Recenzija: Čovjek koji je prodao svoju kožu

Sirijac Sam (izvrsni Yahya Mahayni) zaljubljen je u plavooku Abeer (Dea Liane) iz obitelji puno višeg društvenog staleža nego njegovog.

No, Abeer je već obećana Ziadu (Saad Lostan) koji je ataše u Veleposlanstvu u Bruxellesu, i uskoro s njim odlazi u Belgiju. Sam uz pomoć prijatelja prebjegne u Libanon, gdje se hrani na domjencima pri otvaranju izložbi.

Tako upozna samouvjerenog Jeffreya (Koen De Bouw ), kontroverznog umjetnika koji mu predloži poslovnu suradnju, što je zapravo i način kako bi Sam legalno mogao otići u Belgiju.

Sam uskoro pristaje, potpisuje ugovor i njegova koža leđa postaje podloga za Jeffreyevu umjetničku instalaciju, tetovažu Schengenske vize koja će biti izložena u briselskom muzeju.

This work of art bears the signature of the devil. (Ovo umjetničko djelo nosi potpis đavla.) - Christian Waltz, kolekcionar koji je kupio Sama

Tuniska redateljica Kaouther Ben Hania napisala je scenarij inspirirana djelom ‘Tim’ belgijskog konceptualnog umjetnika Wima Delvoyea, koji je tetovirao razrađenu scenu raspeća na leđima vlasnika tattoo salona; a kojeg je ona sama vidjela u Muzeju Louvre.

Sam Wim se također pojavljuje u filmu, pod istim imenom, kao čovjek iz osiguranja.

Zbog ljubavi u tragikomediju muzejskog eksponata

Gotovo je nemoguće zamisliti da se sirijska izbjeglička kriza može spojiti s ikakvom muzejskom umjetnosti ili dražbom na kojima se zarada broji u milijunima. Osim na način sličan Östlundovom prije nekoliko godina, filmom ‘Kvadrat’.

Vizualna, ali i atmosferska sličnost, posebice emotivni naboj, u nekim su scenama vrlo velike.

Na početku suhoparna, ali emotivna melodrama o neostvarivoj ljubavi uslijed rata u Siriji i klasnih razlika među zaljubljenima, stepenasto se spustila u društvenu satiru.

Spajanje nespojivog u filmu kao jednom od najzahvalnijih medija upravo za takvu vrstu izričaja dio je redateljičine stilske autentičnosti.

Sa svojim posljednjim dugometražnim filmom ‘Beauty and the Dogs’, Ben Hania je 2017. u Cannesu nominirana za nagradu u popratnom programu ‘Un Certain Regard’, namijenjenu stilski i tematski izazovnim filmovima.

Formalnost hladnokrvne Jeffreyeve agentice Soraye (Monica Bellucci) koja se sve do posljednjih scena kad joj kane suza, ponaša prema Samu kao da je on ulje na platnu; kao i Ziadovo ljubomorno razbijanje skupocjene slike (11 milijuna eura!) u muzeju, užasno je komično, no i granično s apsurdom.

Apsurdno je i kako je prikazana Sirija, posebno na kraju (finalnom kraju, jer film ima zapravo dva završetka; ili bolje rečeno završetak s nastavkom); a također je komičan odnos Jeffreya i Soraye. 

U početku film ima nešto sporiji, za dio publike vjerojatno i prespor ritam, dok negdje nakon polovice ritam ubrza, a kraj s ta dva završetka čak je i prežustar.

Na te promjene ritma može se gledati kao na montažno-režijski alat s kojim se može igrati, no može otežavati praćenje radnje, posebno zbog toga što su dijalozi i na arapskom i engleskom, francuskom i flamanskom, s izraženim naglascima.

Neobičan, pomalo i nestvaran film

Kao prvi tuniski film ikada, ‘Čovjek koji je prodao svoju kožu’ 2021. godine nominiran je za Oscara u kategoriji Najboljeg filma na stranom jeziku.

Film je snimio libanonski snimatelj Christopher Aoun, koji je snimio i film ‘Capharnaüm’, libanonske redateljice Nadine Labaki; također nominiranog za Oscara za film na stranom jeziku, 2019.

Izvrsna je Mahaynijeva izvedba Samovog jala i ozlojeđenosti no i odlučnosti i usmjerenosti poput ‘rade od mene ruglo ali ja znam kamo idem’.

Yahya Mahayni za ulogu Sama nagrađen je na Festivalu u Veneciji 2020.godine. Ben Hania dobro je pripremila sve glumce, ističe se rad posebno s glavnim glumcem za ovu emotivno zahtjevnu ulogu.

Kompozitor Amine Bouhafe napisao je živahnu, ali i kontemplativnu originalnu glazbu koja pojačava dojam monumentalnosti i prizemljuje Samovu impulzivnost. Bouhafe je među najmlađima dosad nagrađenih francuskom nagradom César; za originalnu glazbu iz mauritanskog filma ‘Timbuktu’. 

Do you know what’s worse than being a part of the system?... It’s being ignored by it. (Znaš li što je gore od bivanja dijelom sistema?... Biti zanemaren od sistema.) - Jeffrey

S premalo estetskog angažmana, za ovaj se film teško može reći da je lijep. S narativnim pak momentima koji su realitetu sirijskog rata nemogući - poput Samovog bijega iz zatvora i odmah nakon toga uspješnog prelaska sirijske granice, ‘Čovjek koji je prodao svoju kožu’ ostavlja nas pod velikim upitnicima. Najviše zbog spajanja nespojivog kao i neopterećenog pristupa, pomalo lakomog. Upitnici možda baš zbog toga što je Ben Hania sirijsku krizu spretno upakirala u satiru o modernoj umjetnosti.

No, ovo je igrani film i njegov redateljski koncept je nedvojbeno genijalan.

Posebno se ističe patetični (finalni) završetak u kojem je Sam uz niz apsurda, zapravo dobio ono što je htio (vratio se u ratnu Siriju, tko bi to htio?), a ljubav je pobijedila.

"Čovjek koji je prodao svoju kožu" može se pogledati u Kinu Valli sutra, u nedjelju u 19.30 sati te u utorak u 20.40 sati.