Recenzija: "Annette" - visoko stilizirana operna rock romansa

Henry McHenry (Adam Driver) u početku je uspješni, no uskoro propali stand up komičar ‘Božji majmun’ koji se priprema za nastup poput boksača za meč. Dok lunjajući pozornicom u mokasinama prosipa gorke pričice, publika ga upita zašto je postao stand up komičar.

Henry odgovara jer tako razoružava ljude, jer je to jedini način kako može ljudima reći istinu. Ludo je zaljubljen u uspješnu sopranisticu Ann Defrasnoux (Marion Cotillard). O njihovoj kontraintuitivnoj ljubavi usprkos logici najviše saznajemo iz ‘We Love Each Other So Much’ (‘Toliko se volimo’) i ‘True Love’ (‘Istinska ljubav’) numera.

Par uskoro dobiva kćerkicu Annette koju igra dobro osmišljena lutka, pomalo starmalog izgleda lica. Caraxova želja bila je da bude što je manje moguće postprodukcije, zato je lutka Annette imala čak devet različitih tijela. Dizajnirali su je lutkari i dizajneri marioneta Estelle Charlier i Romuald
Collinet.

Kako se razvijaju njihov odnos i karijere, uz jaku psihološku karakterizaciju likova kao i suptilno nijansiran njihov sukob kao javnih ličnosti (koja se pretežito očituje kroz karakterni razvoj i raspad Henrya), Carax je uspio dobiti i odličan odnos karaktera i publike.

Oboje se obraćaju nekoj svojoj publici, a Carax se obraća i nama, objavama o njima iz medija. Time naglašava breme slave i javnog života kojim su oboje opterećeni, kojom je Henry opteretio i Annette u drugom dijelu uratka.

Rock opera kao očekivani nastavak autorovog opusa

U filmskom univerzumu Leosa Caraxa svijet stvarnog i hipotetskog čudnovato se spajaju, pa je romantični ‘Annette’ otvorio Cannes film festival 2021.godine; i osvojio nagradu za najbolju režiju. ‘Annette’ je Caraxov šesti dugometražni film i prvi na engleskom jeziku.

Glazba je oduvijek pratila Caraxov dramski izričaj oblikujući čitave sekvence. U intervjuu 2012. godine izjavio je da želi život u glazbi, a ovaj uradak sam je nazvao rock operom.

Mjuzikl kao primarno holivudska, time za francusku kinematografiju netipična, te zahtjevna forma, logičan je slijed opusa ovog osebujnog filmskog umjetnika, čiji rad ili osobito volimo ili teško podnosimo. U ‘Annette’ Carax je utkao elemente kazališta i performansa, pojačavajući dramatičnost tvrdim svjetlom, te naglašenim kontrastima u kostimima, maski i scenografiji.

Čitava njihova kuća u dubokoj šumi uspravnih stabala oslikava ono što Carax prikazuje i kroz likove; posebno Henryeva sociopatska, pretjerano sebeljubna stanja pomanjkanja empatije, koje je Driver izvrsno iznio. Savršen dio karaktera je što Henry vozi motor, te je izvrsno postavljeno koliko Henry idealizirajući krhku Ann, zapravo ne podnosi da je netko uspješniji od njega, pa čak ni ona. Izuzetan je moment nezgrapnosti (muškog i ženskog) karaktera koje Carax spaja, jer Henry se pred samozatajnom Ann doima poput zvijeri. Time se također bavio i u ‘Sveti motori’, na estetski posve drugačiji način.

Tamna strana ispjevana u molu

Duboki autodestruktivni aspekt u čovjeku, tamna strana ljudske psihe kod Leosa Caraxa uvijek zauzima bitan dio prostora. Ovdje ga je izvrsno utkao u moderni mjuzikl, jer baš u trenucima kad emocije postaju preteške, protagonisti počinju pjevati.

Bez toliko kvalitetne glumačke postave ovaj mjuzikl ne bi ni približno ovako dobro sjeo, a ni zvučao.

Začudna, pomalo patetična boja glasa Adama Drivera u pjesmi ‘We Love Each Other So Much’ vrlo se dobro slaže s nježnim glasom Marion Cotillard. Dijelove opernih dionica izvela je mezzosopranistica Catherine Trottman.

Scenarij su napisala braća Ron i Russell Mael, no i originalnu glazbu, zajedno s Caraxom, za koju su također nagrađeni na prošlogodišnjem Cannesu. Braća Mael sa bendom Sparks, dijelom su otvaranja filma, u kojem se pojavljuje sam Carax, (na sličan način kao i u ‘Sveti motori’) i njegova kćer Nastya. Caroline Champetier snimateljica je ovog projekta, koja je snimila i ‘Svete motore’.

Sada više nemaš što voljeti. Anette, svom tati Henryju

‘Annette’ je još jedan Caraxov uradak u kojem on žestoko brani svoje možda najjače filmsko koplje, punu spremnost na ogroman filmski rizik. Njegova izražajna estetiziranost i ornamentalnost u modernoj verziji chiaroscuro fotografije, gdje se odjednom pojavi presnažan karakter koji tankoćutnost dovodi do smrti, slojevi su ljudske psihe, gorčine i ljepote, te prikaz nesklada života. Gotovo četrdesetogodišnja, ali ne toliko produktivna Caraxova kinematografija je apstraktna i karikaturalna, no romansa ‘Annette’ je pretencioznija i estetski raskošnija od njegovih prošlih uradaka.

‘Annette’ je na programu Kina Valli još večeras u 18.40 sati te sutra u 18.10 sati.