Robert Matteoni: Kad se vraćam s putovanja, najviše volim vidjeti tablu "Pula"

"Neću imenovati jer su pitanju pokojni ljudi, ali čovjek koji je odlučivao o našim poslovnim sudbinama, vrlo učen čovjek, otvoreno mi je rekao: "Od sutra više ne želim da pišeš ni o Dinamu, ni o Hajduku, ni o reprezentaciji, drži se Istre. I nemoj pisati o određenoj osobi". Mnogi će razumjeti o kojoj. Ja sam rekao: 'Okej  gazda'. I tada sam napisao možda najoštriji tekst o svim tim nedopuštenim  temama. Rekao sam si: "E sad više ne moram o tome pisati, u tom sam tekstu rekao sve'. Mnogi iz redakcije su me zvali i govorili:  'Nećeš preživjeti ovu situaciju'. Međutim, evo, prošlo je 10 godina, a ja sam još u Sportskim novostima, u kojima sam od 1984., a iduće bih godine trebao u mirovinu", rekao je jučer u pulskom 'Ala Šu' baru, točno na svoj 64. rođendan, renomirani sportski novinar Robert Matteoni.

S biografom Luke Modrića, organizatorom čuvene oproštajne Bobanove utakmice, novinarom od povjerenja Mate Parlova, autorom intervjua s čak 16 dobitnika Zlatne lopte, među kojima i onog najcitiranijeg s Cristianom Ronaldom na osam stranica, no, jednako važno, višedesetljetnim kroničarom i autorom vrijednih kolumni o sportskoj pa i šire društvenoj Puli i Istri razgovarala je kolegica Martina Pereša.

'Ja sam stara škola novinarstva'

Matteoni je autor stotine tekstova u Glasu Istre (prvotno u rubrici "Šetnja na sedam brežuljaka') iznimne dokumentarne vrijednosti koji zbog očuvanja kolektivne memorije zaslužuju ukoričenje.

Veliki je zaljubljenik u svoj grad, što je pokazao i za ovog svog gostovanja pred svojim sugrađanima.  

Nudili su mu svojedobno važne funkcije u Zagrebu (mjesto glavnog urednika SN-a , glasnogovornika hrvatske reprezentacije, urednika sporta na RTL-u kad je ta televizija počinjala s radom), ali njegov je ključni uvjet bio da radi iz Pule. No, zbog toga je morao jako puno putovati, zbog čega se sada osjeća premoren.

"Mnogi moji prijatelji i poznanici misle da ja godinama živim u Zagrebu, ne znajući da živim u Puli. Ali sam jako puno putovao. Odabrao sam Pulu prije svega zbog obitelji", kazao je, spomenuvši pritom svoju krasnu ženu i krasnu djecu koja, kako se našalio, nisu naslijedili njegov nos.

- Moram prije svega kazati ovo: ja sam odgojen u ovu gradu, sve što sam napravio u životu i što sam, recimo, ostvario dobro, posljedica je toga što sam dobio u ovom gradu, u životu s ovim ljudima, u ovom podneblju, prije svega u mentalitetu ljudi koji ovdje žive, rekao je aktualni HTV-ov komentator Lige prvaka i nastavio.

- Svake srijede idem u Zagreb u studio pratiti Ligu prvaka. Kad mi se sve završi u pola noći, ja jednostavno ne mogu ostati spavati u Zagrebu. Želim što prije ići u Pulu. Jednostavno volim biti doma. Najviše volim kad pri povratku vidim tablu 'Pula'.

- Vjerojatno sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je odbio ići na Svjetsko prvenstvo u Brazil,  no  nakon 4-5 svjetskih prvenstava, 5-6 europskih  prvenstava i 7-8 finala Lige prvaka, bilo mi je daleko  zanimljivije gledati utakmice s mojom obitelji kući, staviti si pivo na stol, komentirati i istovremeno  pisati. Imao sam kontakte s igračima, koji su mi se 20 minuta nakon utakmice javljali iz svlačionice, bio sam jako dobro informiran, kaže Matteoni.

Svrstava se u staru školu novinarstva. Tako je, kaže, učen od 80-ih godina nadalje. Ističe: 'Mi smo zapravo servis javnosti'.

Gotovo cijela obitelj radila u Uljaniku

- Tata mi je bio Uljanikov radnik, brat mi je bio Uljanikov radnik, teta također. Ja sam bio u Uljaniku na praksi, kazao je novinar koji je prve četiri godine života živio u nekadašnjoj Ribarskoj ulici (danas Maksimijanovoj), u kući do najstarije kuće Puli, da bi onda obitelj preselila do nekadašnjeg sajmišta automobila, kod današnjeg kafića 'Cinderella'.

- Bez nekih velikih materijalnih vrijednosti, familijarno odrastanje i škola, sve je to bilo jako lijepo, kazao je. Pohađao je osnovnu školu Neven Kirac (danas OŠ Šijana) , u to doba važnu školu na području cijele Jugoslavije.

- Naša škola je bila jedna od 50 izabranih škola na području cijele Jugoslavije koja imala eksperimentalni program. Nama su u drugom razredu davali kurikulum za treći razred, prema nama su procjenjivali je li to primjenjivo na sve učenike tog uzrasta.

 - 'Neven Kirac' bila je škola koja je imala za direktora Eda Girardija  koji je bio vrlo strog direktor, prilično pravedan i s kojim sam ja imao samo jedan problem - uvijek sam imao dugu kosu kad sam bio mlad. On je čekao uvijek ispred škole kad smo ulazili u dva reda, desno su bili muškarci, lijevo cure, i onda je gledao tko nije podšišan, tko nema kutu ili nije uredan. Često sam odlazio van nastave, morao sam se šišati, ali naučili su nas puno dobrog, pogotovo u disciplini  i odgovornosti. Iz te škole nosim najljepše uspomene, naglasio je. 

Za njegova odrastanja Pula je bila nešto drugo - patike su se kupovale svake druge godine, ali se zato živjelo u trenutku.

 "Puno ljudi vjerojatno ima istu priču kao i ja, nije to bilo ništa posebno. Odrastao sam u 70-ima. Odrastao sam u domaćoj obitelji s odlascima u Circolo, u Šijanu za 1. maj, s razgovorima na puležanskom, mišungu istrovenetskog. U Puli je prevladavao taj poseban duh, ljudi su imali određena nepisana pravila ponašanja. Sadašnjost je bitno drugačija, dogodile su se društveno-političke i gospodarske promjene, no dogodila se i ta digitalna revolucija koja je apsolutno promijenila život naglavačke", nastavio je gost.

- Tada su ljudi, u godinama u kojima sam ja sada, živjeli u drugoj brzini, živjeli su život, dodaje.

Sudbonosni susret na Radio Puli

Sudbonosni susret s novinarstvom zbio mu se u osmom razredu, kada je na Radio Puli  gostovao u  emisiji 'Četvrtkom na Jadranu', kada je, iako 14-godišnjak, prepoznat kao netko kome bi poziv trebao biti novinarstvo.

"Zaslugom mog profesora tjelesnog odgoja Zlatka Homokija, koji je svojedobno bio i prvak  Hrvatske u atletici, organizirali smo školsku olimpijadu za područje čitave bivše države. Došlo je puno učenika iz svih krajeva , a imali smo pravi hodogram olimpijade - paljenje vatre, otvaranje itd". 

Bio je imenovan predsjednikom školskog društva 'Sloboda'. Profesor je htio da samo Robert ide na radio, što je ovaj bez problema prihvatio, iznenadivši pritom i svog profesora.

- Ušao sam u studio gdje me dočekao pokojni doajen sportskog novinarstva Pule Branislav Mihajlović i mi smo razgovarali dobrih 20 minuta. Prilično sam dobro verglao tu priču i onda su došli ljudi koji su mi savjetovali da izaberem novinarstvo kao svoj poziv. Odmah nakon te emisije osjetio sam u sebi emotivno zadovoljstvo, ispunjenost, evocirao je te trenutke Matteoni.

No, tek tri godine kasnije rada dopušten mu je rad u eteru. Nije to bilo instant kao danas.

- Ja sam osnove zanata naučio na pulskoj tržnici, na utakmicama četvrte lige, na utakmicama gdje mi dođe neki gledatelj pa mi svašta kaže zato što sam napisao da momčad iz njegovog sela nije igrala dobro. To su ta iskustva koja te formiraju, kada shvatiš da napisano ili izgovoreno u eteru dopire do nekoga i na nekoga utječe. Moraš imati odgovornost prema javnoj riječi. Ono što mnogi koji se bave ovim poslom danas zaboravljaju jest to da moraš imati odgovornost kao nulti postulat profesije. Ja već 30 godina uživam u statusu prvog komentatora novine, onog koji prati reprezentaciju Hrvatske i Ligu prvaka, ali toga ne bi bilo da nisam prošao ovaj 'donji' dio u svom gradu, kazao je Matteoni.

Nakon iskustva honorarnog rada u pulskom predstavništvu IPC-a, koje je objedinjavalo  redakcije Večernjeg lista, Sportskih novosti, Vjesnika, Vikenda, Starta, veliku mu je podršku dala tadašnja direktorica Radio Pule Agneza Urošević, prihvativši ideju da ponedjeljkom sport, umjesto dotadašnjih pola sata, dobije emisiju u trajanju od 4 do 5 sati, a svaki preostali dan u tjednu  bar 15 minuta, što su tada jako dobro prihvatili slušatelji.

Whisky u 9 ujutro

- Nažalost, imao sam tragediju u obitelji. Otac mi je umro vrlo mlad, u siječnju 1985. godine. Morao sam prekinuti fakultet i zaposliti se. Imao sam puno sreće da me kao potencijal prepoznao najvažniji sportski urednik u Hrvatskoj, Zvone Mornar, čijom sam zaslugom, uz podršku šefa pulskog IPC-a Mirka Uroševića, dobio stalni posao u Sportskim novostima.

Kad je te 1984. došao u Zagreb potpisati ugovor, Zvone Mornar ponudio ga je u 9 ujutro whiskyjem, kazavši mu da ga mora popiti.

- Pitao sam ga može li mi dati neki savjet, a on mi je rekao da su ga  (budući da je Dalmatinac, a i u Jugoslaviji je postojao velik animozitet između navijača Dinama i Hajduka ) tretirali u Zagrebu kao onog koji svojim pisanjem u vrlo utjecajnim Sportskim novostima ide na ruku Hajduku, a ne Dinamu.

- Tada mi je rekao: "Ako budeš napisao da su 'plavi', Dinamovci bili bolji, onda će ti sve po spisku 'bijeli', Hajdukovci. Ako  napišeš  da su 'bijeli' bili bolji, onda će ti sve po spisku 'plavi'. Zamjerit će ti i ako napišeš da su obje ekipe bile dobre. Moraš napisati ono čime se nećeš zamjeriti jedinoj osobi s kojom ćeš provesti cijeli život od početka do kraja, a  to je sebi! Moraš, dakle, napisati ono što je u skladu s tvojim uvjerenjima, koja su temeljena na činjenicama, rekao je Matteoni.

Što je rekao Fabio Capello?

- Nisam dobio praktički niti jednu cehovsku nagradu, a bez lažne skromnosti 15-ak sam godina bio uvjerljivo najekskluzivniji novinar po intervjuima, ne samo s hrvatskim najvažnijim igračima, nego i svjetskim. Imao sam 16 intervjua sa 16 osvajača Zlatne lopte. Mislim da je to jedinstven slučaj u Evropi jer je teško doći do tih igrača. Nikad nisam dobio nagradu iz jednostavnog razloga jer nisam pripadao određenim lobijima, kazao je Matteoni.

Poentirao je iskustvom intervjua s velikim talijanskim trenerom.

- Ako ćeš se truditi biti na strani istine, to ima svoju cijenu. No, najvažnija stvar je reakcija čitatelja, reakcija ljudi koji te čitaju i da li prepoznaš taj respekt. Kad sam radio intervju s velikim trenerom Fabiom Capellom novinari su ga maltretirali da njegova momčad, iako je bila na prvom mjestu i sve pobjeđivala, igra jako ružno. Rekao im je da ga uopće ne zanima njihovo mišljenje, niti ga zanima da li ga vole, već da mu je najbitnije da ga voli njegova  obitelj, a da rezultati govore za njega.

"Ako ćeš biti relativno pristojan novinar u smislu ispunjavanja kriterija, ne možeš biti simpatičan. Jednostavno se zamjeriš ljudima, zamjeriš se interesima, zamjeriš se lobijima moći. Ja sam to osjetio na svojoj koži. Nekada mi je to pričinjavalo određene probleme kad sam bio još neiskusan, ali shvatio sam da ako tako ne budem radio, bolje da ne budem u novinarstvu", zaključio je Robert Matteoni.