrača, a tada su postojala posebna mjesta, zvali smo ih 'blokovi Lino Marijanija', iza Arene i negdje u blizini nekadašnje Ljubljanske ulice, pa smo snimali i tamo”.

U filmu se pojavljuje dvadesetak članova zbora (uz Scublu, spomenut ćemo samo dijalektalnog pjesnika Stefana Stella, Franca Kocijančića – mnogima je s TV ekrana ili s radija poznat njegov sin Ettore –, Versaica na harmonici, ali se kasnije pojavljuje i kao radnik u Uljaniku), “a jako mi je žao”, rekao nam je Lorencin, “što u filmu nema maestra Nella Milottija, iako smo s njim dogovarali cijeli repertoar. Bili smo usko povezani. Čak mi je bio učitelj u muzičkoj školi u doba kada sam živio u Puli”.

Krcato parkiralište (uglavnom fićeka, Zastava 101 i “Tristaća") automobila Uljanikovih radnika, široki kadrovi nad arsenalom u kojem su strojevi radili i radnici se kretali u trlišu (možda bi netko u Puli trebao prirediti izložbu ovog radnog odjela), uvod su dijelu filma koji je posvećen dugogodišnjoj osnovnoj, i danas propaloj, vještini mnogih generacija “Polesana” i Puljana: gradnji brodova.

Ogromni “Berge Adria”, blizanac brodova “Berge Istra”, “Berge Brioni” i “Berge Vanga”, pri kraju je izgradnje, “imbragadori” hvataju teret s dizalica, a radnik, na talijanskom jeziku, među ostalim kaže: “Come i Giapponesi, anche noi sappiamo costruire queste grandi navi e l’esempio è qui, lo vediamo” (“I mi, kao i Japanci, znamo graditi ove velike brodove a primjer nam je tu pred očima“). Nekad bilo, a poglavlje o Uljaniku završava s pjesmom koja u refrenu dostiže svoj vrhunac u stihu „socialismo e libertà“ („socijalizam i sloboda“).

Ako su pjesma, bukaleta, uspješna brodogradnja, isključivo drveni čamci u pulskoj luci, mesingane posude starih vaga ribarnice i krupni plan magarca (dok u pozadini zbor pjeva „Iero in campagna“ / „Bio sam na polju“) kadrovi situacija za kojima, barem djelomično, možemo žaliti, to ne vrijedi za tadašnji izgled Pule.

Kadrovi koji su snimljeni u današnjoj Kandlerovoj (tada je to bila Ulica Ivana Gorana Kovačića) i po usponima prema Kaštelu, prikazuju grad negledljivih fasada kakvog više ne želimo.

Zadnjih nekoliko minuta filma svojevrsni je estetski obrat u kojem stvarnost ne stvara film već film stvara stvarnost. Dok „ide“ pjesma „Bella ciao“, mladi ljudi glumačkog izgleda i ponašanja, hodaju, smiju se, traže se, grle i raduju životu.

“Nisu to nikakvi glumci“, pojasnio nam je Nikola Lorencin, „to su svi mladi ljudi iz Pule koje smo okupili, a snimali smo na Kaštelu. Kako je to ipak bio prilog za novogodišnju emisiju, napravili smo neku vrstu spota u doba kada spotovi nisu postojali“.

Ikonografska pozadina odjavne pjesme "Son Polesan" ("Ja sam Puljanin") je Arena, međutim, zadnji kadar posvećen je iskrama varioca. Tempi passati, ali je i zato takav kraj odličan. A i podsjeća na novogodišnji vatromet, a film je prikazan u sklopu novogodišnjeg programa 1974. na 1975.

“Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian”, napisao je Dragan Velikić,  veliki beogradski književnik koji je odrastao i mladost proveo u Puli. U članku „Odiseja Nikole Lorencina“, kojeg na svom portalu prenosi Miljenko Jergović, Velikić piše „saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj”.

Filmski i TV redatelj i scenarista, kritičar, esejist, pedagog, bivši novinar Novog Lista, dobitnik nagrade za životno djelo, Nikola Lorencin nosi tipično medulinsko prezime, ali je rođen u Jagodini, današnjoj Srbiji.

„Kakve avione da radim, kad ovdje radim podmornice i brodove, rekao je moj dida Mate Medulinac, kad su ga pozvali da dođe u Novi Sad i da se zaposli u tvornici aviona“, ispričao nam je Nikola Lorencin. „Iznenadio se, no kako mu je i bilo dosta fašizma, djed je ipak otišao, nastanio dr u Sremskoj Kamenici, mjestu u kojem je živio i umro pjesnik Jovan Jovanović Zmaj. Moj je otac Vinko izgubio ruku dok je radio u električnom mlinu, pa su mu našli posao u Jagodini gdje sam se ja rodio. Potom smo živjeli u Zemunu, gdje je bila velika kolonija istarskih i medulinskih iseljenika, ali već 1950. došli smo u Pulu. Stanovali smo na Monvidalu pa u Vili Dori na Monte Zaru, no otac je bio nemiran pa smo se preselili u Rijeku. Ipak sam uspio dobiti stipendiju od Općine Pula, kojoj se i danas zahvaljujem te diplomirao svjetsku književnost u Beogradu kamo samo otišao i zbog filmske akademije“.

Nikola Lorencin često se stvarno i umjetnički se vraćao u Istru. Na filmskoj traci za Omladinski program TV Beograda snimio je dosta uradaka o Istri te serijal „Luna Rossa“ o odiseji njegove obitelji: „Za sada ima sedam epizoda, nadam se da ću još koju da natrpam“, rekao nam je vrlo vitalni 83. godišnji umjetnik. A mi ćemo više o tome drugi put.