Na Turninu smo odlazili na gađanje puškom M48 u sklopu vojne obuke srednjoškolaca. Pucalo se u podnožju brda koje se nalazi na ulazu u Rovinj.
Na njegovom vrhu stoje ruševine prastare utvrđene nastambe koju je nekoć krasila visoka kula. Stari Rovinježi to brdo zovu jednostavno Monte de la torre ili La Turo, upravo zbog kule koja kao da je čuvala ulaz u grad.
O utvrdi su kolale razne priče, narod je vjerovao da je cijelo brdo iskopano, da se ispod kule razvija složeni labirint podzemnih tunela, vjerovalo se čak da su vladari kule iskopali podzemni tajni prolaz koji je od Turnine vodio do obale u predjelu Škarabe, a sve to radi eventualnog bijega u slučaju neuspjele obrane.
Generacije rovinjskih mališana odlazile su na vrh brda u potrazi za skrivenim blagom jer, normalno, što će ti kula bez skrivenog blaga i bez duhova koji to blago čuvaju. Zato, samo su se najodvažniji uvlačili u urušene i mračne prostorije. Mamin brat, stric Bruno, bio je među iskusnijim i upornijim tragačima zlata.
Traganje za blagom
Vjerovao je, odnosno bio je uvjeren da se blago nalazi negdje na pola puta dugog podzemnog tunela koji je vodio do Škarabe. Taj prolaz nije nikad pronađen, ali to ne znači da on ne postoji, u bitI stric nije nikad izgubio nadu; traganje za prolazom i za zlatom u njemu postao je dio mita koji se vječno usadio u njegovu svijest.
Zato sam volio slušati njegove priče o ratnicima, bitkama, prepadima, bjegovima junaka koji su branili, odnosno napadali utvrdu.
Sjene duhova, krikovi...
Za mnoge generacije malih Rovinježa Turnina nije bilo tek brdo i tek hrpa nagomilanog kamenja, nije bila ruševina već mitsko mjesto nastanjeno duhovima, živo biće koje je nadjačalo prolaznost.
Još je rovinjski kroničar Antonio Angelini (1798.- 1863.) zapisao u svojim studijama o povijesti Rovinja da su se na prozorima urušene nastambe primjećivale sjene duhova, da su iz podzemlja dopirali krikovi...
Sad, bivši komunistički sustav bio je specijalist u rušenju mitova: generacije i generacije rovinjskih srednjoškolaca integrirane u sustav općenarodne obrane ispalile su toliko metaka u podnožju mitskog brda da je na kraju i najtolerantniji duh bio prisiljen napustiti staru utvrdu koja se na kraju pretvorila u puku arheološku datost, nešto što pripada povijesti, razumu, ukratko, nešto apsolutno hladno i s određenog kuta gledanja posve beznačajno.
Bijeg u Australiju
Dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata stric Bruno i prijatelj Etto pobjegli su iz Rovinja.
Bijeg se dogodio u proljeće 1947., imali su 17 godina. Sakrili su se u čamac za spašavanje broda koji je ukrcavao boksit na rivi u Valdibori. Talijanski mornari pronašli su ih gladne i žedne kad je brod uplovio u Veneciju. Godinu dana su seljakali iz jednog u drugi izbjeglički logor diljem Apeninskog poluotoka i na kraju iz Genove 1948. godine isplovili za daleku Australiju.
Prilikom jednog kratkog boravka u Rovinju stric mi se povjerio:
“Ne znam čemu smo se nadali, zašto smo uopće napustili rodni kraj i zadali toliko boli roditeljima? Bili smo tragači zlata? Bili smo opčinjeni avanturom, mitom Amerike, zemlje zlata i blagostanja?”
Sjedio je pored mene u autu, na putu prema Rovinjskom Selu, stali smo nakratko pred Turninom. Okrenuo se i promatrao u tišini ruševine kule na vrhu. Meni se činilo da je stričev životni put sličio silasku u tamne
tunele iskopane u mitsko brdo: stric je godinama plovio na svim oceanima od New Yorka do Šangaja, u Melbourneu je radio na remorkerima koji su održavali vezove u velikom zaljevu gdje je jačina morske struje jednaka nabujaloj rijeci.
Sve do smrti stric Bruno je održavao redovite pismene veze s majkom i sestrom u Rovinju. Jednom nam je ispričao posljednji susret s prijateljem Ettom koji se nakon niza životnih neuspjeha i udaraca bio zagubio na sjeveru Australije. Ettova sestra, nastanjena u SAD- u, odlučila je doći u Australiju i pronaći brata. Zamolila je mog strica da joj pomogne, što je on prihvatio. I tako su njih dvoje prevalili dug put, više od 2000 kilometara do mjesta Winton u državi Qeensland.
Pronašli su Etta u jednoj prašnjavoj ulici stočarskog središta, prljavog i nagriženog alkoholom. Odbio je prepoznati sestru, okrenuo je leđa suzama i molbama nesretnice.
“Nemam ja nikoga, gospođo, vratite se odakle ste došli”, rekao joj je na kraju. Stric Bruno ga je zagrlio, pokušao je obnoviti sjećanja iz djetinjstva.
“Etto, sjećaš se naše ulice, naših priča o skrivenom blagu u utrobi tvrđave...? Etto ti ta racuordi de la
Turo?” ponovio na starom rovinjskom dijalektu.
“Da, sjećam se, ali sve je to prošlo, Bruno, pusti me, vrati se doma, za mene nema povratka”, odvratio mu je i nestao.