Kultura

"Les Intranquilles", JOACHIM LAFOSSE, 2021.

Recenzija filma "Nemirni": Od idile do užasa

Redatelj nas drži napetima, i na rubu, no ne pribjegava jeftinim trikovima ni eskapizmu. Film je stresan i mučan jer je sve tako stvarno. Toliko je stvaran i sram kojeg Damien nezgrapno verbalizira, on se izgarajući u svojoj bolesti, ne želi sramiti pred ikim nit ičim; surova realnost njegovog stanja tu dostiže izvrsnu dramsku vrijednost i izrazito je filmična


 
4 min
Iva Sirotić

Redatelj nas drži napetima, i na rubu, no ne pribjegava jeftinim trikovima ni eskapizmu. Film je stresan i mučan jer je sve tako stvarno. Toliko je stvaran i sram kojeg Damien nezgrapno verbalizira, on se izgarajući u svojoj bolesti, ne želi sramiti pred ikim nit ičim; surova realnost njegovog stanja tu dostiže izvrsnu dramsku vrijednost i izrazito je filmična

Damien (Damien Bonnard) uspješni je slikar oženjen restauratoricom Leïlom (Leïla Bekhti). Njihov sin Amine (Gabriel Merz Chammah), obožava svog impulzivnog oca s kojim se često veseli, ali pomalo je oprezan prema njegovim iznenadnim promjenama raspoloženja.

Pri dolasku Damienovog kustosa u posjetu dok je obitelj na odmoru, on njegovu kćer potpuno odjevenu, naglavačke baci u bazen. Djeca su oduševljena Damienovim ludorijama, dok se odrasli blijedo pogledavaju. Umjetnički inspiriran i ljubavlju zanesen bračni par, zatečen je ogromnom krizom.

Belgijski redatelj i scenarist Joachim Lafosse dosad se uspješno bavio obiteljskim dinamikama, brakovima, njihovim razvojem i raspadom. Posljedice psiholoških poremećaja te utjecaj konzumacije teških medikamenata na brak već je obradio u ‘Naša djeca’ (poznat je pod dva naslova na engleskom ‘Our Children’ i ‘Loving Without Reason’) iz 2012., koji ima i elemente grčke drame Medeja. Za taj film osvojio je belgijsku filmsku nagradu Magritte, za najbolju režiju i najbolji film.

Njegov deveti dugometražni uradak obiteljska je drama o posljedicama Damienove bolesti na brak njega i Leïle, kao i na odgoj i razvoj njihovog sina te mogućnost obavljanja njihovih specifičnih poslova, od kojih obitelj živi.

Izvrsno oslikani nervoza i očaj

Lafosseovi dosad najosobniji filmovi, “Privatna poduka” i “Nakon ljubavi”, nipošto nisu filmovi-terapije, iako su nastali iz iskustava koja je sam prošao. Lafosseov je otac imao bipolarni poremećaj, ‘Nemirni’ je vjeran prikaz složene obiteljske dinamike uzrokovane upravo tom bolešću. Iako se kroz narativ može iz brojnih neugodnosti posumnjati o kojoj se bolesti radi, zvaničnu dijagnozu saznajemo tek pri kraju uratka.

Damienova vrludanja očima, izluđeni pogledi, žustri pokreti glavom i udovima najčešće su snimljeni polubočno u krupnom ili bližem planu iza kojih je bokeh (izmaglica, nefokusirani objekti u dubljim planovima) pozadina. Takvi kadrovi odlično prenose njegovu nervozu i pritom daju uvid u genezu njegove bolesti, jer ih je sve više, kako radnja odmiče. Na vizualno isti je način prikazan i Leïlin očaj, neizvjesnost i strahovi.

Uznapredovanje Damienove bolesti, pojačana nervoza i radoholičarenje jasno dramaturški povezuju vremenskom elipsom razdvojen kratki uvod u narativ, dok je obitelj na odmoru, s nastavkom. Radnja se dalje pretežito odvija u njihovoj rustikalnoj kući na rubu šume, toplih prostranih interijera, pri kojoj su ateljei i radionice oba supružnika umjetnika.

Snimatelj ovog projekta je Jean-François Hensgens, s kojim je Lafosse već surađivao na svojim prijašnjim projektima.

Pri kraju uratka, kad i Leïlu ‘prebaci’, uslijed nedostatka emotivne podrške i vječite bojazni da će Damien ozlijediti dijete ili samog sebe, izvrsno dočarava njezin gubitak punine glasa, tipičan za stresne i emotivno neizdržive situacije. Taktovi Chopenovog valcera izvrsno upotpunjuju tihu patnju supruge koja nema rješenja za gorčinu svog života, koje je sve više.

Prijelaz lika Leïle iz zaljubljene supruge i brižne majke na početku, u kontrol frikušu koja uz sve o čemu brine ne želi još i dadiljati svog supruga, Behti je iznijela maestralno.

Bonnard je prije nego što je studirao glumu, studirao slikarstvo, te je upravo kroz to uspio nagovoriti Lafossea da lik Damiena bude slikar, jer je prema prvobitnoj verziji scenarija, Damien trebao biti fotograf, poput Lafosseovog oca.

Ambivalentna, neizvjesna atmosfera

Damienovo plivanje i odlasci na jezero koji intuitivno smiruju, na koncu se opet svedu na određenu aktivnost od koje on ne može stati. Manijakalni potezi kistom i razmazivanje boje, uz sve ostalo vode ga u ne spavanje i sustavni burnout, kojemu je rješenje jedino zaspati u bolnici pod lijekovima. Njegova tumaranja i skakanje s jednog na drugo, izvrsno su raspisani i glumački izvedeni, što je izuzetno zahtjevno. Toliko prirodna glumačka izvedba, jasna je poput dokumentarca, dijelovi ovog filma mogu poslužiti kao studija ponašanja bolesnika.

Oboje glavnih glumaca u priči se zovu svojim pravim imenima, što je emotivno bitan faktor odnosa samog glumca i uloge koju nosi.

Briljantna u svojoj jednostavnosti, sekvenca vožnje, trebala bi biti svakodnevna scena oca koji vozi sina u školu, no pretvara se u kulminaciju neizvjesnosti. Damienovo kupovanje košare pune kroasana i upadanje sinu u razred želeći odvesti djecu u prirodu, skok je iz neizvjesnosti u nelagodu koji je izvrsno riješen.

Lafosse nas drži napetima, i na rubu, no ne pribjegava jeftinim trikovima ni eskapizmu. Film je stresan i mučan jer je sve tako stvarno. Toliko je stvaran i sram kojeg Damien nezgrapno verbalizira, on se izgarajući u svojoj bolesti, ne želi sramiti pred ikim nit ičim; surova realnost njegovog stanja tu dostiže izvrsnu dramsku vrijednost i izrazito je filmična.

Sve transformacije likova vrlo su očekivane obzirom na atmosferu na putu od idile do užasa, kojom film počinje i koja je konstanta do kraja.

Ritmičkih skokova nema, što omogućava da se ovako osjetljiva tema može pomnije pratiti, te doživjeti volatilnost karaktera. Dramaturški čvrsto zaokružena priča, konceptualno je vrlo dobro postavljena i odmjereno režirana. Zbog gorčine teme i mukotrpnih osjećaja koje ovaj zahtjevni film pobuđuje, što potvrđuje i njegov ‘silom prekinuti’ završetak, ova priča nema kraja, stoga nipošto nije za razonodu niti trošenje vremena, i to je jedini razlog zašto ukupna ocjena nije najviša.

‘Nemirni’ je prvi Lafosseov film koji je prikazan u glavnoj kanskoj konkurenciji, prošle godine.

U pulskom kinu Valli film se prikazuje večeras u 21 sati, sutra u 19 i preksutra, u srijedu, u 17 sati.

Ocjena filma 4.5/5


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.