REDATELJICA TIHA K. GUDAC: Žilet žica na slovenskoj obali Kupe uzrokovala je ogroman nered - problem emigracije nemoguće je riješiti nasiljem

Redateljica, scenaristica i producentica Tiha K. Gudac, autorica nagrađivanog debitantskog dokumentarca "Goli” o posljedicama koje je boravak njezinog djeda na zloglasnom Golom otoku utisnuo cijeloj obitelji, ovih dana u Kinu Valli predstavlja Puljanima svoj novi dokumentarni film ‘Žica‘. Prikazuje se večeras u 19.10 sati, u utorak u 19.40 te u srijedu u 18 sati.

Bodljikava žica, postavljena u području prelijepe kupske regije između Hrvatske i Slovenije, potpuno je, kako piše u najavi filma, promijenila živote ljudi koji tu godinama žive.

Nova dinamika regije postala je arena različitih lica koje je iznjedrilo vrijeme krize. Žica sada privlači nacionaliste s ekstremne desnice, aktiviste za ljudska prava, lokalne političare, policijske ophodnje i graničnu policiju, migrante i izbjeglice na putu prema zamišljenom boljem životu.

Koja vam je bila glavna ideja vodilja u snimanju ‘Žice’? Na što ste htjeli dati poseban naglasak, na migrante, probleme lokalnih stanovnika s obje strane granice, a koliko na životinje koje stradavaju u žici? Koliko se priča mijenjala tijekom snimanja?

Na početku je ideja bila snimati ljude koji su s lijeve i desne strane rijeke Kupe oduvijek živjeli zajedno - gradili mostove, zaljubljivali se međusobno, pričali isti jezik...

No, dok sam ulazila u realnosti koje je uzrokovalo postavljanje žilet žice na slovenskoj obali rijeke, shvatila sam da priča ima više dimenzija, da je nered koji su uzrokovali žileti ogroman. Činilo mi se da ta žica, i ono što uzrokuje na tom području, danas predstavlja naličje Europe koja se mijenja, koja nije fer prema samoj sebi, prema vlastitim građanima te da se na našem području prelamaju odluke dalekih birokrata koje ne vide ni čovjeka ni prirodu.

U međuvremenu su u taj kraj počeli stizati i emigranti i sada je svakodnevica tamo jutarnji prizor ilegalnih push-backova. Također, kroz nekoliko godina postojanja žice poremetila se prirodna ravnoteža kraja jer životinje ne mogu do vode, a prekinute su i njihove prirodne migracije. Shvatila sam da ništa nije crno-bijelo i poželjela sam tu kompliciranu realnost, s različitim pogledima na nju, jednostavno dokumentirati da film ostane kao trag vremena.

Iz filma "Žica"

Koliko vaš film otkriva mračnu, kriminalnu stranu 'Balkanske rute' čije su žrtve migranti?

Otkriva dio te priče. Ipak, nije mi bila namjera baviti se kontroverznim istraživanjima nekih bombastičnih činjenica. Nehumanosti koje se događaju na našim granicama sa Slovenijom i s Bosnom i Hercegovinom su jako vidljive. Jedino što sam ja napravila je da sam bila strpljiva u pokušaju da ih snimim i da pri tome budem lišena aktivizma.

Nadam se da film gledateljima pruža jedan ljudski uvid u stanje stvari i da će poticati razgovor bar na razini nas građana. Nažalost, sustav taj razgovor jednostavno guši, što me rastužuje jer mislim da takav pristup ne čini dobro nama, a ni Europi kao kontinentu koji prolazi nezaustavljive promjene.

Žilet-žica, osim što odvratno zvuči i izgleda, uza sve otpore i demonstracije na počecima, ostala je na terenu, tu jako blizu, na našim granicama. Može li se zemlja nazivati demokratskom i slobodarskom dok postoji žica?

Žicu je postavila Slovenija, u dvorištima svojih građana. Hrvatska nije postavila žice tako da stanje demokracije u našoj zemlji ne bih stavljala izravno u korelaciju sa žicom. Žica je zaista problem Europe. Žice na Kupi su dio priče fortifikacije i polarizacije Europe na razini goroj nego prije Drugog svjetskog rata.

Ono što je zabrinjavajuće, a vezano je uz zemlje koje se nalaze na Balkanskoj ruti je nehumani tretman, doslovno mučenje ilegalnih emigranata koji su na trasi. Problem emigracije je nemoguće riješiti nasiljem. Nasilje uzrokuje dodatno nasilje koje će narušiti stabilnost Europe u koju ulaze ljudi koji su maltretirani. Često me pitaju jesam li ja za ili protiv emigracije. Uporno ističem da je to pitanje "fulano" - migracija postoji, nalazimo se u valu seobe naroda: zbog ratova, zbog neravnomjerne podjele bogatstva, zbog posljedica kolonizacije, zbog ekološke destrukcije... Stvar je gotova i sad smo tu. Jedino što možemo je iskreno se suočiti sa stanjem stvari i zapitati se kako odgovorno postupati kako bi Europa kao demokratski kontinent zadržala stabilnost. Odgovori kao što su žice i nasilje dovode do nove destrukcije i povećanog ekstremizma.

Što vas je posebno dirnulo tijekom snimanja?

Jedan od čestih osjećaja s kojim sam se morala nositi i procesuirati ga, bila je potresenost zbog humanitarne katastrofe koja je tako blizu, a o njoj ne znamo gotovo ništa. Dirnulo me, pak, gostoprimstvo ljudi koje sam snimala i zajedničko shvaćanje da ima smisla snimati taj film jer svi želimo da se to realno rasvijetli.

Dirnuo me i veliki humanizam ljudi koje sam susretala pa sam i taj dio realnost željela staviti u film. Možda zvuči kao šablona, no ovdje zaista žive ljudi velikog srca. Nažalost, sustav je gotovo uvijek drugačiji.

Ovaj ste dokumentarac snimali pet godina. U međuvremenu je prvo pandemija koronavirusa medijski planetarno izbacila iz prvog plana problem migranata, da bi ih rat u Ukrajini ove zime prešutno smjestio u neravnopravan položaj spram ukrajinskih migranata. Koliko vaš dokumentarac eventualno gubi na interesu šire publike? U čemu je njegova univerzalnost i bezvremenost?

Moj dokumentarac na intimnoj razini osvjetljava koliko su destruktivne ideje superiornosti. Aktualni rat je zastrašujuća manifestacija takve ideologije.

Često sam tijekom snimanja ulazila u paralele stanja na granicama sada i stanja na tim istim granicama prije početka Drugog svjetskog rata i paralele su jednostavno šokantne. Nažalost, povijest je loša učiteljica života. Ipak, vjerujem da pojedinci - građani, umjetnici, osobe koje rade u medijima... moraju i mogu vjerovati u moć promjene.

Moj film je pokušaj da se osobno odgovorno postavim prema situaciji s kojom sam se susrela i pred sebe i gledatelja postavim pitanje koje je staro, ali još uvijek očito na njega nije odgovoreno: 'Koliko još moramo uništavati jedni druge prije nego što shvatimo da je jedini put humanizam?'

Koliko se i u čemu autorska poetika ovog filma razlikuje od osobne, intimne obiteljske priče u dokumentarcu “Goli”?

"Goli" je duboko intiman film o mojoj obitelji, u njemu smo ja i ljudi koje najviše volim. Ovaj film je gotovo u potpunosti opservacija; ja sam se povukla i prepustila drugima da govore. Postoji paralela, a to je da se ponovno bavim pitanjem zatvaranja i oduzimanja ljudskih sloboda i da sam velikoj krizi pokušala dati ljudsko lice.

Što novog snimate?

Završila sam nedavno i treći dokumentarac - 'Grad animacije' za HRT, a u narednom periodu ću se posvetiti pisanju. Pored dokumentarne, zanima me i igrana forma. Neka ostane zabilježeno pa ćemo nekad u budućnosti vidjeti jesam li i u toj formi našla svoj glas.