Rade Šerbedžija 13. kolovoza posljednji put izlazi iz tvrđave Minor kao Kralj Lear

Na Brijunima je u Ljetnom kinu održan okrugli stol o „Kralju Learu“ Teatra Ulysses, predstavi koja se ovoga ljeta, nakon 26 godina i više od stotinu izvedbi, posljednji put igra s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi. O njezinim počecima, ljudima koji su je stvarali i neobičnoj energiji koja ju je održala četvrt stoljeća govorili su Tatjana Aćimović, Marina Vujčić, Duško Ljuština, Boris Dežulović, Nataša Govedić, Lenka Udovički i Rade Šerbedžija.

Prva producentica Ulyssesa Tatjana Aćimović podsjetila je da njezina veza s Brijunima seže u 1998., kada je u Istri pripremala film Dejana Aćimovića „Je li jasno, prijatelju?“. O kazalištu na Brijunima Rade Šerbedžija, Lenka Udovički i Borislav Vujčić počeli su ozbiljno razgovarati 2000., a Ulysses je osnovan u proljeće 2001. Prva predstava bio je upravo „Kralj Lear“.

foto: Teatar Ulysses

Aćimović je govorila o ljudima koji su se tada okupili oko projekta i o nečemu što je teško objasniti produkcijskim rječnikom: „Da bi nešto bilo genijalno, da bi postavilo neke temelje nečega što je Ulysses danas, mora se dogoditi jedna energija spoja među ljudima, neki anđeo vam naprosto sleti tu.“

Marina Vujčić prvo je ljeto Ulyssesa nazvala „najljepšim ljetom u svom životu“. Na Malom Brijunu tada gotovo da nije bilo uvjeta za kazališnu produkciju. Nekoliko ljudi radilo je u malom uredu, s jednom telefonskom linijom i dial-up internetom. Kuhali su sami, prali suđe, rješavali logistiku. „Nikome ništa nije bilo teško, nikad nitko nije rekao: ‘To nije moj posao’“, prisjetila se.

foto: Teatar Ulysses

Prva premijerna večer ostala joj je u sjećanju kao trenutak nevjerice. Kada se publika iskrcala na Mali Brijun, a djevojke iz Putokaza zapjevale, članovi ekipe počeli su plakati, ne vjerujući što su uspjeli napraviti u gotovo nemogućim uvjetima.

Jedan od ključnih ljudi u razvoju Ulyssesa je i Duško Ljuština. Govorio je o tome kako je projekt tijekom 26 godina prerastao svoje početne okvire i postao respektabilan europski i svjetski kazališni projekt.

Boris Dežulović povezao je povijest „Kralja Leara“ s njegovim zvijezdama i pomrčinama. Podsjetio je na Shakespeareove replike o nedavnim pomrčinama Sunca i Mjeseca, koje su pomogle datirati nastanak drame u 1605. godinu. I 1999. godine, nedugo prije početka priče koja će dovesti Šerbedžiju na Brijune, dogodile su se pomrčine Mjeseca i Sunca u razmaku od 16 dana.

Sada se krug simbolično zatvara. Pomračina Sunca dogodit će se 12. kolovoza, a posljednja izvedba „Kralja Leara“ predviđena je za 13. kolovoza.

Za redateljicu Lenku Udovički prostor Malog Brijuna nikada nije bio samo scenografija. „Dramaturg ove predstave je tvrđava Minor, odnosno otok Mali Brijun“, rekla je. Predstava je izrasla iz njezinih hodnika, dvorišta, stepenica uklesanih u stijenu i amfiteatra. Publika se kroz prostor kreće zajedno s predstavom, prateći Learov sunovrat.

foto: Teatar Ulysses

Teatrologinja Nataša Govedić, autorica knjige o predstavi, naglasila je da je njezina najveća vrijednost u tome što se svake godine ponovno gradi. Mijenjaju se glumci i odnosi među njima, ali čvrsti režijski okvir omogućuje predstavi da živi i mijenja se. „Ovo nije potrošna roba“, rekla je Govedić.

A onda je govorio Rade Šerbedžija.

„Valjda me vuko Shakespeare do 80. godine. Osjećam da ga tek sad dobro igram“, rekao je. Ipak, nakon 26 godina odlučio je stati. Najviše će mu, rekao je, nedostajati ono što naziva „božanskim nadahnućem“ – rijetki trenutak kada glumac na pozornici dosegne nešto što nadilazi njegovu svjesnu kontrolu.

Lenka Udovički priznala je da joj je teško i zamisliti posljednju izvedbu. Šerbedžija je, međutim, ostavio rečenicu koja možda ipak ne zvuči kao konačni oproštaj: „Tako su zvijezde rekle.“

Nakon 26 brijunskih ljeta Rade Šerbedžija posljednji će put kao Kralj Lear izaći iz tvrđave Minor 13. kolovoza. Predstava možda završava, ali priča koju je 2001. na Malom Brijunu započela skupina prijatelja teško da će završiti s njom.