Recenzija dokumentarca Tihe K. Gudac "Žica": Ima jedna modra rijeka

Prekrasnim širokim planovima nekad jugoslavenskog Pokuplja, a danas hrvatskog i slovenskog teritorija, čija je formalna granica nevidljiva nit posred prirodne granice - rijeke Kupe, upoznajemo dublje probleme i pitanja koja su povučena postavljanjem žilet žice na slovenskoj strani obale.

Umjesto rješavanja problema migranata zbog čega je i postavljena, žica je unijela nemir među stanovnicima tog kraja. Velik broj tamošnjih ljudi živi od turizma, poljoprivrede i stočarstva koje im omogućavaju rijeka i njeno priobalje, a žica je angažirala mnoge službe i općenito otežala živote lokalnih stanovnika i činovnika. Oko pitanja žice se okupljaju i razne interesne skupine. Prikazano stanovništvo tog kraja godinama je bilo ujedinjeno u sportskim, društvenim i poslovnim aktivnostima, ali i privatno.

Jedno je najjačih ujedinjenja bila je i antifašistička borba, koje se i danas sjećaju. No, nekadašnje ujedinjenje dio je prošlosti i sjećanja najstarijih pripadnika zajednice, jer današnja slika Pokuplja neujedinjena je, a ovu situaciju svi moraju nekako preživjeti. Razapeta žica kao da gura prst u nikad zacijeljene rane, koje su potaknute sudbinama izbjeglica iz posve drugih svjetova, izravno nevezanih na tradicije koje povezuju ove krajeve, osim što izbjeglice nastoje prebjeći tzv. Balkanskom rutom.

Film ‘Žica’, litavsko-hrvatsko-slovensko-belgijsko-norveška je produkcija, treće je dokumentarno ostvarenje redateljice Tihe K. Gudac; dio njezinog šestodijelnog doku-serijala ‘Granice’ (Borderline), ​​prvog TV omnibusa podržanog u sklopu Potprograma MEDIA Programa Kreativne Europe.

Verzija koja se prikazuje u kinu traje 77 minuta, dok je televizijska nešto kraća, 55 minuta. Gudac je dosad režirala dokumentarni film ‘Goli’ iz 2014, o Golom otoku; te dokumentarnu seriju ‘Kultura na radničkoj traci’ iz 2016. u kojoj je prikazivala različite sredine u kojima se na specifičan način susreću rad i kultura. ‘Žica’ je premijerno prikazan na prošlogodišnjem ZagrebDoxu na kojem je nagrađen priznanjem Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI. Direktori fotografije su Darko Herič i Thomas Szacka-Marier, a autor originalne glazbe je belgijski glazbenik i skladatelj filmske glazbe Frédéric Vercheval.

Gudac stupnjevito suprotstavlja osobne probleme i specifična gledišta stanovništva tog kraja, izvrsno odabravši raznolikosti u karakterima, razmišljanjima, političkim pogledima, obrazovanju i životnom stilu, s globalnim problemom imigracijske krize, za koji je slovenska vlada mislila da će ga riješiti postavljanjem žice.

Film je sporijeg tempa, pun je živih kadrova vode i vodene pare, u zadnjoj trećini pomalo razvodnjenije naracije. Poetika filma izvrsno je izbalansirana sa službenim formalnostima; a originalna glazba naglašava autentičnost prizora netaknute prirode i neizvjesnost sudbine izbjeglica.

Granica između Hrvatske i Slovenije zadnja je linija schengenske zone, preko koje izbjeglice bježe iz Bosne i Hercegovine, kroz ‘tampon’ zonu Hrvatske u tzv. free EU. Naizgled gostoprimljivo područje pitoresknih prirodnih ljepota, nekad se zvalo ‘divna dolina leptira’, no neki od lokalnih stanovnika zagledavši se u ofanzivno postavljenu žicu prisjećaju se koncentracijskih logora i ostavine iz Drugog svjetskog rata.

Gdje li nas to vodi slobodna Europa i njezina imigrantska politika?

Pitanje je koje kao da stoji ispod izjava mnogih sudionika ovog dokumentarca, od onih iz pokupskog kraja, pa sve do izbjeglica koje se nakon što ih organi vlasti ulove deportira natrag u BIH, također prikazanih, u užasavajućim uvjetima u kojima preživljavaju. Čin postavljanja žice predstavlja borbu vlasti protiv nekih koji dolaze i označeni su kao opasni (dok većina njih zapravo samo prolaze), barbarizirajući time kulturu i nasljeđe onih koji su to isto stoljećima gradili, kao i okoliš koji nam je svima dan samo na korištenje. I žica kao takva, fingira snagu vlasti, jakost države i njene autonomije, dok zapravo uništava potencijale koje država ima, i mogla bi imati.

Žica koja je postavljena na slovenskom dijelu obale može se preslikati s onom postavljenom u također prekrasnom pejzažu graničnog područja Brenner, između Austrije i Italije. Tu je temu obradio izvrstan austrijski dokumentarist Nikolaus Geyrhalter (‘Kruh naš svagdašnji’, ‘Homo Sapiens’), u svom filmu ‘Bodljikava žica’ iz 2018.

Naslov ovog teksta je iz pjesme bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, a komentar filma koji prikazuje nehumani čin postavljanja žice oko ljupke rijeke Kupe, koja izvire u tirkiznom jezercu u Nacionalnom parku Risnjak, kako bi se time riješilo neko svjetsko pitanje, točnije tek jedna od posljedica globalnog svjetskog problema, završit ću riječima redateljice:

"Sama žica golem je problem za one koji žive uz nju; za ljude, životinje i kompletan ekološki sustav u koji je postavljena jer je obustavila prirodne migracije i onemogućila pristup vodi, a ne rješava apsolutno ništa. Žica bi morala biti uklonjena po najbržem mogućem postupku jer je golemi simbol novog lica Europe koja ponovno diže zidove i ruši mostove, i to bi trebalo brinuti cjelokupno europsko društvo".

Ocjena filma (kino verzija, 77 min) 4/5

"Žica" se prikazuje u Kinu Valli večeras u 20 sati, u nedjelju u 19.10, u utorak u 19.40 te u srijedu u 18 sati.