Danas se točno u 12 sati u Domu hrvatskih branitelja svečano otvara obljetnički 30. Sa(n)jam knjige u Istri, čiji je osnivač bio Boško Obradović.
Sajam će otvoriti njegova kćerka Magdalena Vodopija, direktorica Sajma, zajedno s oko 125 svojih suradnika, koji su dio ekipe od oko tisuću ljudi koji su 30 godina stvarali Sajam.
Emotivni vrhunac Sajma, bar za sve poštovatelje Boška, ali i grupe Atomsko sklonište čiji je bio osnivač, bit će otvaranje Staze Boška Obradovića na Monte Zaru, gdje je živio najveći dio života. Otvaranje je sutra, u subotu u 13.30 sati, kada će se glazbeno izvesti neke njegove pjesme.
Rozana i Boško s unukom Helenom sredinom 90-ih
Dovoljan povod za razgovor s njegovom suprugom Rozanom (najvećim dijelom), kćerkom Magdom i unukom Helenom. Oživjeli su mnogi svjetovi i sudbine.
Zašto to 'B' u Boško B. Obradović?
Rozana: Zato što mu se otac zvao Branko.
General?
Da, general, vojskovođa, čovjek koji je bio kraljevski časnik u staroj Jugoslaviji. Došao je u Sinj i zaljubio se u prekrasnu Boškovu mamu, Miru Čatipović, iz vrlo cijenjene alkarske obitelji, za koju se govorilo da je najbogatija uz obitelj Mike Tripala. Ona je inače završila koledž u Grazu, svirala klavir, jahala konja, igrala tenis... I nosila bunde, što je meni najdraže (smijeh).
Boškov otac predvodio je kolonu prilikom oslobođenja Beograda?
Postoji legenda da je u ratu jedan teško ranjeni partizan prorekao Boškovom ocu da će na bijelom konju prvi ući u Beograd. I to se dogodilo, na paradi prilikom oslobođenja Beograda. Postoje i slike koje su kod deset godina mlađeg Boškovog brata Vladimira, doktora nuklearne medicine. Obožavao je svog starijeg brata.
Boško je završio vojne medicinske škole. Koliko je on bio umjetnik u vojsci?
Još dok se školovao u Ljubljani, sa 17 godina napisao je pjesmu "Umro je najveći mrav". Njegova tri godine starija sestra Nadežda, Nađa, uvijek ga je pratila. Znate, njemu je majka poginula u ratu, ustaše su je odveli u Jasenovac, kad je on imao tri-četiri godine. Bila je to velika trauma za njega, jako je patio. Možda u tome treba tražiti razlog što je, ne samo prema Magdi, Heleni i meni kao njegovim ljubavima, osjećao i gajio poštovanje prema svim ženama.
Nakon vojne medicinske akademije u Ljubljani završava u Puli?
Nitko nije očekivao da će Boško kao sin generala završiti u Puli. Očekivalo se da će doći u Beograd, Split...
Kako baš u Pulu?
To nije bio njegov izbor. Pulu su mu jednostavno dodijelili. Bio je malo zgrožen jer "ide na kraj svijeta". Nije mu Pula bila poznata.
I onda postane jednom od glavnih figura Pule. Kako ste se sreli?
Rozana: Na Korzu, 1959. godine. Šetala sam gore - dolje, on je je stajao tamo kod kavane Jadran. Tad nismo imali svatko svoje stablo ili Kluz, mi smo šetali, a dečki su pratili. Boško me je valjda zapazio. I tu večer sam išla sa sestričnom u kino Beograd. Pratio me kad sam išla u kino, a pratio me i kad sam izašla iz kina. Išli smo u mliječni restoran, sada Vesnu, na voćnu rižu. I on se pojavio, visok, tanak, u kaputu. Imala sam 19, nepunih 20 godina. I prišao je, nije čekao sutra. Budući da je moja sestrična stanovala u Vodnjanskoj ulici, morale smo krenuti - počela je kiša padati, a on nam je počeo pjevati "Piove, piove".
Boško je svirao bijeli klavir?
Ne, sad ću vam reći o tom klaviru. Taj pijanino, s klavirskim žicama, bio je od njegove majke. Naslijedila ga je Boškova starija sestra koja je specijalizirala talijanski i francuski jezik na Sorboni, putovala je, radila, udala se, i taj je klavir njoj smetao. Poslala ga je u Pulu, da ga prodamo, ali ja, mala iz Manjadvorci, bila sam mudra, znala sam da tako nešto ne možemo prodati tek tako. Već je došao zainteresirani kupac, ali ja sam brže bolje upisala Magdu u muzičku školu.
Vaše djetinjstvo u Manjadvorcima?
Bila sam najmlađe, četvrto dijete. Osjećala sam da me svi vole. Tata me držao na koljenima. Imala sam punu slobodu, igrala sam se po cijele dane, gotovo sam se sama odgojila. Moj tata nije bio zemljoradnik nego je radio u Puli. Kad su dolazili Nijemci, mami su, sjećam se, drhtale ruke i pokazivala im je papir da tata nije u partizanima. Sjećam se da su partizani jednom pucali na kolonu njemačkih vojnika blizu sela. I Nijemci su počeli paliti selo. Uhvatili su troje ljudi i objesili ih na klen. Dosta je ljudi bilo uokolo tog stabla, a ja sam mislila da svi pričaju, pa i to troje. Tek sam kasnije razumjela što sam vidjela.
Kakva je bila Magda kao beba? Je li dala spavati?
Znala je u počecima plakati, ali imala sam sreću da mi je šogorica, naša Anka, bila medicinska sestra. Inače ne bih bila mirna. Rodila sam je kad sam imala 21, a Boško 22 godine.
Tada je to bilo normalno?
Pa i nije. No znala sam da neću moći studirati jer mi je otac naglo umro u 52. godini života, kad sam imala 12 godina.
Vidim ovdje naslonjenu gitaru.
Boško je svirao gitaru, i pjevao. A Magda je svirala klavir.
Što vam je najradije pjevao?
I prije nego što smo se upoznali, čula sam od cura da jedan dečko pjeva pjesme na engleskom. Sjećam se da je pjevao pjesmu Paula Anke "You are my destiny". Kasnije i Celentana.
Što je vama pjevao najviše?
"Zaljubljen sam draga ja silno u tebe, tvoje oči crne, tvoje usne blijede".
Kakav je bio karakter?
Išao je stalno naprijed. Na neki je način bio nestvarna osoba. Toliko dobar, ali nije se dao. Ono što je zamislio, to je napravio. Bio je jako uporan, ali i jako senzibilan. Nije bio tašt. Ja sam bila bijesna jer bi ga netko uvrijedio. On bi to jako brzo zaboravio, takva je i Magda, a ja ne zaboravljam. Jako sam ga štitila i bila sam nesretna kad bi ga netko bez veze povrijedio. Pustila bih ga da stvara. Ja sam uvijek voljela lijepo, lijepe stvari, i kad smo išli na festivale, u Trstu bih si kupila toalete, a on je bio u riflama. I ja bih ga pustila. Jednom sam mu kupila tako lijepo odijelo, išli smo na prijem u hotel Rivijeru. On je bio mokar. Nije volio biti u odijelu.
Je li osnivač ili suosnivač Atomskog skloništa?
On je osnivač. On je idejni vođa. Znao je u ljudima naći kvalitetu. A bili su tu iza nas, na Monte Zaru Saša Dadić, Gužvan , Buco Langer, Kancelar.
Ne i Đoser?
On je bio s Kaštanjera. Bio je poseban, šminker. Volio je pjevati. Njemu je pjevanje produžilo život. Ženske su ga obožavale. Ja sam sam bila prisutna kad su mu pokušavale uskočiti u sobu, a on došao s kemoterapija. Boško je stajao kao kobac, čuvao ga je. A Boško bi pisao noću.
Koje su vam njegove pjesme posebno lijepe?
'Djevojka broj 8'.
To ste vi?
To sam ja. Putovala sam stalno kući u Manjadvorce u osam sati navečer s autobusne stanice i uvijek je očekivao kad ću ponovno doći. Tu je i pjesma "Bez kaputa": 'Zbog tebe sam navlačio odjela, jer samo si me takvog htjela, i zbog jedne smiješne kravate, uspjeli su da te odvrate, duša mi ulicom luta, bez kaputa, bez kaputa'.
Magda, je li tata bio strog?
Magda: Kao jako mlad otac, bio je zaigran, puno mi se posvećivao, ali je znao biti i strog. Imao je svoju ideju odgoja. Možda je to naslijedio od svoje majke. Kad sam imala 8-9 godina znao bi mi reći: "Znaš, sad si mlada dama i moraš se naučiti ponašati kao mlada dama. Mlada dama se i u kolibi i u Hiltonu uvijek ponaša isto: niti je oduševljena Hiltonom, niti je zgrožena kolibom". On se furao na skromnost, na jednostavnost. I bio je zaista, rekla bih, tip socijalista. Imao je jako izražen osjećaj za ravnopravnost, ali ne kao floskulu. On se ljudima davao bez zadrške, zato ga je i toliko ljudi i zapamtilo. Bio netko čistač ulica, ribar, akademik ili filmska zvijezda, svima je pristupao na isti način.
Tu je i Mate Parlov, kojem je Boško organizirao spektakularne masovne dočeke u Puli nakon osvajanja europskih i svjetskih titula.
Oni su bili veliki prijatelji.
Helena, imala si svega četiri godine kad je djed Boško otišao, koliko ga se sjećaš?
Helena: Meni je Boško transcendentalna figura naše obitelji. Budući da je moje sjećanje vezano zapravo uz priče, i mamine i bakine, ali i cijelog grada, u tom se sjećanju ogleda karakter naše obitelji. To uljepšavanje života, ta literarizacija počela je još od mog pradjeda kao način nošenja s traumama i ružnim stvarima u životu. To je prenijeto kao karakter i na djeda i na nas. Meni je djed uvijek bio netko tko nas čuva. Imam osjećaj kao da ga se sjećam, da jest tu prisutan. Upoznavala sam ga naknadno, kroz priče, kroz pjesme, kroz sjećanja. Otišao je, ali je ostao među nama.
Rozana: On i Helena, to je bila velika ljubav. Boško je bio kao veliko dijete s njom.
Magda: Radio je predstavu za nju, „Gusar Boško i gusarica Helena“.
Rozana: Mislim da je volio mene i Magdu, ali Helena je bila vrhunac.
Magda, što je ono ključno što si naučila od svog oca kad je u pitanju Sajam?
Magda: Boško je bio kreativna gromada i čovjek nepresušnih ideja. Izuzetan po tome što je, gotovo bez ikakvih uzora, te svoje ideje znao realizirati na jedinstven način - stvarajući za to vrijeme potpuno nove modele organizacije. Kad je o idejama riječ, nije trpio prisvajanje tuđih. Znao bi reći: "Tko sa mnom radi, neće postati falsifikator". Kad sam preuzimala Sajam od njega, naučio me onom ključnom: "Ako misliš uspjeti, tvoj je glavni posao posvetiti se ekipi s kojom radiš. Nemoj nikad pomisliti da si 'glavna', ne napuhuj se u tom smislu. Zapamti, onakva si kakav je najlošiji čovjek u tvojoj ekipi. I potrudi se da bude bolji, bit ćeš i ti bolja". Teško, u stvari nikako ne bih preživjela u ovom poslu da nisam imala tako velikog učitelja.
