Razgovor s Jamesom Brandonom Lewisom uoči koncerta u Puli 'ŽELIM VIKATI KOLIKO VOLIM GLAZBU, A NE ŠAPTATI'

U subotu, 14. ožujka u 20 sati, u prostoru Zajednice Talijana u Puli – Circolo nastupit će jedan od najvažnijih saksofonista današnjice, James Brandon Lewis, glazbenik kojeg kritika već godinama svrstava među ključne figure nove američke impro-jazz scene. 

Pulska publika Lewisa već je imala priliku doživjeti prošlog ljeta, kada je u dvorištu Rojca nastupio s bendom The Messthetics na obnovljenoj Jazzbini. Koncert koji se još uvijek prepričava - po mišljenju mnogih i najbolji koncert prošlog ljeta u Puli - pokazao je zašto se Lewis danas smatra jednim od najuzbudljivijih glasova suvremenog jazza. „Saksofonist koji istovremeno utjelovljuje i nadilazi tradiciju", kako ga opisuje The New York Times, u nešto više od desetljeća izgradio je reputaciju umjetnika koji spaja duboku ukorijenjenost u jazz tradiciji s neumornom željom za pomicanjem njenih granica.

Dobitnik titula tenor saksofonista i jazz umjetnika godine prema izboru kritike časopisa Downbeat, Lewis u svojoj glazbi povezuje gospel, blues i R&B s eksplozivnim saksofonskim linijama koje prizivaju duh Johna Coltranea, Alberta Aylera i Sonnyja Rollinsa, ali ga uvijek vode prema vlastitom, prepoznatljivom izrazu.U Pulu dolazi s trijom koji čine: James Brandon Lewis - tenor saksofon, Josh Werner - električni bas i Warren „Trae" Crudup III - bubanj.

Uoči koncerta razgovarali smo s Jamesom Brandonom Lewisom o slobodi u glazbi, improvizaciji, energiji koja pokreće njegov trio i o tome zašto vjeruje da glazba mora govoriti punim glasom.

Glazba kao sloboda i potraga za vlastitim glasom

Kada se osvrnete na svoje početke, možete li se prisjetiti kako ste usklađivali potrebu za tehničkim ovladavanjem instrumentom s unutarnjom borbom da si dopustite govoriti vlastitim glasom - osobito u okruženju koje često cijeni "ispravnost" prije osobnosti?

Sve što je potrebno za skladanje i izvođenje glazbe treba biti u službi glazbe. Glazba je oblik komunikacije. Kvaliteta te komunikacije je umjetnost; umjetnost je nusprodukt namjere. Glazba, vizualna umjetnost, bilo koji medij - način su na koji umjetnik vidi svijet. Tehnika pomaže mašti da prenese glazbene ideje koje postoje unutar nečijeg bića. Razina tehnike određena je onime što pojedini glazbenik treba izraziti. Glazba je sveprisutna. Ona je prirodno slobodna kretati se svijetom. Školsko okruženje i njegova dogmatska načela "ispravnosti" samo su jedan način gledanja na platno zvuka. Ono se usredotočuje na glazbu kao na mjerljivu znanost. Glazba u rukama prirode bavi se metafizikom - postojanjem i postajanjem. Na toj razini glazba utjelovljuje proživljena iskustva. Tehnika nije glazba nego alat u službi glazbe. Pronalaženje vlastitog glasa životni je zadatak. Glas dobivate od početka, ali morate razviti fokus koji će ga prepoznati kroz sve distrakcije.

Kako se ta ravnoteža danas očituje u vašem pristupu improvizaciji i radu s drugim glazbenicima?

Ravnoteža je jasna komunikacija. Cilj je izraziti svijetu kako ga vidimo... naš medij gledanja je glazba.

Vaša se glazba često kreće između slobodne improvizacije i vrlo jasne strukture. Kada danas razmišljate o tom odnosu, postoji li trenutak u kojem sama sloboda postaje oblik?

Volim ples s publikom, zdravo davanje i primanje. Dam vam nešto s čime se možete povezati, a onda se udaljim. Uživam u zamagljivanju granice poput mnogih svojih heroja - Ornette Coleman, Dewey Redman, Sam Rivers... Sloboda je stalna potraga za vlastitim najautentičnijim ja. Nekako postoji zabluda da sloboda znači odsustvo discipline, upravo suprotno. Sloboda je vrlo nezgodna riječ jer ne znači samo raditi bilo što. Mislim na premještanje slike sa štafelaja na pod - siguran sam da se Jackson Pollock tada osjećao oslobođeno! Sloboda je osobna.

Kada pogledate svoj skladateljski put - od prvih albuma, preko Jesup Wagon i Eye of I, do Apple Cores - vidite li jasan kontinuitet jednog glazbenog jezika ili prije niz namjernih pomaka i preispitivanja? Što vas danas u tom razvoju najviše zanima?

Svaki album zahtijeva drugačiji put, svaki ansambl drugačiji pristup. Ne slika se uvijek istim bojama. Vrlo sam namjeran kada je riječ o promjenama, i bojim se samozadovoljstva. Pokretačka snaga je svaki put stvoriti drugačiji put glazbenog razumijevanja i pokušati ne ponoviti ništa. 

Nagrade i priznanja

Posljednjih godina stigla su vam značajna priznanja — i kao tenorskom saksofonistu i za vaše albume. Kako se osobno odnosite prema tim nagradama i priznanjima?

Prije svega sam zahvalan. Biti dio bilo kakvog razgovora o glazbi, bio on pozitivan ili negativan, za mene je razlog za zahvalnost. Svjestan sam da su te nagrade priznanje za moj trud i izuzetno sam zahvalan. Moje samopouzdanje, međutim, ne temelji se na nagradama niti na prihvaćanju. Nagrade me ne potvrđuju. Biti kreativan sva je potvrda koja mi treba, bez obzira na prosudbe. Nagrade i priznanja su oznake vremena koje provodim na ovom planetu. Zahvalan sam, to je ravnoteža. Rog nema pamćenje - svaki put kada sviram počinjem iznova kao početnik.

Ne umanjujući izvrsnost nagrađenih umjetnika, koliko danas nagrade odražavaju samu glazbu, a koliko vidljivost, kontekst i mehanizme koji uopće određuju tko ulazi u fokus recepcije? Čini se da mnogo izvanredne glazbe ostaje izvan tog fokusa.

Ne znam tko što odlučuje. I ne mogu govoriti o psihologiji drugih kada je riječ o dobivanju ili nedobivanju nagrada. Moj posao - i mogu govoriti samo u svoje ime - jest živjeti život koji poštuje moj umjetnički glas. Ono tko sam i tko postajem oslanja se na hrabrost da vjerujem kako imam nešto za reći i da to slijedim pod svaku cijenu, radije nego da me progoni vlastiti duh zato što nikada nisam glazbeno izgovorio svoju istinu. Biti priznat čin je poštovanja ali nije odraz cjelokupnosti onoga što glazba jest. Ono što je popularno nije uvijek prihvaćeno ili priznato, ali to ipak ne određuje je li nešto "dobro".

Umjetnost, politika i pravo na vlastitu priču

Kako gledate na trenutni politički i kulturni trenutak u Sjedinjenim Državama i kako on utječe na vaš svakodnevni rad i glazbene odluke — osjećate li potrebu reagirati, reflektirati ili se više usmjeriti na vlastiti unutarnji izraz?

Odbijam dopustiti da ograničeno vrijeme koje imam na ovom planetu bude progutano podjelama. Dugujem sebi da radim na svom izrazu u istoj mjeri kao i oni koji žele najgore za svijet. Ako je umjetnost ljepota, a ne negativnost, onda je za mene važno posvetiti svoje vrijeme onome na što doista mogu utjecati. Od života se ne može pobjeći, ali možete ga komentirati kroz svoj rad - izravno ili neizravno. Umjetnost bi trebala odražavati život koji živite, a ne ono o čemu drugi misle da biste trebali govoriti. Moj rad je sastavljen od mnogih stvari i prema umjetnosti se odnosim kao da sam u automobilu - promatram dovoljno, ali ne toliko da se sudarim.

Uzimajući u obzir vaše suradnje s glazbenicima poput Marca Ribota ili The Messthetics, čiji rad snažno odražava društvene i političke teme, koliko vas takvi susreti oblikuju - i kao umjetnika i kao nekoga tko promišlja angažman kroz glazbu? Osjećate li da vaša glazba može funkcionirati kao politički čin, slično onome što otvoreno prakticira vaš europski kolega saksofonist Mats Gustafsson?

Tko sam kao umjetnik stalno je pod napadom. Moja je glazba odraz onoga tko mislim da jesam, a ne onoga što drugi misle da bih trebao biti. Stvoriti bilo što i pokušati to izreći problem je, prijetnja je onima koji žive od prodavanja kutije konformizma. Ne osjećam da sam otvoreno političan niti osjećam pritisak da govorim. Stvaram umjetnost kao alternativu svojoj svakodnevici. Zašto trošiti ono što stvaram na fokusiranje na političku dogmu? Suradnju tražim s radoznalima, a radoznali su uvijek pod napadom. Reakcijska umjetnost je u redu, ja ipak više volim kodiranu umjetnost koja od promatrača nešto zahtijeva - poput Morseova koda ili afroameričke tradicije: znakovi i simboli puni značenja, ali zahtijevaju razmišljanje. Moj politički čin je to što sam ono što jesam. To je svakodnevna borba. 

Vaša glazba često nosi snažne reference i kulturne slojeve (Baraka, Cherry, Ornette Coleman). Koliko vam je važno obnavljati povijesnu svijest jazza, a istodobno ići izvan njegova tradicionalnog okvira? Na albumima Apple Cores i Jesup Wagon čini se da uspostavljate model koji povezuje umjetničku i društvenu odgovornost.

Ne pokušavam ništa obnoviti, nego gurati narativ naprijed - kao što odvjetnik koristi presedan da obrani svoje ideje i pomakne stvari naprijed. Od sebe zahtijevam da skidam sloj po sloj vlastite svijesti kako bih došao do razine ranjivosti na kojoj se moja istina čuje kroz sviranje. Ništa što radim nije bez sadržaja. Mislim da sam to morao naučiti kao pitanje opstanka. Kulturno gledano, drugi često nisu morali znati ništa o tome tko sam ja jer im ta informacija nije potrebna da bi preživjeli, dok ja moram navigirati vlastitu kulturnu perspektivu, kao i perspektive drugih. Želim ispričati vlastite priče.

O triju i albumu Apple Cores

Trio s kojim sada idete na turneju snimio je album Apple Cores. Naslov dolazi od Amirija Barake i njegove ideje afroameričke glazbe kao društvenog i političkog dijaloga. Kako ste pokušali prenijeti taj koncept u Apple Cores i koliko je Barakino razmišljanje oblikovalo vaš pristup albumu?

Teme za ovaj album nastale su iz zajedničkih razgovora koje sam s Chadom i Joshom vodio na putu. Te teme govore o granici između forme i ne-forme; o školama mišljenja "unutra" i "izvan". Djelo Amirija Barake utječe na moj život još otkad sam na preddiplomskom studiju čitao njegovu knjigu Blues People, koja je bila obavezna literatura za kolegij povijesti jazza. U vrijeme snimanja ovog albuma - koji je nastao kroz dvije sesije improvizacije - čitao sam Barakinu knjigu Black Music, koja sadrži kolumne Apple Cores. Ti su tekstovi prvi put objavljeni u časopisu Downbeat. Amiri je bio prvi crni kolumnist u tom časopisu. Moje poštovanje prema kontinuitetu jazza ono je što me povezuje s Barakom - on je cijenio Ornettea Colemana jednako kao Charlieja Parkera.

Iako album nije izravna posveta, svaka kompozicija nosi reference na Dona Cherryja. Koliko su njegove ideje otvorenosti i istraživanja različitih kultura i stilova utjecale na način na koji trio pristupa glazbi?

Don Cherry utječe na moj rad još od vremena albuma Freeman oko 2015., kada sam svirao i jednu njegovu skladbu, Bamako Love. Nas trojica često razmišljamo o Donu Cherryju. Ideja "svjetske glazbe" koju su on i drugi poput Yusefa Lateefa i Randyja Westona otvorili pokazala je još jedan sloj kamo jazz može ići. Naša glazba utjelovljuje ono što je Don Cherry govorio da glazba jest: "um i osjećaj". 

Često govorite o "lovu na energiju" i otvorenosti prema različitim utjecajima - od hip-hopa i funka do avangarde. Je li to potraga za energijom koja hvata sadašnji trenutak, estetski i politički - način da jazz ostane živ i angažiran?

Jazz je živ jer se o njemu i dalje govori u prošlom, sadašnjem i budućem vremenu. Ne može umrijeti dok god je u razgovoru. Kada kažem da lovim energiju, mislim da sviram kao da mi život ovisi o tome - a u mnogim slučajevima i jest. Želim svirati tako da se vrijeme zamrzne i da trenutak bude sve što postoji; da budemo podignuti u neki drugi prostor koji još ne razumijemo - u nemjerljivo mjesto. Želim vikati koliko volim glazbu, a ne šaptati.

Pula i Jazzbina

Prošlog ljeta nastupili ste u Puli, u dvorištu Rojca, s The Messthetics. Kako pamtite taj koncert - prostor, publiku, energiju večeri?

Uživao sam u energiji publike! Mogao sam osjetiti njihovu radost i toplinu - u trenucima tišine, kao i u njihovim povicima.

U jednoj rečenici, što biste rekli onima koji će propustiti vaš koncert?

Gdje god bili, nadam se da će vas glazba pronaći.

Interes publike je velik te organizatori pozivaju da ulaznice osigurate na vrijeme putem Core-eventa na linku https://core-event.co/events/james-brandon-lewis-trio-1f9e/ ili rezervacijom na e-mail jazzbina.rebirth@gmail.com